"Fantazija, napuštena od razuma, stvara nemoguća čudovišta;
ujedinjena s njime, ona je majka umjetnosti i izvor čuda." Francisco de Goya
Drevni narodi su fluidnim fantomima davali različita imena: larve, lemuri, itd.Oni su voljeli isparavanja prolivene krvi i bježali od oštrice mača. Teurgija ih je prizvala, a Kabala ih je priznavala pod imenom elementarnih duhova.
Ali, oni nisu bili duhovni, budući da su bili smrtni. Oni su bili fluidne koagulacije koje su se mogle uništiti cijepanjem. Oni su bili vrsta oživljenih priviđenja, nesavršene emancije ljudskoga života. Prema tradicijama crne magije, nastali su zahvaljujući Adamovu celibatu. Paracelzus tvrdi da isparenja iz krvi histeričnih žena naseljavaju zrak fantomima; ovakve ideje su jako drevne, njihove tragove nalazimo kod Hesioda koji eksplicitno zabranjuje da se laneno platno, uprljano na bilo kakav način, suši ispred ognjišta.
Ljudi opsjednuti fantomima najčešće su privučeni krajnje rigoroznim celibatom ili oslabljeni pretjerivanjima. Fluidni fantomi predstavljaju neuspjehe vitalnog svjetla; to su plastični mediji bez tijela i duše, nastali iz pretjerivanja duha i nereda puti.
Ove lutajuće medije mogu privući izvjesne poremećene osobe koje su im sudbinski simpatetične i koje im, na vlastitu štetu, daruju manje ili više trajnu egzistenciju. Tada mediji služe kao dodatno sredstvo instinktivnog odlučivanja tih osoba: nikada da bi ih izliječili, već uvijek da ih gurnu što više na stranputicu, da bi sve više halucinirali.
Ako tjelesni embrioni mogu dobiti oblike koje ima daje imaginacija njihovih majki, lutajući fluidni embrioni moraju biti podložni neuporedivo većoj promjenjivosti. Njihova želja da sebi stvore tijelo, ne bi li privukli dušu, prirodno čini da kondenziraju i asimiliraju tjelesne molekule koje plove atmosferom.
Te oni tako, zgrušavajući isparenja krvi, stvaraju krv, onu krv koju manijaci koji haluciniraju vide kako teče niz slike ili statue. Ali, nisu oni jedini koji ih vide. Ventura i Rose Tamisier nisu ni prevaranti ni kratkovidni; krv zaista teče; liječnici je ispituju, analiziraju i dokazuju da je u pitanju istinska ljudska krv; ali odakle dolazi? Da li može spontano nastati u atmosferi? Da li može prirodno isticati iz mramora, platna ili hostije? Očigledno ne! Ta krv je nekada tekla venama, bila prolivena, isparavala i sušila se; serum se pretvorio u paru, globule u prašinu koja je prenošena atmosferom, da bi bila privučena u struju određenog elektromagnetizma. Serum ponovno postaje tekuć, on ponovno upija globule koje je astralno svjetlo obojilo, i krv teče.
Fotografija je uzbudljiv dokaz da slike predstavljaju modifikacije svjetla. Međutim, postoji vrsta slučajne fotografije koja stvara trajne slike priviđenja koja lutaju atmosferom na lišću, drveću, pa čak i u srcu stijena: na taj način su nastali prirodni oblici kojima je Gaffarel posvetio nekoliko stranica svoje knjige 'Curiosités inouies', ono stjenje kojem on pripisuje okultne vrline i koje naziva 'gamahés'. Na potpuno isti način nastaju natpisi i crteži koji tako zapanjuju promatrače fluidnih pojava. To su stvari astralne fotografije nastale putem imaginacije medija sa ili bez pomoći fluidnih larvi.
