Legenda o Rasputinu «Božjem čovjeku» neobična je kao cijeli njegov život. Kao većina mistika obilježen je tragičnim događajima još od djetinjstva. Kao dječak je skoro umro, a kako je jačala njegova moć i politički utjecaj tijekom života, stekao je moćne neprijatelje, koji su ga jedva usmrtili (pokušaji atentata trajali su čak šest godina) te im ni velika količina otrova ni metaka nije pomogla. Imao je veliku moć iscjeljenja, transformacije, regeneracije, ali i autodestrukcije (votka i seksualne devijacije). Bio je medij, sklon krajnostima, posjedovao magijsku i seksualnu moć. Tvrdio je da mu vjera daje moć, mada astrolozi mogu jasno vidjeti da je moći dobio rođenjem (Saturn u Strijelcu u 3. kući, Mjesec i Pluton u Biku u 8. kući, Uran u Raku u 9. kući). Pred kraj života točno je predvidio vrijeme svoje smrti, koju nije mogao spriječiti.

 

U sibirskom selu Pokrovskoj kod Tumena dana 22. 1. 1869.g. rodio se Grigorij Yefimovič Novyh, kao peto i prvo preživjelo dijete u seljačkoj obitelji. S osam godina kad je skoro umro i otac ga je držao u rukama, odjednom je otvorio oči, te se od tog momenta proširila priča o ukazanju Djevice Marije s kojom je razgovarao kao da su bliski, a koju je podržao prisutni svećenik, kojega je Rasputinov otac obdario kako bi ju potvrdio. Grisha je od tad predskazivao manje događaje u selu, međutim nije bio popularan. Traživši svoj put i mjesto pod suncem, obilazio je manastire. Oko svoje 18. godine doživljava religiozno iskustvo i odlazi na kraće vrijeme u samostan. Kako zbog nepismenosti nije znao čitati Sveto pismo, nije postao redovnik. U biti je bio preneobična osoba da se prilagodi tamošnjim strogim uvjetima, pa su ga zvali Ludi redovnik. Također je posjećivao starce – mudrace koji bili odabrani od Boga, te se po njihovim napucima odrekao mesa i slatkog, ali ne i alkohola.

 

Izgled mu je bio upečatljiv: visok, mršav, bradat, masna kose s razdjeljkom po sredini koja skrivala izbočinu na čelu, obično obučen u crnu mantiju, a posjedovao je neobičnu magnetsku privlačnost i prodorne plave urokljive ledenoplave oči. Oko 20. godine se oženio i dobio troje djece, a kasnije više vanbračne, međutim u tom životu se nije nalazio (baš kao mnogi koje vodi Staza, i za takav život nisu rođeni). Nemir ga je stalno tjerao, a obitelj ga nije mogla zadržati. Polako se pronosio glas o njegovim vidovnjačkim i iscjeliteljskim sposobnostima, koje su se među ostalim bazirale na otkrivanju dijagnoze pomoću snage uma, te vjerojatno intuiciji i hipnozi. Bavio se iscjeljenjima i predviđanjem budućnosti desetljećima. Za svoju metodu našao je podršku putovavši po svijetu, sve od Grčke, pa do crkvenih dostojanstvenika čak u Jeruzalemu, gdje je stekao titulu «Staretz» (sveti čovjek i iscjelitelj bez religijske naobrazbe).

 

Nije bio sretan u seoskom životu osim kad mu je alkohol pravio društvo, dok jednom nije naišao u svom traganju na sektu Khlysty, čije se učenje temeljilo na izopačenom budizmu i uvjerenju da se seksom iskupljuje za grijehe, pa su umjesto molitva orgijali (i u domu Rasputina). Sekta se temeljila na osobnom magnetizmu i seksualnom hedonizmu. Rasputin se tu odmah snašao, te prigrabio tu tzv. religiju. Otud datira zapravo njegovo ime u značenju «raskalašen». Počeo je sam vjerovati da ima posebne moći povezane sa seksualnim uživanjem. No vremenom se saznalo da naveliko zavodi žene suseljana, pa je morao pobjeći iz svog okruženja, na veliku žalost žena.

 

Legenda kaže da se otputio u Petrograd, a da je razlog bio i što mu se jednom dok je teško radio u polju ukazala Djevica Marija rekavši mu da mu je misija spasiti carevića Alekseja u Petrogradu. Mnoge poznate i utjecajne osobe tog doba na koje je inače nailazio opčinjavao je svojom osobnosti i prodornim pogledom, te su ga preporučavali dalje drugima. Nagrađivali bi ga novcem i darovima i prevaljivali daleke puteve samo da budu u njegovoj prisutnosti. Godine 1903. stigao je u Petrograd, s mnoštvom preporuka bez kojih se u to vrijeme nije moglo ući u društvo. Bio je potpuno ravnodušan prema titulama i važnim i poznatim imenima. Ispitivao je tamošnje važne osobe toga doba o njihovim intimnim i privatnim problemima, prikovavši ih svojim čeličnim pogledom na čaroban način tako, da su mu otkrivali sve što bi ga zanimalo. Iako se kretao u najvišim krugovima, nikad nije stekao fine manire, primjerice, podrigivao bi, te pokazivao sve proste navike stečene na selu, ne mareći za fine običaje okruženja, uglavnom plemstva i svećenstva. Bojali su se njegove pojave, pa su ga ogovarali samo izdaleka.

