http://misakvecernji.blog.hr/2008/02/1624203822/psihokineticka-kirurgija-filipinskih-iscjelitelja-1-dio.html
10.02.2008., nedjelja
Bok svima! Nedavno smo snimali emisiju o premoći uma nad materijom. Nekada se ta pojava skrivala iza već zastarjelih izraza kao što je parapsihologija, telekineza, psihokineza i slično, međutim nijedan od tih izraza nije u potpunosti opisivao cijeli fenomen - jer on pokriva i liječenje na daljinu, utjecaj namjere pojedinca na ishod tzv. 'generatora nasumičnih brojeva' (REG – Random Event Generator) i slične. Većina tih priča danas su dobro poznate svakome tko je upoznat s glavnim točkama povijesti istraživanja tih neobičnih fenomena. No, jedan od tih fenomena nije toliko poznat. To je onaj iz naslova. O njemu se kod nas nije niti pisalo (barem već dugi niz godina, koliko sam ja usmjeren na takve informacije). Ali prije par godina pala mi je u ruke odlična knjiga "Healers and Distant Healing" Georga Meeka iz polovice sedamdesetih, odličan znanstveni pregled svakojakih neobičnih iscjeljenja s mnogima tabelama, statistikama i slično, čak pomalo dosadna za čitati, ali vrlo stručnog pristupa. Zapravo, riječ je o nekoj vrsti zbornika radova različitih znanstvenika, najviše liječnika, koji su na ovaj ili onaj način istraživali parapsihološke fenomene vezane uz iscjeljenja. Knjiga nikad nije objavljena kod nas, niti je danas više u tisku. Jedina tri poglavlja koja se ni na koji način ne može okarakterizirati dosadnima su ona posvećena filipinskim iscjeljiteljima. Riječ je o temi koji se i danas ponegdje i ponekad spominje, ali vrlo površno i čak pogrešno te je čak na neki način zaboravljena. Ovom prilikom ispravit ćemo tu pogrešku- u dva nastavka, jerbo je riječ o ovećoj količini podataka. Dakle, bilo je to početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća kad su se u središtu interesa mnogih liječnika našli filipinski iscjelitelji. Invaziji doktora na Filipine prethodila je navala bolesnih ljudi koji su se s Filipina vraćali s fantastičnim pričama o neobičnim postupcima liječenja ili operiranja psihokinezom. Američki, engleski, filipinski, njemački, japanski i švicarski znanstvenici, medicinski doktori, klinički psiholozi, psihijatri I hipnoterapeuti nekoliko su godina proučavali paranormalno liječenje i «psihičku kirurgiju». Jedan od timova je izračunao kako su samo njegovi članovi kolektivno na to potrošili 120 tjedana. Starosjedioci Filipina nazivaju se Aete. Oni su stoljećima primali infuziju u došljacima s polinezijskih otoka i iz Indije. Kad je Filipine 1521. otkrio Magellan, došlo je do prvog kontakta s kulturom Europe. Usprkos potpadanju pod vlas europskih kolonijalnih gospodra, u mnogim područjima vjerovanja i običaji domorodaca ostali su nepromijenjeni sve do vremena španjolsko- američkog rata 1898. Na velikim južnim otocima oni su preživjeli i do najnovijeg doba, kao što je mogao provjeriti svaki istraživač koji je skupio hrabrosti uputiti se u ta područja u kojemu je bilo mnogo plemenskih ratova. U područjima sjevernog središnjeg Luzona, u područjima rižinih polja, stari običaji i vjerovanja nastavili su život i tijekom prve polovice 20. stoljeća te su još uvijek duboko ugrađena u život svih filipinskih iscjelitelja. Značajno je da je većina suvremenih iscjelitelja rođena upravo u tom području rižinih polja, unutar kruga promjera 60 milja. JEDINSTVO S PRIRODOM Ovi domoroci, koji su živjeli u malim, uglavnom otvorenim kućama od bambusa i palminog lišća s jednom prostorijom, prljavih podova, neprekrivenih otvorenih prozora, bez struje i tekuće vode, okruženi svinjama, govedima, kozama, pilićima i patkama, svake godine izloženi punoj snazi tropskih tajfuna i bujica izazvanih kišama, bili su potpuno stopljeni s prirodom. Vještice te crna i bijela magija bili su (i još uvijek su) važan dio njihova sustava vjerovanja u koji spadaju i iscjelitelji. Svi filipinski iscjelitelji su prirodni mediji koji su od ranog djetinjstva posjedovali taj dar. Oni su vrlo rijetki i obično vode jednostavan život bez stresa, a paranormalni fenomeni poput psihokinetičke kirurgije događali su se samo u njihovoj nazočnosti, Čim je medij bio jači i čim je osjećao više sažaljenja, tim je postajao bolji iscjelitelj. EUROPA UPOZNAJE ISCJELITELJE Sa slučajevima otvaranja i zatvaranja tijela psihokinezom