Postojanje ovih larvi nam je bilo dokazano na neoboriv način vrlo neobičnim eksperimentom. Nekoliko ljudi koji su željeli da ispitaju magične moći Amerikanca Houma, zatražila su da prizove rođake koje su navodno izgubili, a koji nikada nisu niti postojali. Duhovi su se odazvali njegovom naporu i sve pojave karakteristične za njegove seanse dogodile su se i ovoga puta.
Taj eksperiment bi trebao biti dovoljan da uvjeri, sve one koji vjeruju da su duhovi uzrok čudnih pojava za vrijeme seansi, u njihovu zamornu lakovjernost i formalne greške koje čine. Da bi se mrtvi mogli javiti, prije svega je potrebno da su oni nekada postojali, a demoni ne bi tako lako dozvolili da budu naivčine u našim mistifikacijama.
Kao i svi Katolici vjerujemo u postojanje duhova mraka, ali vrlo dobro znamo da im je božanska moć odredila mrak kao vječni zatvor i da je Spasitelj vidio sotonu kako pada s neba kao munja. Ako nas demoni iskorištavaju, to se dešava uslijed voljnog saučesništva naših strasti, a njima nije dozvoljeno da dignu glavu protiv Božjeg carstva i da glupim i beskorisnim postupcima uznemire vječni poredak prirode.
Đavolski potpisi i znakovi koji nastaju za vrijeme seansi bez znanja medija, sasvim sigurno ne predstavljaju dokaze veze između ovih izroda i inteligencije ponora. Ti znaci su od početka služili da izraze astralnu vrtoglavicu, i ostaju u stanju opsjene u odsjaju otkrivenog svjetla. I priroda ima svoja sjećanja i šalje nam iste znake koji odgovaraju istim idejama. U svemu tome nema ničega natprirodnog ili paklenog.
"Što? Zar me želite prisiliti da izjavim", rekao nam je opet Cure Charvoz, prvi vikar Vintrasa "da se sotona usuđuje stavljati svoj obratni potpis na posvećene hostije koje su pretvorene u Isusovo tijelo?" Odmah se od toga ograđujemo i izjavljujemo da je za nas bilo nemoguće izgovoriti takvo bogohuljenje; pa ipak, kao što smo dokazali u članku tiskanom u 'Estafetti', znaci ispisani krvavim slovima na hostijama Vintrasa su bili isti oni koje crna magija nedvosmisleno poznaje kao potpise demona.
Astralni zapisi su često nepristojni ili smiješni. Navodni duhovi, upitani o velikim misterijama prirode, često odgovaraju onom nepristojnom riječju koja je postala, kako bar kažu, herojska jednom prilikom izgovorena Cambronnovim vojničkim ustima. Crteži ispisani olovkama koje su prepuštene same sebi, često predstavljaju bezoblične faluse, slične onima koje anemični huligani crtaju na zidovima u mraku, što je još jedan dokaz naše hipoteze da u takvim situacijama nema mjesta umu i da bi bilo sasvim besmisleno u njima prepoznavati pojavu duhova oslobođenih okova materije.
Jezuita Paul Saufidius, koji je pisao o običajima Japanaca, donosi jednu vrlo zanimljivu povijest. Grupa japanskih hodočasnika je jednog dana, prelazeći pustinju, srela bandu utvara čiji je broj bio jednak broju hodočasnika i koja je hodala istom brzinom kao i oni. Utvare u početku nisu imale određeni oblik, ali su kao larve postepeno dobijale izgled ljudskog tijela. Ubrzo poslije susreta sa hodočasnicima, one su se umiješale u njihove redove. Izgledalo je kao da se grupa udvostručila, jer je svaka utvara postala savršena slika i prilika jednog hodočasnika. Ovo je uplašilo Japance i oni su pali ničice, a svećenik koji ih je predvodio počeo je da se moli. Kada su potom ustali, utvaru su bile nestale, te su mirno mogli nastaviti svoj put. Ova istinita priča jasno oslikava dvostruki karakter priviđenja, kao i iznenadnu projekciju astralnih larvi, uzrokovanu vrelinom same atmosfere i fanatičnom iscrpljenošću hodočasnika.
