Sjećam se prošlo jedne davne tv emisije Drugi format… Vlatka Kolarović je svoje sugovornike pitala:

Ako karnevali u sebi objedinjuju prerušavanje i slobodu, što se događa kada navučemo maske? Koliko tada imamo lica? Postoji li za čovjeka svijet izvan maski? U Drugom formatu govorimo o ritualu prerušavanja, magiji maskiranog kaosa, ali i postavljamo pitanje - govori li maska ponekad o nama samima mnogo više od našeg stvarnog lica?

Govorilo se i o tome da tradicija maskiranja nije vezana samo uz karnevale. Najljepše su maske proizašle iz mnogo dubljih, umjetničkih ili 'životnih' razloga, dok su ih karnevali samo popularizirali. Njihova je prvobitna zadaća bila tjeranje zlih duhova zime i poticanje novog proljetnog ciklusa. Maske su vezane i uz kultove predaka, te uz totemizam, a i u Dionizijskim svečanostima (valjda da se ne vidi tko to tamo divlja).

Dakle, rituali, koji su zapadnjačkom umu nedokučivi, oslikavaju temeljna pitanja plemenskog života - od rođenja, plodnosti, inicijacije u svijet odraslih, preko pitanja o smislu dobra i zla, do uloge predaka u životu plemena, mitoloških bića, totema i smrti. Pokazali su nam velikogoričkog Hrvata (pojedinci koji uspiju u svijetu paunski napuhavaju naš nacionalni ponos) kako virtuoznošću majstora izrađuje venecijanske maske (vrlo skupe), za venecijabski karneval (najstariji i najpoznatiji karneval u ovom dijelu svijeta).

Među inim gostima se isticao hrvatski doktor Fil, sveprisutni (čitaj elitni) psihić Milan Košuta. Na njegovom licu su najizražajnije oči. Ne znam je li to zbog uvjek pomno odabranih naočala (izgleda da ih ima cijelu kolekciju iz koje bira prema prigodi u kojoj treba biti viđen, a možda su i njegove često vrlo ekstravagantne naočale u funkciji maske) ili nas to on fiksira čisto profesionalno. Naravno, on je govorio o psihološkoj pozadini, potrebi i opravdanosti maskiranja.

Njegov zaključak je da ćemo se uskoro svi ponovo maskirati i da je to u funkciji psihološkog zdravlja, da je to već počelo u Americi (New Yorku), gdje navodno jedanput u godini ljudi hodaju bez odjeće – ili sam nešto pogrešno čula jer mi je telefon zazvonio upravo u tom trenutku. Kao da najvljuje neki novi val Neoprimitivizma, a ja se još sjećam da smo se nekad u ovo vrijeme godine (poklade) svi maskirali i išli u maškare/mačkare, bez pompe (i turističkih očekivanja) iz jednostavne potrebe da se u mrtvom dijelu godine (zima), kad sve miruje, pa i događaji, proveselimo i zabavimo…

 

MASKE

Pravo se lice
samo u snu vidi.
Bez ustezanja
i bez laske,
treba priznati;
svi nosimo maske.

Do svršenstva dotjerane,
prirodno naborane ili glatke
koče se okolo;
licemjerje, neprikosnovenost,
nedodirljivost, indolentnost,
arogancija (najbritkije izrade)
Sve nabrojati ne mogu.

Ni neću. Čemu?
Samo malu
kroniku vremena pravim.

 

 

JOŠ O MASKAMA 

Još o maskama.
Treba stalno,
o m a s k a m a .

Ti koji hodaš okolo
obučen u sigurnost
uspješnog čovjeka.
Ti koji zastireš svoje lice
ozbiljnom koprenom
neprispodobivosti,
dozvoli smiješku ludosti
da se prokrade
u tvoje sumorno oko.

Svi vi koji
u svojoj važnosti uživate,
sutra obucite
ljudsko lice,
molim vas,
uime
krhkosti postojanja.