O masonima se doista puno pisalo i piše, a o svome društvu i svjetonazoru govore i oni sami kroz brojna djela svojih pobornika i pristaša. Katolička Crkva o njima ima, dakako, svoj stav koji je više puta iznosila i tumačila kroz razne dokumente, vodeći računa o potrebi zauzimanja stajališta glede njihova naučavanja i djelovanja koje se protivi katoličkom. Mi ćemo se u odgovoru na Vaše pitanje oslanjati prije svega na »Izjavu o masoneriji« i na tumačenje te izjave što ih je objavio Zbor za nauk vjere, jer za cjeloviti odgovor na Vaše pitanje nemamo mjesta.

U »Izjavi o masoneriji« koju su potpisali tadašnji pročelnik kardinal Joseph Ratzinger (danas papa Benedikt XVI) i tajnik nadbiskup Jerome Hamer 26. studenoga 1983. odgovara se na pitanje je li se promijenio stav i vrednovanje Crkve u odnosu na masoneriju, zbog činjenice da se masone (slobodne zidare) i njihov pokret »u novome Zakoniku kanonskoga prava ne spominje izričito kao što je to bilo u prethodnom Zakoniku« (onome iz 1917. godine). Izjava odgovara da je stav Katoličke Crkve, bez obzira što se to udruženje i njemu slična ne spominje izričito zbog »redakcijskog kriterija« primijenjenog u novome zakoniku, ostao nepromijenjen, te doslovno piše: »I dalje nepromijenjen ostaje negativan sud Crkve glede masonskih udruženja, jer su se njihova načela uvijek smatrala nespojivima s naukom Crkve i stoga je upisivanje u njih i dalje zabranjeno. Vjernici koji pripadaju masonskim udruženjima nalaze se u stanju teškoga grijeha i ne mogu pristupiti svetoj pričesti.« U toj se izjavi ističe da mjesne crkvene vlasti nisu mjerodavne davati izjave o naravi masonskih udruženja kojima bi se eventualno derogiralo - to jest djelomično ukinulo - ono što je svojim izrijekom utvrdio Zbor za nauk vjere, i to nadovezujući se na svoju izjavu od 17. veljače 1981. Tu je izjavu odobrio papa Ivan Pavao II. primajući u audijenciju kardinala Ratzingera, te je naložio da se ona i objavi.

Nakon godine dana, Zbor za nauk vjere objavio je dokument »Razmišljanja nakon godine dana od Izjave Zbora za nauk vjere o nespojivosti između kršćanske vjere i masonerije«. U tim se »Razmišljanjima« najprije podsjeća na razlog objave »Razmišljanja«, tj. da nakon godine dana od izjave o masoneriji »može biti korisno kratko objasniti značenje toga dokumenta«.

»Otkako je Crkva započela davati izjave glede masonerije, njezin negativni sud nadahnjivao se različitim razlozima, praktičnima i doktrinalnima. Ona nije prosuđivala masoneriju koja je odgovorna samo za subverzivno djelovanje prema njoj, već je od prvih papinskih dokumenata o tom pitanju, a osobito u enciklici 'Humanum genus' Lava XIII (20. travnja 1884), crkveno učiteljstvo u masoneriji prokazivalo filozofske ideje i moralna shvaćanja suprotna katoličkom nauku.« Papa Lav XIII. u spomenutoj enciklici napisao je da su te ideje bile prvotno sažete u »racionalističkom naturalizmu« koji je nadahnjivao masonske planove i djelovanje protiv Crkve. »Podsjetimo se da su kršćanstvo i masonerija u svojoj biti nespojivi, tako da upisati se u jedno znači odvojiti se od drugoga«, napisao je papa Lav XII. u pismu talijanskom narodu »Čuvari« (Custodi) 8. prosinca 1892.