Dr. Brierre de Boismont, u svojoj neobičnoj raspravi 'Traié des hallucinations' priča o čovjeku koji se, iako savršeno zdrav i mada nikada nije patio od vizija, probudio jednoga jutra prestrašen jezivim morama: u svojoj je sobi vidio nepojmljivo strašnog tajanstvenog majmuna koji je iznad njegova lica škrgutao zubima i pravio jezovite grimase. Probudio se užasnut; već je bio dan. Skočio je iz kreveta i ukočio se od straha ugledavši stvarno prisutan jezivi objekt svog sna. Majmun je bio tu, sasvim nalik na njegovu noćnu moru, podjednako apsurdan i podjednako strašan; pravio je iste grimase. Čovjek nije mogao povjerovati svojim očima; čitavih pola sata je ostao nepomičan promatrajući ovaj jedinstveni fenomen i pitajući se da li je lud ili u delirijumu. Konačno je prišao priviđenju da ga dotakne; ono je istog trenutka nestalo.
Cornelius Gemma u svojoj 'Historie critique univrselle', navodi da se na otoku Candia, 454. godine, ukazao Mojsije nekolicini Židova na obali mora; na glavi je imao svjetlosne rogove, a u ruci pastirski štap; prizvao ih je da ga slijede pokazujući prstom prema horizontu u pravcu Svete zemlje. Vijesti o ovome čudu su se ubrzo proširile i brojni Izraeliti su pohrlili ka obali. Svi su oni vidjeli, ili su se pravili da vide to neviđeno čudo, a bilo ih je, ako vjerovati kroničaru, oko 20 000, mada nam se taj broj čini pretjeranim. U takvoj situaciji glave se brzo zapale, a mašta podivlja; oni počinju vjerovati u čudo neobičnije od onih iz Biblije. Svi Židovi se grupiraju u gomilu i trče ka moru. Oni u zadnjim redovima fanatično guraju one ispred sebe, jer im se čini kako samozvani Mojsije korača po vodi. Rezultat je porazan: gotovo svi iz te mase su se podavili, te je halucinacija bila ugušena životima velikog broja tih nesrećnih vizionara.
Ljudska misao stvara ono što zamisli prikaze praznovjerja projektiraju svoje deformitete na astralno svjetlo i žive od straha koji ih je stvorio. Crni div koji širi svoja krila od istoka na zapad da bi svijet obavio tamom, čudovište koje proždire duše, jezivo božanstvo neznanja i straha – jednom riječju đavo – još uvijek je, za veliko mnoštvo djece svih uzrasta, strašna stvarnost. Mi smo ga u Ritualu i dogmi visoke magije predstavili kao sjenu Boga, ali rekavši to, sakrili smo polovinu svoje misli: budući da je Bog svjetlost bez sjene, đavo je samo sjenka priviđenja Boga!
Priviđenje Boga! Taj posljednji idol na zemlji; ta antropomorfna utvara koja zlurado postaje nevidljiva; ta konačna personifikacija beskonačnosti; onaj kojeg ne možemo vidjeti a da ne umremo – a da ne umremo inteligencijom i razumom, jer da bi vidjeli nevidljivo moramo biti ludi; priviđenje Onoga koji nema tijelo , oblik Onoga koji nema oblik i koji je bez granica; to je ono u što, ne znajući, najveći dio pastve vjeruje. Njega koji jeste suštinski, čisto, duhovno, bez bića, intelektualna beskonačnost u riječi, jako je teško zamisliti!
Pored toga, svaka imaginacija čini svoga stvaraoca idolopoklonikom, on je prinuđen vjerovati u sliku koju je stvorio i obožavati je. Naš duh mora ostati nijem pred njim, i samo naše srce ima pravo da mu da ime: Oče naš!
