Najveće sumnje rađaju se i umiru u nama. Mi ih stvaramo, odgajamo, potpaljujemo i samo mi ih možemo i sahraniti. Nema čovjeka koji barem jednom nije život udahnuo sumnji. Preispitivanjima i onom jednom, ali najtežem – “Zašto?”.

 

Vrijeme često čovjeku dolazi kao najveći neprijatelj, no da li je to zaista tako?

 

U želji da ostvarimo naše najdublje želje, najživlje snove, najveće mašte, jurimo, letimo, žurimo i prerano stignemo na cilj. A tamo? Tamo nas ne dočeka nitko osim nas samih i tada nastaje praznina. Ostajemo usamljeni u svojim čežnjama, osuđeni na svoje žudnje. I svaki dio snova gubi nam smisao.

 

Zar sam osuđen da uvijek tako daleko stignem, a nikad ne pređem granicu? – pitamo se.

 

Ako nam jednom ne uspije, pomislimo da nikad ni neće. Ako nam se ne ostvari kad mi želimo, pomislimo da je sve propalo. Ako ne dobijemo ono što želimo onog trenutka kada to želimo, spremni smo odbaciti sve i krenuti dalje.

Da li je to pogrešno? Nije. Ali to je dokaz da ono što smo željeli očito nismo željeli dovoljno. Kakvi su to snovi koje odbacite sa prvim neuspjehom? Polusnovi. Kakve su to želje koje odbacite sa prvim neispunjavanjem? Poluželje. Kakav je to čovjek koji odbacuje sve sa prvim padom? Polučovjek.

Postoji nešto u univerzumu što se zove vrijeme. Njega ne posjedujemo i njega ne kontroliramo. Ono nam nije podređeno i, unatoč nama, ono teče.

 

Postoji nešto u univerzumu što se zove sudbina. Ona je naša, no mi je ne kontroliramo. Ona je slijepa i gluha na naše želje i događa se kad ona to želi.

 

Postoje sigurno situacije i ljudi zbog kojih ste se često tokom života upitali – Zašto se nije dogodilo?

 

Odgovora su uvijek samo dva:

 

1. Ili vas je Univerzum zaštitio, jer vam priređuje nešto bolje. 

2. Ili još nije vrijeme da se dogodi to što želite.

 
Ako je odgovor pod brojem 1, onda trebate biti zahvalni, premda je to nekad najteža stvar. U trenutku kad nešto jako želite, niste spremni vidjeti razloge zašto se nešto ne događa, niti ih prihvatiti. No, kako vrijeme odmiče uvijek shvatite da se sve događa sa razlogom. Ako ste željeli biti sa nekime, a to se nije dogodilo, možda vas čeka netko drugi. Ako ste silno željeli postići nešto, a niste uspjeli, sigurno vas negdje čeka neki drugi uspjeh.

 

Ako je odgovor pod brojem 2, tada trebate biti svjesni da svaki pojedinac u životu ima svoju putanju. Nisu sva bića uvijek spremna u isto vrijeme uzvratiti jednakim kapacitetom. Ne dolaze svi u isto vrijeme na cilj, no to ne znači da nikad neće stići. Pitanje je vremena. Da, tog vremena koje vam tako teško pada. Pitanje je čekanja. Tog čekanja koje mrzite više no išta. No, činjenica je da čekanje često pokazuje koliko vrijede vaši snovi. Ako mislite da nešto nije vrijedno čekanja – onda vjerojatno ni nije. Ono što možete dočekati širokih ruku i otvorenog srca bez sumnje u ostvarenje – vrijedno je čekanja.

 

Po tome, vrlo jednostavno, a opet tako teško, dijelimo ono što nam je životno bitno i ono što nije.

 

Sjetite se koliko puta u danu tramvaj zakasni, autobus dođe ranije, koliko puta sat podesite prekasno, koliko puta negdje dođete prerano. I još uvijek dišete. Zašto vam je onda tako teško čekati svoje snove? Zar su manje vrijedni od jednog tramvaja? Ako je tako, zasigurno ih ni ne zaslužujete. I zbog toga vam nitko nije kriv.

 Nismo svi u jednakim brzinama. Nismo svi u istim okolnostima. Ne idemo svi istim koracima. No, ako jedni druge ne sačekamo na raskršćima, tko će nas dočekati? Samoća.

Ako se nešto nije dogodilo onog trena kad ste poželjeli, ne znači da neće. Samo trebate biti svjesni da želje ne ovise samo o vama. Ono što vam nije suđeno nikad ne može biti vaše, a ono što vam je suđeno nitko vam ne može oduzeti.

Otpustite li strah, čuti ćete srce, ono zna što je vrijedno čekanja, a što nije. Tada će konci sumnje popustiti, a vi ćete biti slobodni da čekate svoje snove. Sretni što ih uopće imate priliku sanjati. Mnogi, naposljetku, nemaju ni to.

 

Astro Aisha