PROMJENA SVIJESTI U ESP I SNOVIMA

Mada je ekstrasenzorna percepcija uglavnom fenomen do kojeg dolazi spontano, postoje i pojedinci koji mogu neke od oblika ESP izvoditi svojom voljom. Budući se većina ESP fenomena odvija neovisno o volji osobe, možemo ih u načelu ipak smatrati spontanim promjenama stanja svijesti. Ekstrasenzornu percepciju mogli bi definirati kao primanje informacija i predodžbi u prostoru i vremenu, bez korištenja uobičajenih osjetila vida, sluha, njuha, okusa i opipa. Međutim, svi se ekstrasenzorni fenomeni ne mogu podvesti pod ovu definiciju zato jer postoje i oblici koji se odnose na djelovanje u prostoru bez utjecaja fizičke sile, primjerice telekineza. Shodno tomu, možda bi bilo prikladnije rabiti općenitiji pojam «parapsihološki fenomeni».

Vidovitost je izvanosjetilni događaj u kojem osoba svjesno zamjećuje neki stvaran izvanjski događaj, mada se nalazi daleko od njega i pri tome se ne oslanja ni na jedno od poznatih osjetila. Ovo je definicija J. B. Rhinea iz knjige «Novi svijet duha», dok Charles W. Leadbeater vidovitost jednostavno definira kao «moć gledanja onoga što je skriveno fizičkom vidu ili pogledu». Jedan primjer vidovitosti imali smo u prethodnom odjeljku autistične blizance koji su «vidjeli» broj rasutih šibica (oni naime, nisu ni znali brojati). Ovaj se oblik izvanosjetilnog zamjećivanja češće javlja u obliku predosjećaja ili slutnje, a rjeđe u formi jasne vizije, uglavnom u snovima. Jedan od rijetkih pojedinaca sa sposobnošću jasnog viđenja i pri punoj budnoj svijesti bio je švedski znanstvenik i filozof Emanuel Swedenborg. On je 1759. godine, u mjestu Gothenbergu vidio stotinama milja udaljeni požar u Stockholmu. C. G. Jung je u svojem djelu «Sinkronicitet», navodeći ovaj primjer pretpostavio da se ono što se događa u kolektivnom nesvjesnom pojedinca može isto tako odvijati i u drugim pojedincima, organizmima, stvarima ili situacijama. On govori o relativnosti prostora i vremena za nesvjesnu psihu. Znanje on smatra imanentnim prostorvremenskom kontinuumu. Ovaj Swedenborgov primjer naveden je u mnogim djelima koja se bave tematikom vidovitosti i srodnih pojava, a zanimljivo je da ga je prvi zabilježio slavni filozof Immanuel Kant, u svojoj raspravi «Snovi jednog vidovnjaka». Teorija C. W. Leadbeatera o ovoj pojavi je jednostavna. Po njemu svaki predmet zrači, i to u svim pravcima i stoga se onda na višoj razini (astralnoj op. a.) stvaraju odrazi ili slike zbivanja na fizičkoj razini. Dakle, cjelokupna materija zrači.

Ruski znanstvenik, dr. Ipolit Kogan smatra da su u parapsihološke procese uključeni vrlo dugi elektromagnetski valovi. Također ruski fizičar Igor Šiškin smatra da se ovi procesi odvijaju brzinom većom od brzine svijetlosti. Kanadski znanstvenik Michael Persinger tvrdi da se radi o tzv. ELF valovima, vrlo niske frekvencije, koji se mogu širiti zemljinom kuglom neovisno o zaprekama, a djeluju na istoj frekvenciji kao temeljni električni procesi u ljudskom mozgu. Ovo bi se moglo odnositi na sve manifestacije energije koje transcendiraju kronološko vrijeme, odnosno na sve ESP fenomene. I osnivač znanstvene parapsihologije J. B. Rhine pretpostavlja također da u fenomenima vidovitosti, telepatije i prekognicije «djeluje samo jedna temeljna izvanosjetilna sposobnost». Vidovitost je, kao što je ranije navedeno, spontani fenomen, no postoji određeni sustav vježbi kojim se ova vanosjetilna percepcija može razviti. Teozofski pokret i Leadbeater smatrali su kako se sposobnost vidovitosti latentno nalazi u svakom čovjeku. Vidovitost je dakle poglavito stvar vibracija, a razni se ljudi razlikuju u sposobnosti primanja vibracija dostupnih našim fizičkim osjetilima. Upravo zahvaljujući ovom fenomenu dobijamo bolji uvid u naša suptilnija tijela, eteričko, astralno i mentalno i cjelovitiju sliku izmijenjenih stanja svijesti.

