PROMJENA STANJA SVIJESTI USLIJED PSIHIČKIH POREMEĆAJA

Psihički poremećaji, i to u pravilu oni teži, psihoze, dovode do spontanih promjena u stanjima svijesti, za razliku od onih opisanih u prethodnim poglavljima, gdje do promjene svijesti dolazi vlastitom voljom. Do ovakvih poremećaja dolazi pretežno u adolescentnoj ili mlađoj odrasloj dobi, mada ponekad kao primjerice kod autizma, on može nastati već u ranom djetinjstvu. Zajednička crta svih ovakvih, «pomaknutih» stanja jest da su bila uzrokovana provalama iz nesvjesnog, po mišljenju psihoanalitičara, sljedbenika Freuda i Junga. Često citirani William James govori o «provalama iz podsvijesti», međutim na prijelazu iz 19. na 20. stoljeće ova dva pojma još nisu bila izdiferencirana. Uglavnom, on smatra da vjerski misticizam i onaj u psihozi, izviru na istoj mentalnoj razini, u subliminalnom području, kako je on naziva.

Ove provale iz nesvjesnog koje izazivaju psihotična stanja, dakako ne nastaju sama od sebe. Istraživanja su otkrila da su geni i nasljeđe samo disponirajući, a ne i determinirajući čimbenik. Ono što je potrebno za pretvaranje dispozicije u opažljivu patologiju jest stres. Ovisno o jačini stresa i (ne)otpornosti organizma doći će do poremećaja. Mišljenja sam da se otpornost ne odnosi samo na tjelesni supstrat, živčani i endokrini sustav čovjeka, već u prvom redu na protok bioenergije i auru, energetski omotač tijela. Drugim riječima, osobe niske razine bioenergije i oštećene aure neće biti otporne na stres. C. W. Leadbeater u djelu «Čakre» navodi da bilo koja iznimno jaka emocija može oštetiti suptilnu razinu astralnog tijela i na taj način «dovesti čovjeka do ludila».

Shizofrenija je psihotični poremećaj s vrlo velikim kognitivnim, emocionalnim i bihevioralnim smetnjama. U mišljenju, ideje nisu povezane, percepcija je manjkava, motorička aktivnost poremećena, a osjećaji su povišeni ili neprimjereni. Shizofreni se bolesnici veoma razlikuju među sobom, jer imaju vrlo heterogene simptome.

Simptomi su podijeljeni i u dvije skupine; pozitivne i negativne. Pozitivni simptomi

čine ispade, poput halucinacija, deluzija i bizarnog ponašanja. Halucinacije, osjetna iskustva u odsutnosti bilo kakvog izvanjskog podražaja, ima većina shizofreničara, i one su u prvom redu slušne. Neke su vrlo karakteristične, kao primjerice one čujnih misli, glasova koji raspravljaju i komentiraju. Mada je ranije rečeno da do ovakvih kognitivnih poremećaja dolazi zbog provale iz nesvjesnog, osobno mislim da su slušne halucinacije izuzetak i da nastaju «uključivanjem» na frekvenciju moždanih valova osoba koje ih odašilju. Ne radi se naravno, o namjernom usađivanju misli u mozak subjekta, već se to zbiva pomoću kaotičnih atraktora. Prema teoriji kaosa, oni uređuju procese u naizgled potpuno kaotičnim događajima. A takvi i jesu uglavnom procesi na subatomskoj razini. Razlika između shizofrene osobe i osobe s ESP sposobnostima jest što je ova potonja u stanju vratiti se u normalno budno stanje svijesti. Sličnost je pak u tomu što su i jedna i druga osoba hipersenzitivne. Kod smetenog govora ili poremećaja mišljenja shizofrenih bolesnika riječ je, naprotiv, o provalama iz nesvjesnog. Upravo kao što kod snova dolaze nekoherentni nizovi slika, tako u ovom slučaju dolazi do nekoherentnog govora, zbrkanog, nesuvislog i naizgled besmislenog. Mislim da je usporedba sa snovima prikladna, jer je zapravo isti mehanizam po kojem se slike iz nesvjesnog pretvaraju u simboličke snove, a kod shizofrene osobe, u simbolički govor.

Naime, držim da se ovaj govor mora analizirati po istim načelima kao i snovi, kako bi se došlo do njegova nesvjesnog značenja. Iz nesvjesnog dolaze i deluzije poput ideja proganjanja, somatske pasivnosti, poremećenih misli, te nametnutih osjećaja, čina i poriva. Što se tiče negativnih simptoma, radi se o deficitima ponašanja. Avolicija jest gubitak energije i nedostatak zanimanja za uobičajene rutinske aktivnosti. Alogija se izražava u siromaštvu govora, te njegova sadržaja. Anhedonija jest nesposobnost doživljavanja zadovoljstva. Osjećajna otupljenost odnosi se na isprazan pogled, mlohav izraz lica, monoton govor. Međutim, bolesnikova unutarnja iskustva ne moraju biti osiromašena. Od ostalih simptoma valjalo bi spomenuti primjerice povećanje aktivnosti ili pak katatoničku nepokretljivost, neprimjereni afekt ili druge ili druge oblike bizarnog ponašanja.

