Kelti su nastanili britansko otočje, sudeći po vremenima nastanka bardskih rukopisa, najvjerojatnije već u pretpovijesti, porobivši tamošnje domoroce, Iberijce (iako su se na nekim mjestima i pomiješali s njima, štoviše, mnogo teoretičara dijele mišljenje da su se mnogi iberijski
bogovi usadili i u keltski panteon). Ondje su došli vjerojatno iz srednje Europe, tj. iz Galije koja je obuhvaćala tri naroda - Akvitane, Belge i one koji su se nazivali Keltima, dok se današnji termin  Kelti upotrebljava kao zajednički izraz za dva fizički i govorno različita naroda koji su, jedan za drugim, nastanili britansko otočje i s vremenom se međusobno pomiješali. Te dvije grane keltske  rase se nazivaju Goideli i Briti, a neki stručnjaci poistovjećuju Brite s Belgima, a Goidele s  navedenim Keltima iz Galije. Goideli su nastanjivali područja današnje Irske, otoka Man te Škotske,  a Briti današnji Wales i Englesku. Bili su visoki, svjetlokosi, često plavih očiju i širokoga čela. 

Pripadali su "arijskoj" obitelji. Njihov jezik je bio sličan latinskom, grčkom, teutonskom,  slavenskom, zendu antičkih Perzijanaca i sanskrtu antičke Indije (Charles Squire: «Mitologija Kelta», CID-NOVA, str. 21).

«Oba naroda su nosili istu odjeću, borili se na isti način te istom vrstom oružja. Borili su se s bojnih kola, a za njihove vođe u bitkama govorilo se da su božanski potomci, pa čak i sinovi besmrtnih bogova. U bitkama nisu nosili nikakva pokrivala za glavu, a svoju gustu kosu češljali su prema
naprijed te je bojali u crveno sve dok ne bi izgledali manje nalik ljudskim bićima. I muški i ženski  spol volio je nositi nakit u obliku zlatnih rukavica, prstenja, ukrasa od jantara, stakla i ahata.
Noževe, bodeže, vrhove kopalja, sjekire i mačeve izrađivali su od mjedi ili željeza, a štitovi su im
bili okrugli. Njihova bojna kola vukla su dva ili četiri konja. Stojeći na njima, jurili su kroz  neprijateljske redove, odapinjući strijele i uništavajući sve pred sobom» (Charles Squire:
«Mitologija Kelta», CID-NOVA, str. 25-26). Jedan od povjesničara koji su obavljali opažanja na  keltskom narodu i njihovoj religiji bio je i slavni Cezar. On je u svojoj knjizi «De Bello Gallico»,
između ostalog, napravio i potpun opis keltskih ljudi i njihovih običaja. Kao neposredan svjedok  bitkama s Keltima, o njihovom ratovanju piše: «Njihovi vozači bojnih kola mogli su zaustaviti konje u punoj brzini na kosini i odmah ih okrenuti; mogli su trčati po rudama kola i stajati na jarmu, a
zatim se vratiti u kočiju» (Cezar: «De Bello Gallico», knjiga IV, pogl. XXXIII ).

Prihvaćena religija keltske rase bio je druidizam. Vjerovalo se u božansku personifikaciju svih prirodnih sila, od kojih je svaka imala svog boga kao unutarnju silu koja ih pokreće. Svećenici Kelta  su nam dobro poznati pod imenom «druidi» - riječ izvedena iz korijena «DR» što označava drvo,
posebno hrast, na nekoliko arijskih jezika (Schrader: «Prehistoric Antiquities of the Aryan Peoples»,
str. 138 i 272). Druidi, kao svećenici koji su održavali taj kult vjerovanja, bili su smatrani kao posrednici između naroda i bogova. Obavljali su velik raspon dužnosti, od svećenika, liječnika,  proroka, teologa, pa sve do povjesničara i znanstvenika. Bili su oslobođeni i svih državnih službi
(ratna obaveza, sudstvo, itd.) kako bi bolje obavljali ono za što su školovani, a po ugledu i položaju bili su odmah iza kraljeva i vođa. Njihove su odluke bile konačne, a oni koji im se nisu pokoravali bili su ekskomunicirani, ili ih se pak izbjegavalo (Cezar: «De Bello Gallico», knjiga VI, pogl. XII, XIV).
Jedno od druidističkih uvjerenja bilo je i da se volji bogova nije moglo udovoljiti bez ljudskih žrtava.

Odvratna masovna žrtvovanja obavljala su se tako da su u velike kipove spletene od šiblja stavljali
ljude te su potom kipove zapalili. Po tom pitanju, Kelti su bili krvoločniji i od najviše divljih plemena Polinezije.

www.eydis.fantasy-hr.com