Pod telepatijom, opet po Rhineu, podrazumijevamo izravan doticaj duha sa duhom koji ne uključuje nikakvo fizičko posredovanje ni preko tijela dva subjekta, niti ikako drukčije. Pojave vidovitosti i telepatije se u znatnoj mjeri prožimaju, tako da ih je ponekad teško i razlučiti. Tako su upravo pokušali istraživači Rhineovom parapsihološkog laboratorija pri Duke sveučilištu Sjeverna Karolina. U testovima za «čistu telepatiju» (kako su ih nazvali) tražili su od ispitanika da identificira znak koji je postojao samo u mislima «odašiljatelja», dakle znak koji nigdje nije bio zabilježen.

Rezultati su pokazali da nema bitne razlike u postignutim uspjesima, bilo da je riječ o testovima za čistu telepatiju ili o ispitivanjima nediferenciranog izvanosjetilnog zapažanja. Rhine navodi kako pojava telepatije upućuje na misao da u duhu postoji nešto što nije sputano ograničenjima fizičkoga svijeta koja inače omeđuju osjetila zbivanja. On zaključuje da stoga «duh mora biti donekle odvojiv od tijela, barem u djelovanju». Najčešći oblik telepatije, isto kao i vidovitosti, događa se u snovima.

Vjerojatno je jedan od najizrazitijih oblika telepatije kada jedna osoba proživljava bol druge. Rhine veli «kao da su njihove dvije svijesti jedinstvena cjelina». Ovaj oblik se u prvom redu odnosi na telepatsku vezu majke i djece, što je potkrijepljeno doista mnogobrojnim primjerima. No, do stanovite telepatske veze može doći i ako su bilo koje osobe emocionalno povezane ili ih povezuje zajednička sklonost k nečemu.

Leadbeater u djelu «Unutarnji život» kaže da su «misli vrlo određena stvar», te da «misli o istoj stvari i misli istog karaktera teže okupljaju». Godine 1882. u Londonu je osnovano Društvo za psihološko istraživanje, od strane nekolicine eminentnih sveučilišnih profesora. Provodili su brojna istraživanja na području parapsiholoških fenomena. Glede telepatije, ustanovili su mnogo češće telepatske veze između rođaka i bliskih prijatelja, dok je samo 4 posto zabilježenih telepatskih veza bilo između potpunih stranaca. Ovo podupire hipotezu mađarskog psihoanalitičara Istvana Szondija o postojanju obiteljskog nesvjesnog, kao djela kolektivnog nesvjesnog. Kod primanja telepatske poruke u normalnih osoba dolazi, čini se, samo do trenutnog pomaka u svijesti, dok se poruka prima, a kad je riječ primjerice o shizofreniku, taj je pomak u svijesti trajne naravi zbog, kako je u prethodnom odjeljku navedeno, oštećenja u auri i na astralnom tijelu. Dakle, radi se pojednostavljeno, o prijenosu posve analognoj radio-telekomunikaciji između odašiljatelja i primatelja čije su oscilacije astralnog tijela na istoj frekvenciji ili valnoj duljini. Astralna tijela, prema teoriji kaosa, predstavljaju u slučaju telepatije neobične atraktore.