Postoji nekoliko podtipova shizofrenije. Kod rastrojene ili dezorganizirane shizofrenije simptomi obuhvaćaju halucinacije i deluzije. One mogu biti spolne, hipohondrijske, religijske ili ideje proganjanja. Osobito su zanimljive religijske ideje u shizofreniji.

Pojedini su psihijatri u 19. stoljeću pripisivali sve vjerske mistične ideje sferi patoloških pojava, i psihotičnim stanjima. No, W. James smatra kako «viši mistični uzleti sa svojom pozitivnošću i neočekivanošću zacijelo nisu izazvani samo takvim negativnim stanjima». Religiolog Mircea Eliade veli pak da su se kod modernog čovjeka, koji se proglašava za areligioznog, religija i mitologija «sklonile» u tmine nesvjesnog. Dakle, sadržaj nesvjesnog dijela naše psihe sadrži arhetipove koje pripadaju kolektivnoj prošlosti, pa tako i religijskoj. Neki su se psihoanalitičari pozabavili upravo tematikom religijskog preobražaja u shizofrenih bolesnika.

Psihijatar Dušan Jevtić tako u djelu «Religiozna shvatanja duševno bolesnih» obradio je iskaze kronično shizofrenih osoba, s oskudnim obrazovanjem. Neki od iskaza doista začuđuju svojom dubinom, a jedan od njih čak od u mnogome nalikuje stihovima iz Rgvede zbirke himni bogovima drevne indijske religije.

Problematiku religioznog obraćenja u psihozi obradio je i njemački psihijatar H. J. Weitbrecht. U djelu «Beitrage zur religionspsychopathologie». On pravi također značajnu razliku između patološkog i abnormalnog. Patološki, po njemu jest abnormalno, no ne i obrnuto. Psihoanalitičar V. Jerotić smatra kako bi psihopatologija morala biti odvojena od psihologije abnormalnosti, budući da u potonje spadaju i primjerice mistički doživljaji ili parapsihološki fenomeni. U iskazima religiozno obraćenih shizofrenih pacijenata Jerotić vidi i pozitivnu crtu i pojašnjava kako je pokušaj ponovnog buđenja ovih sadržaja iz arhetipskih dubina nesvjesnog zapravo pokušaj pružanja samopomoći.

Osim dezorganizirane ili rastrojene shizofrenije, postoje još dva podtipa. Za katatonu shizofreniju karakteristični su motorički poremećaji koji variraju između ukočene nepokretnosti i divlje uzbuđenosti. Ovi su bolesnici negativistički nastrojeni i česta su ekscitirana stanja u kojima pacijent nesuvislo govori, viče, a istodobno neprekidno i vrlo uzbuđen hoda. Obilježje paranoidne shizofrenije jesu razne vrste deluzija. Vrlo često radi se o idejama proganjanja, no zastupljene su i ideje veličine, ideje referencije, te sumanuta ljubomora. Freud je pokušao objasniti i deluziju proganjanja i deluziju veličine nesvjesnim potiskivanjem homoseksualnog poriva. Ideje referencije također su zanimljive. Shizofreni bolesnici često povezuju beznačajne koincidencije, te ih ugrađuju u svoju sumanutu konstrukciju, a tako pripisuju i osobno značenje trivijalnim aktivnostima drugih ljudi. Ove bi se ideje, bar dijelom, možda mogle razumjeti jungovskim pojmom sinkroniciteta. Po Jungu, sinkronicitet jest vremensko podudaranje dvaju ili više uzročno nepovezanih događaja koji imaju isto ili slično značenje. Shizofrenici također povezuju uzročno nepovezane događaje ili koincidencije, ugrađujući ih u svoj sustav. A riječ je u stvari u djelovanju kaotičnih atraktora, koje shizofrene osobe jednostavno pogrešno interpretiraju.

Etiologija shizofrenije već se dugo pokušava objasniti i biokemijskim čimbenicima.

Istraživanjima se do sada ustanovilo kako je ovaj psihički poremećaj povezan s aktivnošću neurotransmitora dopamina. Do dopaminske terapije došlo se na poseban način,. Promatranjem učinaka tijeka fenotijazina. Primijećeno je da lijek smanjuje aktivnost dopaminskog sustava vezujući se na postsinaptičke receptore dopaminskih putova, blokirajući ih na taj način. Induktivno se došlo tako do zaključka da je shizofrenija posljedica pretjerane aktivnosti dopaminskih moždanih putova.