 

Proslavio se svojim sposobnostima u višim krugovima kad je izliječio histerične ispade žene jednog savjetnika na način da ju je zaveo. Kako ga je dotična Olga hvalila na sve strane, ruske kontese i grofice gomilale su se u njegovoj «ordinaciji» čekajući na red, što je on iskorištavao. Usput bi uz takve ljekovite seanse prizivao duhove, a da opet otjera demone koristio isti način liječenja. Govorio je da će se samo grešnicima oprostiti.

 

Dvije crnogorske princeze bile su sudbonosne za daljnji tijek događaja, upoznavši ga s caricom Aleksandrom Fjodorovnom, poklonicom okultizma. Kako nije imao odmak od drugih u smislu veličanja titula i plemstva, za njega su car i carica bili tatica i mamica, pa ih je tako i zvao. Upijao je oko sebe vibracije i čitao karaktere osoba na carskom dvoru. Kako je svladao hipnozu, lako je saznao sve informacije koje su ga zanimale u datom trenutku. No svoje mjesto na dvoru zauvijek mu je osigurao i položaj učvrstio mali carević, kojeg carski liječnici nisu mogli spasiti od hemofilije, teške bolesti, a Rasputin mu je više puta spasio život – bio je uz njega i pričao mu sibirske bajke, pomogavši mu svojom energijom, i održavao na životu (neki kažu i hipnozom), tako da je carska obitelj postajala potpuno ovisna o njemu. Naime, budući je princ Aleksej bio prijestolonasljednik, a njegova se bolest držala u tajnosti. Carica je bila uvjerena da joj je Bog poslao Rasputina i osjećala mu se zauvijek dužnom, pa mu je bila sve odanija, prepustivši mu najveći dio vlasti.

 

Nepismeni seljak svojom je moći postajao sve veća prijetnja svojim neprijateljima. Saznavao je mnoge tajne, a kako mu je jačala moć, povećavao se broj neprijatelja, budući je osobe sebi nesklone smjenjivao drugima. Iako ga je plemstvo kad je tek stigao u Petrograd smatrali nevažnim zbog seljačkog porijekla, ispostavilo se da im je itekakva opasnost. Godine 1911. postao je tako moćan da je imenovao po svojoj želji vlastite ministre u vladi.

 

Najveću moć je doživio kad ga je carica (siromašnog sibirskog seljaka) imenovala osobnim savjetnikom. Iako je imao interes za političke odluke u Rusiji, Rasputin je bio pacifist i zakleti protivnik ratova, pa je molio cara koji ga nije slušao da ne ulazi u rat. Za velike socijalne probleme, siromaštvo, glad i dr. među radnicima i seljacima u carskoj Rusiji počeli su optuživati Rasputina, koji je inače bio stalno praćen od carske tajne policije, te osporavan (iako bez dokaza) od dvorskih liječnika. Povukao se tada sa dvora u stan koji mu je plaćala carska obitelj, ne bi li spriječio skandale i govorkanja, te često putovao u Sibir.

 

Kako nije priznavao svojom snažnom, karizmatičkom samouvjerenosti vlast plemića tog vremena, nego se podređivao samo Bogu i caru, došlo je do brojnih pokušaja atentata od strane njegovih neprijatelja (koji su počeli 1910. g.), što je rezultiralo njegovom totalnom predavanju alkoholu. Pokušavali su ga ubiti više puta, ali on bi čudom ostajao živ. Njegova intuicija i jasnovidnost bila je sve jača - što su ga s jačim žarom htjeli smaknuti, upornije bi upozoravao cara i njegovu obitelj na svoju i njihovu skoru smrt i propast u budućnosti, no nisu mu vjerovali.

 

Prihvatio je fatalan poziv Jusupova, koji ga je pod izlikom pozvao da bi mu sipao veću dozu cijanida u njegove omiljene čokoladne kolačiće i vino, dogovorivši se s drugim plemićima da će ga nakon toga baciti u zaleđenu Nevu. No, Rasputin jede kolače i pije vino, kao da nisu otrovani. Zapanjeni i razbješnjeli Jusupov pred prisutnima ga je tada ustrijelio. S veseljem su ustvrdili da su ga se riješili, no ubrzo zatim ga vide kako teturajući bježi. Tada ga dokrajčuju i masakriraju, vežu i bacaju u rijeku. Rasputin je ubijen 16. 12. 1916. navečer, nađen nakon tri dana, a pokopan u prisutnosti carske obitelji u crkvi. Nakon njihovog, od Rasputina točno predskazanog pada i smrti ni mrtvom mu boljševici nisu dali mira, pa su ga otkopali i spalili ostatke, koji su međutim gorjeli čak šest sati.