Prekogniciju bismo mogli definirati kao znanje o nekom događaju prije nego što se on, zbio ili pak jedno izvanosjetilno znanje o budućnosti. Rhine umjesto definicije navodi činjenicu kako je i sama pretpostavka o prekogniciji kao stvarnom fenomenu izazvala otpor nekih kolega koji su sudjelovali u parapsihološkim istraživanjima. Tako se primjerice tražilo da se rezultati prekognicijskih testova protumače nekom prihvatljivom alternativom. Sam Rhine konstatira: «Današnjim (1952. godine op. a.) pojmovima nemoguće je razumjeti djelovanje kojim ispitanik sagledava neki objektivan događaj u budućnosti, događaj kakav se još nije zbio». Ipak, malo dalje navodi kako izvanosjetilno zamjećivanje može zahvatiti i sadašnje i buduće, kao i ono subjektivno i objektivno. Dakle, prekognicija je u nekih parapsihologa izazvala istu nevjericu kao i disocijativni poremećaj identiteta u nekih psihijatra, kao što smo vidjeli u prethodnom odjeljku. U vrijeme pisanja Rhineova djela «Novi svijet duha» još je bio vrlo utjecajan Einstein, koji je, kao što je poznato, dosljedno negirao fenomen vremenskog obrata na subatomskoj razini, kojeg je najistaknutiji zagovornik bio fizičar Werner Heisenberg. Međutim, tijekom vremena, većina fizičara je ipak prihvatila tzv. Kopenhagensko tumačenje kvantne teorije koje su zastupali Heisenberg, Boh, Pauli, Born i Jordan. U «fizici i filozofiji» Heisenberg pretpostavlja da fenomen vremenskog obrata pripada najmanjim prostorno-vremenskim područjima, a u također utjecajnom i popularnom djelu «Tao fizike» fizičar Fritjof Capra ustvrđuje kako se subatomske čestice doista mogu gibati naprijed i natrag u vremenu. Fizičari su u odnosu na ESP fenomene općenito pokazali slobodoumniji stav od psihologa.

Britanska autorica Joan Forman u djelu «Mask of time» navodi mišljenje dvojice američkih fizičara, Harolda Puthoffa i Russella Targa, koji vjeruju kako suvremena fizika može bez teškoća prihvatiti fenomen prekognicije. Po teoriji ovih fizičara u prekogniciji se događa prijenos informacije iz budućnosti u sadašnjost. Naime, «događanje u postorvremenu uzrokuje val koji se širi naprijed i natrag u vremenu», dakle povratni val na subatomskoj razini donosi informaciju o samom događaju koji se na atomskoj razini ima zbiti tek kasnije. Ovi se valovi najčešće prenose u vidu slutnji i snova. Doista je mnogo slučajeva zabilježeno kada su ovakva predviđanja bila dovoljno jaka i uvjerljiva da nagnaju ljude da odustanu od određenih aktivnosti, primjerice planiranog puta. Po J. Forman, sva materija na neki način već ima plan svoje budućnosti. Kad taj plan presijeca našu sadašnjost, dakle kad nesvjesno stupi u kontakt sa sviješću, tada vidimo događaje iz budućnosti. Ovo ne znači da je budućnost u potpunosti determinirana. Budući događaji jednostavno postoje kao mogućnosti, koje se mogu zbiti s većom ili manjom vjerovatnoćom. O ovome govori kvantna fizika (na subatomskoj razini kruti materijalni objekti klasične fizike raspadaju se na valovite modele vjerojatnoća), astrologija (događaj će se dogoditi sa većom ili manjom vjerojatnoćom u odnosu na aspekte planeta natalnog horoskopa i tranzite), a i C. W. Leadbeater («Budući životni događaji ne mogu se predvidjeti čak niti s mentalne razine. Sve što se može vidjeti jesu vjerojatnosti»). Odlučan faktor u čovjekovom životnom putu, čine po svemu sudeći, kaotični atraktori. Osim spontane prekognicije postoji i svjesno izazivanje fenomena kod osobito psihički osjetljivih osoba, medija, no mehanizam djelovanja je u suštini isti.

