Imala sam negdje oko 15 godina. Kako sam pohađala školu primjenjenih umjetnosti, imala sam puno crtajućih domaćih zadaća. Tih dana smo obrađivali pointilizam i ja sam taj dan sjedila u svojoj sobi i točkicom po točkicom stvarala sliku. Kad bih se zacrtala, nisam uopće primjećivala vanjski svijet, sva moja pažnja bila je u mom umjetničkom izražaju. Ako još pridodamo višesatno buljenje u točkice nije uopće čudno što je spontano došlo do proširenja svijesti. Kao u dubokoj meditaciji proširila mi se percepcija i sva moja osjetila zasjala su neobičnom oštrinom.

Tek sam puno kasnije saznala da se transcedentna svijest može postići i višesatnim buljenjem u jednu točku, a to je ono što se meni tog dana desilo spontano.

Podigla sam pogled, i na poluotvorenim vratima svoje sobe vidjela sam... hm... kako da to objasnim, ali vidjela sam biće koje po mnogim knjigama nazivaju vragom. Bio je visok gotovo onoliko koliko su visoka vrata, tamno-smeđe zelenkast. Imao je krljušti po sebi, krila, žuto-crvenkaste oči sa okomitim zjenicama.

U tom trenutku ja sam zaista mislila da vidim vraga jer to je lik kojim nas programiraju od malena. Isto sam tako tek puno kasnije saznala da sam gledala u vanzemaljsko biće rase Draco, reptila glavom i bradom. Da, to su oni za koje se priča da su pravi gospodari naše lijepe planete Zemlje i koji se hrane nama i našom energijom. Oni kojih se naše čovječanstvo toliko boji da je taj lik kao arhetip dio tkanja gotovo svih praznovjerja, religija i filozofija.

Bit će da sam ja taj dan, u trenutku moje spontane transcedencije koja je duže trajala toliko zasjala na astralu da je neki gladni nadzornik Draco došao pogledati tko se to pretvara u slastan zalogajčić.

Trenutak koji je slijedio pamtit ću dok sam živa. Kako sam podizala pogled, polako sam došla do njegovih očiju. Pogledala sam ga ravno u zjenice i odjednom, u njegovim očima, pročitala sam zaprepaštenje. Mislim da ga je duboko iznenadilo da ga vidim, da ga gledam posve svjesna njegovog postojanja i prisutnosti. I mislim da je zaprepaštenje izazvalo i to što sam ga gledala ravno u oči bez imalo straha u sebi. U tom stanju povišene svijesti u meni zaista nije bilo straha, nalet straha došao je tek kasnije kad sam rekapitulirala što mi se to dogodilo.

Dracoa poslije više nikad nisam vidjela, vidjela sam neka druga izvanzemaljska bića koja surađuju s njima, ali i ona koja bimo mogli nazvati dobrim dečkima. Izgleda da sam im ja zbog nečeg zanimljiva kad me tolike godine drže na oku. Ne kažem da mi je to drago - jer nije. Ali tješi me činjenica da možda ipak imam u sebi nešto čega se oni boje.

Ovu priču nisam nikada nikome ispričala. Tek kasnije, kad sam saznala da je to što sam vidjela izvanzemaljac, a ne vrag, kad sam saznala mnoge stvari i činjenice, tek tada sam ispričala priču mojem prijatelju. I njemu u stvari možete zahvaliti za ovu priču.

p.s. One koje zanimaju činjenice iz ove moje priče, ponovno ću uputiti na knjigu Povijest galaksije. Tamo, na stranici 58. nalazi se slika bića kojeg sam vidjela.(slika br.10)

06.08.2006.

www.reina108.bloger.hr