"Prema većini šamanskih kultura, univerzum se sastoji od najmanje tri razine:
- Srednje Područje je svijet koji poznajemo, svijet 'normalnih' ljudskih zbivanja.
- Svijet Ispod, Donji Svijet, Podzemlje, najčešće se povezuje s mrtvima i opasnim duhovima.
- Nadsvijet, Svijet Iznad, Gornji Svijet, Nebesko Carstvo često se označava kao boravište Sunca ili kao područje transcendentalne svjesnosti."
(Joan Halifax: The Shaman's Initiation)
Upada u oči određena sličnost s Monroe-ovom nomenklaturom.
Poprište I, Srednji Svijet šamanizma, je normalna realnost prostor-vremena onako kako ju percipira drugo tijelo: to jest, iz perspektive transcendiranja fizičke materije.
Očigledno je ovdje riječ o dimenzionalnoj odvojenosti, jer iako 'putnik' može vidjeti druge ljude, oni ne mogu vidjeti njega: za njih je on nevidljiv.
Šamanski Srednji Svijet je smješten između Donjeg i Gornjeg Svijeta: hijerarhijska progresija koja odgovara našim mitološkim predodžbama pakla 'ispod' i raja 'iznad'. Ljudska bića borave u sredini, dok šamani imaju pristup svim područjima.
Preokupacije 'plemenskih' šamana vrte se oko duhova prirode, životinjskih i biljnih božanstava i drugih fenomena koji su, na određeni način, postali strani tehnološkoj stvarnosti u kojoj većina 'suvremenih' ljudi živi svoje živote. Može se reći da 'kulturološka očekivanja' na neki način određuju destinaciju izvantjelesnog doživljaja (ili 'putovanja') kako šamana tako i nekog 'gradskog' čovjeka. Samo destinaciju, ne i izvornost ili stvarnost doživljaja ili posjećenih područja.
Najviše informacija i dokaza o izvantjelesnim iskustvima može se pronaći u (barem) jednoj 'šamanskoj' religiji koja ima svoju vlastitu (i bogatu) literaturu: tibetanski budizam. Ne treba nas iznenaditi što se u njoj može vrlo lako pronaći gotovo potpuno parafraziranje odlomaka iz Monroeove knjige Journeys Out of the Body (vjerovat ćemo Monroeu kad kaže da o svemu ovome nije imao nikakvog pojma prije nego što su mu se 'neobične stvari' počele događati svaki put kad bi legao spavati).
Lamaizam, jedinstveni oblik budizma koji se pojavio u Tibetu tijekom 7. stoljeća n.e., bio je pod dubokim utjecajima domorodačke (pred-budističke) Bon religije, koja se isticala svojim šamanskim sadržajima.
"Lamaizam je gotovo u potpunosti očuvao šamansku tradiciju religije koja mu je prethodila. Čak su i najpoznatiji majstori Tibetanskog budizma poznati po iscjeljenjima i čudima u čistoj tradiciji šamanizma." (Mircea Eliade: Shamanism - Archaic Techniques of Ecstasy)
Ako je šaman, po definiciji, stručnjak izvantjelesnog iskustva, tada je za očekivati da će literatura religije uvelike pod utjecajem šamanizma, opisivati takvo stanje. I to je upravo ono što je dokumentirano u literaturi Tibetanskog lamaizma: iscrpni detalji o tome kako izgleda iskustvo drugog tijela u drugom (izmijenjenom) stanju - i pri tome izvorna tri svijeta šamanizma proširuje u čitav spektar različitih stvarnosti.
Najdostupnije svjedočanstvo može se pronaći u tekstovima Bardo Thodol ili Tibetanska Knjiga Mrtvih: tekstovi su trebali biti glasno čitani nad tijelom tek preminule osobe. Svrha ovog rituala je savjetovati dušu preminulog glede različitih dimenzija (Bardo područja) kroz koje se ona sada kreće.
izvor: Jim Dekorne - Out of Body Experiences
izbor, prijevod i komentari: djnan