zapadnjaci su se susreli tek po završetku Drugog svjetskog rata kad je Eleuterio L. Terte senior, koji je pružio značajnu pomoć američkim oružanim snagama tijekom rata, razvio sposobnosti slične onima koje su kasnije proučavane i u radu iscjelitelja Arigóa u Brazilu. Tijekom narednih deset godina Terte je obučio, u cjelini ili djelomično, 14 od oko 30 iscjelitelja koji su krajem 60- tih i početkom 70-tih godina 20. stoljeća postali predmetom proučavanja zapadnih znanstvenika. Čini se da se prvo izlaganje stranih pacijenata psihičkoj kirurgiji zbilo tijekom ranih 50- tih godina 20. stoljeća. Jedan od prvih istraživača koji je svijetu ukazao na neobične sposobnosti filipinskih iscjelitelja bio je Harold Sherman koji je 1966. prvi ustvrdio da oni mogu otvoriti ljudsko tijelo bez dodirivanja. No, kad su ljudi poput Henrya Belka i Harolda Shermana posjetili Filipine da započnu seriju ozbiljnih proučavanja iscjelitelja strani su pacijenti već pristizali u znatnom broju. PSIHOKINETIČKI ZUBARI Ti neobični iscjelitelji privukli su pažnju velikog broja uglednih svjetskih znanstvenika koji su se na Filipine uputili prepuni sumnje. U promatranjima koja su trajala mjesecima uvjerili su se da u mnogim slučajevima na Filipinima zakoni fizičkog svijeta jednostavno za iscjelitelje nisu vrijedili. Jedan od tih ljudi, koji se odlučio ozbiljnije pozabaviti tim fenomenima te je proveo puno vremena promatrajući ih, bio je i prof. dr. sc. Alfred Stelter s njemačkog sveučilišta Gutenberg u Meinzu (koji se bavio atomskom fizikom i kemijom kao istraživač i predavač, a od 1967. i proučavanjem parafizičkih i parapsiholoških fenomena). Alfred Stelter je ustvrdio da su pojave kojima je prisustvovao, poput paranormalnog vađenja zuba, bile još puno češće i efikasnije u starim danima nego tada, početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Jedno od psihokinetičkih vađenje zuba kojima je Stelter prisustvovao izgledalo je ovako: iscjelitelj Marcelo Jainar (kojeg je dr. Stelter tijekom veljače 1971. promatrao više puta) prstima bi dotaknuo zub kojega je trebalo izvaditi, potom usredotočio um na «injekciju» protiv boli (kako pacijenta ne bi ništa boljelo) i potom bez imalo napora izvadio zub palcem i kažiprstom, usprkos tome što je on čvrsto stajao u čeljusti. Često je trebalo vaditi i zube koje je bilo teško dosegnuti, a nekad s radilo o kutnjacima koji su bili duboko ukopani u zubno meso pa je iscjelitelj imao ograničeno područje za kontakt. Stelter je naglašavao da nema nimalo sumnje u postojanje ovog fenomena iako ga se već u to vrijeme, prije tridesetak godina, više nije moglo promatrati tako često jer sve češće pokušaji iscjelitelja nisu uspijevali. Da je riječ o pravoj paranormalnoj pojavi, a ne jednostavnom vađenju zuba snagom ruke ili palca, naglašavao je Stelter, govori činjenica da je «metoda» besprijekorno radila u slučaju pacijenata Filipinaca s pokvarenim kutnjacima, ali isti iscjelitelj ne bi uspio izvaditi već labavi pokvareni zub strancu-zapadnjaku, pogotovo ako je pacijent bio skeptičan. Stelter je zaključio da izvođenje ovog čina, kojeg je smatrao psihokinetičkim po prirodi, ovisi o jednoglasnosti ili odnosu između pacijenta i iscjelitelja. Očito ga je bilo lakše postići s Filipincem nego sa Zapadnjakom - snaga palca nije bila važna, ali psihološko-parapsihološki faktori jesu. U rujnu 1973. dr. Stelter promatrao je drugu vrstu psihokineze – paranormalno vađenje i zamjenu očnih jabučica. Bez ikakvih instrumenata koji bi im pomogli da zahvate iza očne jabučice, iscjelitelji Alex Torbito i Marcelo Jainar bi je izvadili cijelu, a Stelter je to promatrao iz blizine u društvu veterinara specijaliziranog za operacije očiju životinja. SPIRITUALNE INJEKCIJE Treća vrst psihokineze filipinskih iscjelitelja bile su tzv. magnetske ili «spiritualne injekcije», koje su često «davali» Juanito Flores i José Mercado u pokrajini Pangasinan. Tu je proceduru dr. Stelter ovako opisao: iscjelitelj bi rukom zahvatio u zrak te «uzeo» imaginarnu iglu koju bi smjestio na Bibliju kako bi se «napunila». Potom bi je usmjerio u pacijenta, pomaknuo prst kad da stišće injekciju, često bez dodirivanja tijela, a ponekad i s udaljenosti od jednog metra. Nekad bi «injekciju» usmjerio prema otkrivenoj koži, a nekad prema koži prekrivenoj odjećom. U veljači 1972. talijanski