Eliphas Levi, Ključ misterija
Dr. Brierre de Boismont, u svojoj neobičnoj raspravi 'Traié des hallucinations' priča o čovjeku koji se, iako savršeno zdrav i mada nikada nije patio od vizija, probudio jednoga jutra prestrašen jezivim morama: u svojoj je sobi vidio nepojmljivo strašnog tajanstvenog majmuna koji je iznad njegova lica škrgutao zubima i pravio jezovite grimase. Probudio se užasnut; već je bio dan. Skočio je iz kreveta i ukočio se od straha ugledavši stvarno prisutan jezivi objekt svog sna. Majmun je bio tu, sasvim nalik na njegovu noćnu moru, podjednako apsurdan i podjednako strašan; pravio je iste grimase. Čovjek nije mogao povjerovati svojim očima; čitavih pola sata je ostao nepomičan promatrajući ovaj jedinstveni fenomen i pitajući se da li je lud ili u delirijumu. Konačno je prišao priviđenju da ga dotakne; ono je istog trenutka nestalo.
Cornelius Gemma u svojoj 'Historie critique univrselle', navodi da se na otoku Candia, 454. godine, ukazao Mojsije nekolicini Židova na obali mora; na glavi je imao svjetlosne rogove, a u ruci pastirski štap; prizvao ih je da ga slijede pokazujući prstom prema horizontu u pravcu Svete zemlje. Vijesti o ovome čudu su se ubrzo proširile i brojni Izraeliti su pohrlili ka obali. Svi su oni vidjeli, ili su se pravili da vide to neviđeno čudo, a bilo ih je, ako vjerovati kroničaru, oko 20 000, mada nam se taj broj čini pretjeranim. U takvoj situaciji glave se brzo zapale, a mašta podivlja; oni počinju vjerovati u čudo neobičnije od onih iz Biblije. Svi Židovi se grupiraju u gomilu i trče ka moru. Oni u zadnjim redovima fanatično guraju one ispred sebe, jer im se čini kako samozvani Mojsije korača po vodi. Rezultat je porazan: gotovo svi iz te mase su se podavili, te je halucinacija bila ugušena životima velikog broja tih nesrećnih vizionara.
Ljudska misao stvara ono što zamisli prikaze praznovjerja projektiraju svoje deformitete na astralno svjetlo i žive od straha koji ih je stvorio. Crni div koji širi svoja krila od istoka na zapad da bi svijet obavio tamom, čudovište koje proždire duše, jezivo božanstvo neznanja i straha – jednom riječju đavo – još uvijek je, za veliko mnoštvo djece svih uzrasta, strašna stvarnost. Mi smo ga u Ritualu i dogmi visoke magije predstavili kao sjenu Boga, ali rekavši to, sakrili smo polovinu svoje misli: budući da je Bog svjetlost bez sjene, đavo je samo sjenka priviđenja Boga!
Priviđenje Boga! Taj posljednji idol na zemlji; ta antropomorfna utvara koja zlurado postaje nevidljiva; ta konačna personifikacija beskonačnosti; onaj kojeg ne možemo vidjeti a da ne umremo – a da ne umremo inteligencijom i razumom, jer da bi vidjeli nevidljivo moramo biti ludi; priviđenje Onoga koji nema tijelo , oblik Onoga koji nema oblik i koji je bez granica; to je ono u što, ne znajući, najveći dio pastve vjeruje. Njega koji jeste suštinski, čisto, duhovno, bez bića, intelektualna beskonačnost u riječi, jako je teško zamisliti!
Pored toga, svaka imaginacija čini svoga stvaraoca idolopoklonikom, on je prinuđen vjerovati u sliku koju je stvorio i obožavati je. Naš duh mora ostati nijem pred njim, i samo naše srce ima pravo da mu da ime: Oče naš!
Eliphas Levi, Ključ misterija
bglavac
irida