Kod slijedećeg fenomena, telekineze (ili psihokineze, kako se još naziva) možda je i češće njegovo svjesno izazivanje od spontanog, koje se ponekad naziva i poltergeistom. Za razliku od drugih ESP fenomena, ovdje se ne radi o izvanosjetilnoj percepciji, već o djelovanju bezkorištenja fizičke energije u prostoru, ili drugim riječima, o izravnom utjecaju duha na materiju. Naziv telekineze potječe od spiritističkog pokreta, vezanog za nagli prodor okultnoga sredinom 19. stoljeća.

Naime, za vrijeme spiritističkih seansi redovito je dolazilo do pojava pomicanja predmeta i osobito fenomena lebdenja stolova. Kako navodi Rhine, znanstvenim istraživanjima spiritističkih medija u laboratorijskim uvjetima ipak se nije došlo do učinaka koji bi zadovoljili zahtjeve punovrijednog znanstvenog suda. Rhine je sa svoje strane pak pokušao dokazati postojanje fenomena na drugi način. Proveo je doista mnogobrojne eksperimente s bacanjem kocke u kojima su ispitanici nastojali utjecati na kocke da padnu na izvjestan način ili u izvjesnoj kombinaciji. Testiranje je pokazalo statistički značajne rezultate, koji su kazivali da psihokinetički učinak doista postoji. Kasnije se u testove uvelo i plosnate predmete (diskove), i rezultati su pokazali «da je ne samo moguće utjecati na kocke i diskove tako da padnu na odabrano lice, već da se može utjecati i na smjer pomaka predmeta». Znanost je priznala postojanje psihokineze, zaključio je Rhine. Vjerojatno najpoznatiji medij s PK sposobnošću jest Nina Kulagina, domaćica iz Lenjingrada (danas St. Petersburg). Ona je svoje izvanredne sposobnosti demonstrirala kroz seriju eksperimenata u kojima je pomicala različite predmete od metala, plastike i papira. Njene sposobnosti imali smo prigodu vidjeti na TV u sedamdesetim godinama (emisija «Nedjeljno popodne»). Istraživanja koja su vršili sovjetski znanstvenici predvođeni dr. Geradi Sergejevim pokazala su veliku razliku električnog potencijala između stražnjeg i prednjeg režnja mozga Nine Kulagine. Proporcionalna razlika kod prosječne odrasle osobe jest 3 do 4 naprama jedan, dok je kod Kulagine bio 50 naprama jedan. Zahvaljujući ogromnom naporu i istjecanju energije ona je u toku jedne seanse gubila do jedan kilogram na težini, a puls rastao do 240 otkucaja u minuti. EEG i kardiografski testovi za vrijeme pomicanja objekta pokazali su da medij stvara određeno fluktuirajuće elektrostatičko polje. Shodno tome, na predmete je zapravo djelovala odbojna sila iz smjera izvora polja, tj. mozga medija. Čini se da je u ovom slučaju riječ o znatno većoj moći prikupljanja prane iz okoline pomoću koronarne čakre na tjemenu, koja se potom transformira u električnu energiju. Slučajevi spontane psihokineze ponekad su doista drastični, tako da su zabilježene pojave primjerice pomicanja i razbijanja čaša, tanjura, vaza, zatim eksplodiranju žarulja, njihanju lustera, aktiviranju telefona. Ovakvi nekontrolirani i spontani psihokinetički fenomeni bili su većinom vezani uz mlade ljude. Čini se da se radi o jednom posebnom izljevu negativne energije podsvjesnim impulsima uslijed nezadovoljstva i frustracije ovih senzitivnih mladih osoba. Fenomenu psihokineze donekle pripada i iscjeljivanje bioenergijom, budući da ova energija izaziva gibanje molekula, (uslijed davanja tretmana) u tijelu osobe koja tretman prima.