neurolog prof. F. Granome proveo je veliko istraživanje na devet iscjelitelja s Filipina. Bio je na čelu tima znanstvenika i ekipe s kamerama, a istraživanje je trajalo 15 dana. Između ostalog, sa zanimanjem su promatrali davane «spiritualnih injekcija», tj. onih davanih rukom bez dodirivanja tijela. Na sedam Europljana kojima su te injekcije date, one su stvorile osjećaj «suvišnosti» ili osjećaj električnog šoka na njihovu tijelu. Tri člana istraživačkog tima koji su «primili injekciju» počeli su krvariti. Analiza jednog od uzoraka krvi, koja je provedena na Medicinskom institutu sveučilišta Turin, pokazala je da uopće nije riječ o ljudskoj krvi. Usprkos filmskim kamerama, infracrvenim fotoaparatima i drugim načinima promatranja ulazne točke injekcije, ništa sumnjivo nije otkriveno. Analiza krvi koja je curila niz nogu jednog drugog člana tima također je pokazala da nije riječ o krvi, što istraživački tim nije mogao razumjeti. Komad papira smješten ispod košulje jednog od znanstvenika pokazao je tri male rupe tamo gdje je dana injekcija. Ruke iscjelitelja se pomno motrilo i snimalo kamerama. Nikada se nisu približile pacijentu bliže od pola metra. I sam dr. Stelter je primio injekciju s udaljenosti od jednog metra. Iz rupice je iscurilo malo krvi te ju je trebalo brisati nekoliko puta prije nego što se krvarenje zaustavilo. PSIHOKINETIČKI REZOVI Od veljače 1971. dr. Alfred Stelter je često bio prisutan i četvrtoj varijanti psihokineze koju je pod puno različitih uvjeta izvodio Juan Blance iz Manile. On je psihokinetički radio rezove na koži. Obično bi uzeo kažiprst promatrača, napravio šaku od ostalih prstiju i palca promatračeve ruke te bi s tim kažiprstom napravio trzave pokrete 20 do 30 cm iznad kože pacijenta. Na koži bi se pojavio rez nalik onom kakvog bi napravila oštrica žileta. Ovakav psihokinetički rez, koji je izvodio Blance (ali i drugi filipinski iscjelitelji, poput Davida Oliganija) mnogi su promatrači (oni koji nisu imali puno iskustva s filipinskim iscjeliteljima) smatrali prevarom, mada su brojna testiranja pokazala da je riječ o autentičnoj i nepatvorenoj pojavi. Skeptici su tvrdili da ti Filipinci kriomice koriste oštre objekte poput trijeski stakla ili malih komada žileta pričvršćenih na lažni palac te da njima prvo na koža naprave vrlo tanak i isprva nevidljiv rez. Krv bi se pojavila koji trenutak kasnije te bi se činilo da je riječ o «psihokinetičkom» rezu. Ukazujući na to da pažnja pacijenta i promatrača prije pojave krvi obično nije bila usmjerena na mjesto reza, skeptici su tvrdili da je iscjelitelj prethodno obrisao mjesto s pamučnom vatom u kojoj se nalazila neka mehanička pomoć, tj. predmet koji je napravio rez. No Stelter, koji je tijekom četiri godine često promatrao i proučavao Blanceove psihokinetičke rezove (i u Manili kao i tijekom njegova četverotjednog posjeta Njemačkoj u siječnju 1974) nie se slagao s time. Rez nije uvijek nastajao na isti način. Stelter je izvijestio da je često vidio kako se rez pojavljuje bez ikakva kontakta ili bilo kakvog prethodnog postupka na koži, i to u trenutku kad bi iscjelitelj u zraku napravio pokret rukom. Takva je bila procedura kad su iscjeliteljeve moći bile jake. U drugim slučajevima iscjelitelj je ipak trebao kontakt s kožom, koja bi se otvorila nakon što je on stavio na određeno mjesto prst ili palac. Promatrajući mnoge psihokinetičke rezove, Stelter je zaključio kako su pokreti prstima u zraku simbolični jer se rez pojavljivao neovisno o njima ili čak i prije. Pod povoljnim okolnostima Blance i David Oligani mogli su rezati kožu su udaljenosti i bez dodira s kožom pacijenta. Jednom je bio svjedokom kad je Oligani otvorio prsa Filipincu s udaljenosti od jedan metar. Ponekad se događalo da moći iscjeljitelja nisu bile najjače, ili da je iscjelitelj imao faktore smetnje; recimo, nazočnost osoba s negativnim stavom. U tom slučaju on bi stvarao rez direktnim dodirom kože i njegova prsta ili palca, ali također psihokinetički – bez ikakve oštrice..... (Nastavlja se čim se odlučim za još kljucanja po tipkovnici...) Ako imate namjeru gledati ove filmiće, nadam se da ste se nagledali dosta krvavih filmova i već oguglali. Ili vam preporučam – nemojte ni gledati, puno je zanimljivije za čitati nego za gledati. Upozoreni ste. |
bglavac
edin.kecanovic
