edna od najvećih opasnosti naslijeđenih unutar prakticiranja magije te svih ostalih okultnih vještina – jest razvoj ogromnog egoizma kojeg karakteriziraju mesijanski osjećaji, infantilna svemoćnost i potpuno uništenje mogućnosti efektivne samo-kritičnosti. Čini se da kako student postaje sve više vješt u vještinama meditacije, vidovitosti, ili ceremonijalnog rada, on postaje sve više otvoren prijetnjama utjecaja ega. To u njemu raste polako i podmuklo, bez jasnog upozorenja. Samo oni ljudi koji su blisko povezani sa studentom postaju svjesni suptilne metamorfoze koja se događa. Student je rijetko svjestan nesvjesne transformacije. Pokušaj da se kod njega osvijesti taj egoizam je osuđen na propast, to je kao da pokušavate kucati po kamenom zidu.

To pogađa aspirante koji funkcioniraju izvan granica okultnog reda ili legitimne magijske škole. U tom smislu, većina studenata spada pod ovu definiciju. Oni koji prakticiraju njihov okultni rad pod pokroviteljstvom legitimnog magijskog tijela ili pod vodstvom iskusnog ili mudrog učitelja čini se da su više zaštićeni od ove nadutosti – osim ako sam učitelj nije potpao pod čaroliju svojih vlastitih mesijanskih fantazija i utjecaja. Ako jest, tada on predaje svoju fatalnu bolest svojim studentima, ili je pak potpuno slijep na debakl koji će se desiti njegovu studentu.

Trebamo samo pogledati u povijest najmodernijih okultista – i ja ih radije spominjem jer je njihova povijest jače autentičnija od onih ranijih vremena – kako bi uvidjeli valjanost ovog fenomena. Stoga mnogi od njih razvijaju fantastične predodžbe njihove jedinstvene važnosti i uloge u ovome svijetu ili čak šire kozmičke slike. Upravo nedavno sam čuo o jednome koji je tvrdio da je bio Isusov učitelj. Postoje gotovo bezbrojne varijacije na ovu temu.
To je definitivna i stalno prisutna opasnost i svi studenti okultnog, unutar ili izvan okultnog reda, moraju postati svjesni ovoga fenomena. Inače su osuđeni. Njihovo iskustvo koje se čini isprva kao povećanje životnog-osjećaja, bogata sjetva prijašnjih nepoznatih informacija i znanja te spoznaja kako je sudbina odjednom uzela novi smjer; samo kako bi se kasnije desio kolaps u totalnu frustriranost, sramotu i egzil cijeloga društva.

Iz teoretskog gledišta, postepeno širenje granica ograničenog ega magijskim praksama vode do neke vrste kontakta s 'nesvjesnim'. Novi izvor energije je otvoren. Energija koju vidimo kako nosi sa sobom ne samo nove osjećaje nego i novo znanje i veći kapacitet samo-sigurnosti zajedno s mogućnosti da se impresionira i motivira neki naš sudrug. Ovakva energija preplavljuje nepripremljen ego s gotovo beskrajnim obećanjima. Ukoliko kandidat nije ispravno pripremljen za ovakav fenomen, ili ako nije vođen i čuvan od strane kompetentnog učitelja s iskustvom, vrlo je vjerojatno da će sve to uzeti ozbiljno. Efektivna samo-kritika čini se da se raspršila kao dim u zraku.

Neki okultisti upoznati s praktičnom stranom stvari dali su upozorenja. Helena Blavatsky u njezinoj knjizi Glas Tišine upozorava da "ispod svakog cvijeta zmija je ovijena". A kao komentar ovoga upozorenja nadodaje: "Astralna regija, psihički svijet izvanosjetilne percepcije i varljivog viđenja -- svijet medija. To je velika 'Astralan Zmija' Eliphasa Levija. Niti jedno cvjetanje uzeto iz ove regije nije doneseno dolje na zemlju bez da je zmija ovijena oko njezine stabljike. To je svijet Velike Iluzije".
Samo dobar učitelj, gotovo nadljudskih moći efektivnog samo-prosuđivanja i samo-ispitivanja, može osigurati sredstva izbjegavanja nadutosti i posljedične katastrofe. Sljedeće sredstvo za sprečavanje ovoga je gotovo bilo koji oblik dobre psihoterapije. Čini se da to može iscrpiti masivne nekontrolirane količine energije koje su oslobođene i usmjeriti ih u nove i konstruktivne ciljeve. Slijednici psihologije Reicha koji su se razumjeli u 'okultne' stvari čini se da su bili efektivniji od drugih u nošenju s tim fenomenom.
Jung je također to opisao opširno u izvanredno dobrom eseju u knjizi naslovljenoj "Dva eseja analitičke psihologije". Svaki student okultnog ne bi trebao samo pročitati tu knjigu nego je i posjedovati, u svrhu kako bi imao prilike čitati više puta poglavlje koje se bavi napuhavanjem ega.

Sadržaj koji tamo analizira, pacijenta koji pohađa terapiju -- analogan je smionom studentu koji započinje svoj okultan rad -- pokušaj da identificira svoj ego s kolektivnom psihom. On to čini kao sredstvo bijega od boli i nemira koji rezultiraju kolapsom njegove svjesne ličnosti, koja je primarni efekt analize. Da bi se oslobodio od zavodničkog zagrljaja kolektivne psihe, umjesto da je poriće kako su drugi napravili, on ju prihvaća tako totalno da ga ona potpuno preuzima, postaje izgubljen u njoj i stoga ju više nije u mogućnosti percipirati kao odvojeni entitet. Kako je jedan student to jednom rekao, umjesto da shvate kako su postali osvijetljeni Božanskim, oni tvrde kako su oni Bog.

Tu napuhavanje započinje. Završava katastrofalno kada, ili ako, "Bog" otkrije da nije sveznajući ili svemoćan. Ali tada je generalno već prekasno.