Astralna projekcija predstavlja odvajanje astralnog od fizičkog tijela u stanju sna ili transa i prijenos svijesti na astralnu razinu. Ovo odvajanje ne znači i prekid veza s fizičkim tijelom, budući su spojeni tzv. srebrnim užetom, načinjenim od fine astralne materije. Ovaj ESP fenomen jedan je od najjačih dokaza slojevitosti građe ljudskog tijela. On također i omogućava fenomene poput vidovitosti ili telepatije. Astralna projekcija se razlikuje od lucidnog sna (u kojem smo svjesni da sanjamo) po tome što je u njoj subjekt potpuno svjestan budnog života. Na ovaj način moguće je postići kontinuitet svijesti 24 sata dnevno. Po Leadbeateru, neprekinuta se svijest postiže buđenjem eteričkih čakri, od najdoljnje korijenske do najviše koronarne. Buđenje čakre postiže se prolaskom koncentrirane kundalini energije, kada prolaskom kroz koronalnu čakru čovjek može napustiti tijelo pri punoj svijesti i vratiti se u njega bez uobičajenog prekida. Ovo mogu postići uglavnom uvježbane i visoko spiritualno razvijene osobe, no na spontani način astralna projekcija se ipak češće događa u snovima. Jedan takav slučaj objavio je «Journal», časopis Američkog društva za psihička istraživanja. Subjekt je bila supruga poznatog njemačkog filozofa Hansa Driescha, a ukratko se u priči opisuje kako je gospođe Driesch sanjala požar u susjednoj sobi, gdje je spavala njena služavka. U snu ju je «nešto tjelesno vuklo k toj osobi» i vikom je probudila služavku, koja se probudila iz sna i u tren znala da mora baciti svijećnjak u umivaonik da bi spriječila širenje požara.

I fenomen «tik do smrti»možemo smatrati jednom varijantom astralne projekcije. Po Raymondu Moodyju autoru djela «Život poslije života» doživljaj «tik do smrti» možemo definirati kao svako svjesno perceptralno iskustvo koje stječemo za vrijeme susreta sa smrću. U ovom slučaju se astralno tijelo odvoji od fizičkog tijela i ostaje lebdjeti iznad njega potpuno svjesno događaja koje odigravaju u neposrednoj okolini.

Do ovog fenomena dolazi u specifičnim situacijama neposredne smrtne opasnosti, primjerice ranjavanja, operacije ili kliničke smrti. Doživljaj «tik do smrti» do sada su iskusile tisuće ljudi i njihovi se iskazi u mnogome podudaraju. Govori se tako o osjećaju kretanja velikom brzinom kroz dugačak i mračan tunel, gledanja vlastitog fizičkog tijela s određene udaljenosti, potom kasnije razaznavanja duhova rođaka i prijatelja koji su umrli prije njega. Mnogi opisuju «biće od svjetlosti» koje traži od njih procjenu vlastitih života (jesu li zadovoljni onime što su u njemu postigli). Potom se u trenu odvija panorama najvažnijih trenutaka u životu. U određenom času na nekoj vrsti granice između života i smrti, počinje vraćanje u fizičko tijelo. Mnogi subjekti koji su doživljavali ovaj fenomen izjavili su da su tijekom ovog izmijenjenog stanja svijesti bili preplavljeni intenzivnim osjećajem radosti, ljubavi i smirenosti. Kako Moody navodi, «ovo je iskustvo duboko izmijenilo stav ispitanika prema tjelesnoj smrti, osobito stav onih koji su prije smatrali da poslije smrti nema više ničega».

