U mnogim knjigama o magiji kaže se da je crna magija primjena psihičke energije za nanošenje zla. Tome nasuprot, bijela magija ima za rezultat produkciju dobra u bilo kojem vidu. Tako su tipične bjelomagijske operacije tzv. psihičko liječenje, molitve, uklanjanje karakternih nedostataka, razvoj mentalnih sposobnosti itd. Klasične crnomagijske operacije su vračanje s ciljem nanošenja zla nekoj osobi, pribavljanje naklonosti osobe suprotnog spola magijskim sredstvima, izazivanje straha i mržnje, operacije u kojima se vrši žrtvovanje živog bića (životinje) i sl.

Iz izloženog može se steći dojam da je vrlo lako povući granicu između bijele i crne magije. Dublje razmatranje pokazuje da stvar nije tako jednostavna. S hermetičkog stajališta znamo što je dobro za nekog čovjeka; smijemo li ga natjerati da to prihvati, jer je to u njegovom interesu? Vidimo da se u situaciju upliće faktor slobodne volje. Ne smije se na čovjeka djelovati protiv njegove slobodne volje, ma kako uzvišen motiv ležao u osnovi takvog djelovanja! Konačno tko smo mi da određujemo što je za nekog dobro, a što zlo? Možemo reći što je za nas dobro. Sasvim druga stvar je nametati ljudima to što smo okarakterizirali kao dobro. Svijet je pun spiritualnih zloporaba. Sjetite se roditelja koji, tvrdeći da svome djetetu žele samo najbolje, potpuno obogalje i unesreće dijete za cijeli život. Na takve i slične, mislio je onaj koji je rekao: "Put za pakao popločen je dobrim namjerama."

Na taj način hermetička aktivnost polaže etički ispit ako:

1. Ne nanosi nikome zlo u bilo kojem vidu i

2. Ako ne krši ničiju slobodnu volju.

Situacija se dalje komplicira činjenicom da moramo sebe zaštititi od djelovanja drugih ljudi. Kad netko zahtijeva izvjesnu stvar od vas, to je najčešće izraz njegove slobodne volje, zar ne? Ukoliko se takav zahtjev kosi s integritetom vaše osobe, dužni ste ga odbiti. Na taj način vi se suprotstavljate njegovoj volji, ali je u takvom slučaju kozmički zakon na vašoj strani. Biti nesposoban da se tako postupi označava blago patološko stanje slabosti volje. Ima ljudi koji, kako to često biva, svoju slabost proglašavaju za vrlinu pa svoju slabost volje ogrću plaštom ekstremne dobrote. To je lažno i izvještačeno stajalište. Takvi ljudi stalno se žale da im okolina nije uzvratila njihovu dobrotu. Činjenica je da čovjek mora prvo sebe zadovoljiti. Tada može zadovoljiti čitav svijet.

Ponekad se pod izrazom crna magija podrazumijeva isključivo primjena hermetičkih tehnika za nanošenje zla i organizirano djelovanje u tom smjeru, kao i druge inkriminirane aktivnosti koje zakon progoni, kao što su seksualno perverzne orgije i grupna drogiranja. Neke organizacije deklariraju se kao bijele, ali pribjegavaju uporabi halucinantnih sredstava. Bez obzira što proklamiraju, ostaje činjenica da su to crnomagijske organizacije. Uporabu droga racionaliziraju tvrdnjom da se Sljedbenicima tako predočava što ih čeka poslije završenog treninga, kad, razvivši nadčulne sposobnosti, postanu sposobni za prodiranje na više planove egzistencije.

Možda je za naše čitatelje ovo suvišno naglašavati, jer kod nas ne postoji nijedna organizirana bijelomagijska grupa (barem koliko ja znam), a crne organizacije ne vrijedi ni spominjati. Ipak, velik broj naših ljudi radi u inozemstvu, tako da osobe zainteresirane za hermetizam mogu doći u kontakt s različitim grupama. Trebali bi biti u stanju razlikovati bijelo od crnog.

Najveći broj crnomagijskih organizacija, koje u posljednje vrijeme niču kao gljive poslije kiše, nalazi se u Sjedinjenim Američkim Državama i Engleskoj. U Americi glavne zone crnih organizacija su Kalifornija i New York. Podvrsta crne magije jest kult vještica (witchcraft), koji predstavlja povratak na poganske, mnogobožačke religiozne rituale (op.a.: Wicca jača, širi se).

Zanimljivo je da mnoge crnomagijske organizacije traže opravdanje za svoje postojanje i aktivnost u moralu novog doba. Zlo je, kažu, univerzalno. Ako Boga ima, on je oličenje zla, jer je takav svijet čiji je on tvorac. Zato moramo prihvatiti zlo u svakom obliku. Neke grupe predstavljaju se kao avangarda novih društvenih gibanja. Kontrola čula, obuzdavanje, vjerovanje da je tijelo griješno itd., kažu žreci nove religije, produkt je srednjovjekovnog mračnjaštva, koje je čovječanstvu donijelo nesreću. Umjesto takvog lažnog vjerovanja, nova religija sotonizam uči čovjeka životnim radostima i uživanju u svemu što tijelo i čula mogu pružiti. Sotonizam odgovara ljudima kojima je potrebno oslobođenje od osjećaja krivnje kada se ponašaju nemoralno. Psihološki gledano, sljedbenici sotonizma traže način da nesputano izraze svoj seksualni nagon. To većinom nisu mladi ljudi, da bi se pridružili nekom hipi klanu i tako čine isto bez inhibicija i kompleksa krivnje. Prosječan sotonist u odnosu na hipija ima znatno manje kose na glavi, a mnogo više sala na trbuhu. Zato su se pretvorili u prave "vjernike" nove religije, koji čine ono što im nalaže "njihov Bog". Kršćansku zapovijed "ljubi bližnjeg svoga" potpuno doslovno su primijenili u životu.

... Sotonski ritual predstavlja zaista obećanu zemlju za proučavanje psihijatara. Ako primijenimo kriterij zdravog razuma, bit će nam odmah jasno s kakvim ljudima i s kakvom "religijom" imamo posla. Davno je rečeno: "Čega se pametan stidi, time se lud ponosi". Pošto je moralna cenzura prilično jaka i kod relativno poremećenih ljudi, jasno je zašto se utječe, u većini ovakvih kultova, širokoj uporabi halucigenih droga.