Fenotijazin također služi kao antidot u amfetaminskoj psihozi, blokirajući vezivanje amfetamina na dopaminske receptore. Ovo je dodatni, mada opet neizravni dokaz u prilog dopaminskoj teoriji. Novija su pak istraživanja dovela teoriju do svojevrsne dihotomije. Naime, ispostavilo se da do pretjerane dopaminske aktivnosti dolazi samo u središnjem dijelu mozga, mezolimbičkom putu, dok je kod neurona prefrontalne moždane kore uočena naprotiv dopaminska hipoaktivnost. Ovo pokazuje da dopaminska hiperaktivnost u mezolimbičkom putu uzrokuje pozitivne simptome, a dopaminska hipoaktivnost u prefrontalnoj moždanoj kori negativne simptome shizofrenije. Ipak, ova teorija ne uspijeva objasniti neke raskorake između bihevioralnog i farmakološkog učinka fenotijazina, dakle relativno brzog blokiranja dopaminskih receptora u odnosu na ublaživanje simptoma tijekom razdoblja od nekoliko tjedana. Također, lijek je učinkovit, kad se koncentracija dopamina i aktivnost receptora smanjuje na vrijednosti manje od normalnih. Prema teoriji, već bi smanjivanje na normalne vrijednosti trebalo imati učinak. Američki klinički psiholozi Gerald C. Davison i John M. Neale zaključuju, shodno tome da «vjerojatno nije potpuna teorije biokemijskih zbivanja u shizofreniji», napomenuvši uzgred da se dopaminska aktivnost možda promijeni nakon, a ne prije pojave poremećaja. Osim ovog poremećaja neurotransmitora, shizofrenici također pokazuju abnormalnosti u odnosu na lučenje nekoliko hormona hipofize, kao što su hormon rasta, gonadotropin i prolaktin. Ovo se događa upravo zbog dopaminske hiperaktivnosti u mezolimbičkom putu, projiciranjem u hipotalamus. Preko hipotalamusa, naime, živčani sustav općenito utječe na endokrini sustav, a hipotalamus je i neposredno povezan s glavnom endokrinom žlijezdom hipofizom. Osoba smatra da su svi navedeni biokemijski procesi ipak samo posljedica, a da primarne uzroke treba potražiti na suptilnijim razinama. James Gleick u svom poznatom djelu «Kaos» navodi prijepor koji je nastao u publici nakon predavanja fizičara Bernarda Hubermana na prvom značajnom skupu posvećenom teoriji kaosa u biologiji i medicini. Huberman je u svom predavanju izložio model nasumičnih pokreta oka kod shizofrenika. Njegovo, pomalo mehanicističko objašnjenje, izazvalo je podozrivost kod jednog od sudionika, biologa koji je iznio svoje viđenje modela, potanko izloživši svoj realistički model funkcioniranja motornog aparata oka. Sukladno teoriji kaosa, postoje univerzalna svojstva sustava, no čini se, kod živih organizama ipak su nedostatna kako mehanistička,, tako i isključivo fiziološka objašnjenja. Baš kao u cijelom tijelu, tako i u mozgu, a i u području oka postoji fina isprepletena mreža bioenergetskih kanala i svaki zastoj i poremećaj nužno će se odraziti i na disfunkciji pojedinog organa, u ovom slučaju oka. Bioenergija se kreće u skladu s teorijom kaosa, po načelu «uređenog nereda». Potrebno je naglasiti dakle, da se poremećaj na višoj razini neminovno odražava na nižu, fizičku razinu. Uostalom, i stav poznatog fizičara Roberta Shawa kako navodi Gleick, jest da «kaotični i gotovo kaotični sustav premošćuju jaz između makrorazmjera i mikrorazmjera».

Autistični poremećaj ima određenih sličnosti sa shizofrenijom, no ipak dovoljno vlastitih obilježja da bi se smatrao samosvojnim. Poremećaj karakterizira ekstremna osamljenost i ignoriranje bilo kakvih izvanjskih utjecaja, početak u vrlo ranom djetinjstvu i istovremenu pojavu mentalne retardacije i epileptičkih napadaja. Ovaj sindrom prvi je identificirao američki psihijatar Leo Kanner 1943. godine kod skupine od jedanaestero djece, koja su imala ponašanje atipično za srodne poremećaje mentalne retardacije i shizofrenije. Usprkos ranim opisima Kannera i drugih psihijatara poremećaj nije ušao u službenu dijagnostičku nomenklaturu sve do 1980. godine. Do tada se koristila dijagnoza «dječja shizofrenija», koja je sugerirala da se radi jednostavno o obliku shizofrenije s ranim početkom. Naime, smatralo se da su simptomi autizma tek mala varijacija negativnih simptoma shizofrenije. No, tijekom vremena došlo se do spoznaje da autistična djeca kad odrastu neće pokazivati primjerice simptome halucinacija i deluzija.