San je izmijenjeno stanje svijesti u kojem je organizam u stanju počinka, aktivnost skeletivnih mišića smanjena, kao i svjesno reagiranje na promjene u okolini. U snu aktivnost parasimpatičkog sustava prevladava nad simpatičkim omogućujući regenerativni učinak. Tijekom sna se snižava tjelesna temperatura, krvni tlak pada, usporava se rad srca i pluća, a smanjena je i želučana i suzna sekrecija. Ciklus spavanja podložan je tzv. cirkadianskom ritmu. To su biološki satovi, koji omogućuju u pravilnim vremenskim razmacima rast i smanjivanje temperature, krvnog tlaka, hormonalnog lučenja i mnogih drugih pokazatelja u organizmu. Sva ljudska bića imaju određene cikluse sna i budnog stanja. U organizmu postoje biološki satovi koji reguliraju ove cikluse. Oni utječu i na lučenje melatonina iz pinealne žlijezde (epifize), koji nas dovodi u stanje sna. Kako putem epifize, na poseban način dolazimo do stanja svjesnosti u astralnom tijelu za vrijeme sna, može se ustvrditi da je Descartes ipak bio donekle u pravu kada je tvrdio da je upravo epifiza posrednik između čovjekova tijela i duše. U odnosu na budno stanje i san, sanjanje bi bilo treće stanje svijesti, koje se događa između najdubljeg sna i prelaska k ponovnoj fazi lakog sna. Ovaj se prijelaz naziva REM stanjem. Postoji više vrsta snova, a oni se odvijaju na različitim razinama.

Najveći broj ljudi sanja obične snove, koji obično nastaju zbog naknadne obrade podataka koje je mozak tijekom dana registrirao. U pravilu su najčešći snovi uslijed psihičkih konflikata koje osoba nastoji razriješiti. Zatim postoje, rjeđe sanjani lucidni snovi u kojima smo svjesni da sanjamo, te astralna projekcija, ranije spomenuta. Ovi se snovi događaju na astralnoj razini. Mada se do svijesti na astralnoj razini dolazi uglavnom vježbom i posebnim metodama (tzv. turiya joga), može se do nje u iznimnim slučajevima doći i spontano. Posebno prosvijetljene osobe mogu u snu doći i do najviših sfera, nebeske i budičke. Nebeska (ili mentalna) razina je svijet misli i ideja. Čini se da su u dodir s ovom razinom dospjeli neki znanstvenici poput kemičara von Kekulea i fizičara Bohra, koji su inspiraciju za svoja otkrića našli u snovima, kao i mnogobrojni književnici i kompozitori. Najviša razina, buddhička, odnosi se na moral, mudrost i kreativnost i u njoj dolazi do stjecanja savršene mudrosti i spajanja s apsolutom (stanje samadhija).

U snu ponekad dolazi do fenomena somnambulizma, aktiviranja određenih motoričkih funkcija kada se osoba kreće otvorenih očiju, ukočenih zjenica i koordiniranim kretnjama te se potom opet vraća na mjesto odakle je pošao. Somnambuli, nakon što se probude, ne sjećaju se onog što su radili za vrijeme sna. Ovom su fenomenu podložne osobito mlade i senzibilne osobe. Pojava ima sličnost s hipnotičkim snom, pa se čini da je u ovom slučaju riječ o sugestibilnom poticaju s astralne razine koji potom aktivira motorička područja smještena u čelnom režnju fizičkog mozga. Izgleda da osobe koje hodaju u snu imaju jednu vrst astralnog vida, koji im omogućuje primjerice siguran hod rubom ponora i sl.

Ovim kratkim pregledom obuhvaćeni su važniji ekstrasenzorni fenomeni. Kod dobrog dijela znanstvenika još uvijek i sama činjenica ozbiljnog razmatranja parapsiholoških fenomena izaziva podozrivost. Ona je sada ipak mnogo manja nego prije pola stoljeća, u vrijeme pisanja «Novog svijeta duha» Josepha S. Rhinea, gdje je on dobar dio prostora posvetio upravo uvjeravanju znanstvenika kako bavljenje parapsihološkim fenomenima ima određenu znanstvenu osnovu. Sve više mladih znanstvenika otvara se ESP fenomenima. (Primjerice, autor knjige «Astralna projekcija» Donald De Gracia diplomirani je kemičar i doktor fiziologije, radi kao istraživač biokemije na području cerebralne ishemije i reperfuzije, iz kojih je objavio brojne radove). Britanski psiholog i filozof Hans J. Eysenck predvidio je da će vremenom nestati sve teškoće i imat ćemo početke racionalne teorije parapsihologije. A do tada, ne bismo smjeli biti odviše kritički nastrojeni, budući da nemamo pravilne teorije ni za većinu psiholoških fenomena, zaključio je on.