Zbor za nauk vjere masonerijom se s doktrinarnog stajališta bavio i od 1970. do 1980, kada su neke biskupske konferencije postavile pitanja vezana uz povezivanje nekih katolika s predstavnicima nekih loža koji su za sebe izjavljivali da nisu protivni, dapače, da su čak skloni Crkvi. No, nakon dužega proučavanja, Zbor za nauk vjere ustvrdio je da može dati odgovor i potvrditi svoje uvjerenje o temeljnoj nespojivosti između načela masonerije i načela katoličke vjere te njezinih moralnih zahtjeva. Iz crkvene je tradicije i naučavanja, nastavlja Zbor za nauk vjere, jasno da moraju postojati i »nužne praktične posljedice koje vrijede za sve vjernike koji bi bili eventualno upisani u masoneriju«. Neki masoni su tvrdili da ne nameću nikakva »načela« u smislu filozofskoga ili vjerskoga stajališta koje bi obvezivalo sve pripadnike, već da bez obzira na različite religije i svjetonazore okupljaju sve ljude dobre volje »na temelju humanističkih vrijednosti što ih svi mogu shvatiti i prihvatiti«. Prema tom tumačenju, s kojim se Crkva ne slaže, masonerija bi predstavljala »kohezijski element« za sve one koji vjeruju »u Arhitekta univerzuma« i koji osjećaju da ih vežu »one temeljne smjernice koje su definirane naprimjer u Deset Božjih zapovijedi«. Stoga masonerija nikoga ne bi udaljavala od njegove vjere, već naprotiv - predstavljala bi poticaj da joj bude još odaniji. Ovdje nije moguće razglabati o svim povijesnim i filozofskim problemima koji se skrivaju iza takvih tvrdnja, no zasigurno nije potrebno isticati da Katolička Crkva radi upravo na tome: na suradnji svih ljudi dobre volje. No, pridružiti se masoneriji i učlaniti se u to društvo, upozorava Zbor za nauk vjere, znači ići daleko izvan te legitimne suradnje. Nadasve treba podsjetiti da se društvo »slobodnih zidara« i njihove moralne obveze predstavljaju kao progresivan sustav simbola koji zahtijeva krajnji napor. Rigidna disciplina koja vlada još pojačava težinu međudjelovanja između znakova i ideja. Ozračje tajnovitosti, osim toga, za članove predstavlja rizik da postanu oruđa nekih strategija s kojima nisu upoznati, piše u »Razmišljanju«.

Za katoličkoga kršćanina nije moguće biti član i masona i Katoličke Crkve, jer ne može živjeti svoj odnos s Bogom »na dva načina«. Stoga katolik ne smije biti mason, jer mu to zabranjuje Crkva i istodobno oni vjernici koji se učlanjuju u masonska udruženja upadaju u teški grijeh i ne mogu pristupiti pričesti, unatoč nekima koji su mislili da se nauk i stajalište Crkve prema masonima promijenio.

Glas Koncila, broj 7 (1756), 17.2.2008.   Drugi naziv za Masone je Slobodni zidari, postoje mnoge priče i legende o porijeklu Masona koje govore da Masonstvo potječe od Adama, ili graditelja kule Babilonske. Jedna od češčih priča je ona koja se odnosi na Salamonov hram koji su gradili brojni fenički i sirijski graditelji. Navodno je vođa graditelja bio Hiram Abiff, koji je posjedovao veliko znanje i mudrost. Tri pomoćnika su ga jednom prilikom zatražila da im oda svoje tajne, ali je on odbio. Zbog toga su ga ubili. Po toj verziji masonstvo je zaista udruga koja seže u početke ljudske povijesti sa brojnim tajnim znanjima. Ono je preživjelo na Orijentu do križarskih ratova, kada su ga templari donijeli na zapad.
Danas i masoni i dobar dio njihovih protivnika odbacuje ove priče kao legende i priznaju kao službenu verziju priče onu o tome da su proistekli iz srednjovjekovnih cehova. Naime, po toj verziji, zidari su bili slobodniji, traženiji i ugledniji od ostalih radnika. Imali su veća prava nego drugi obrtnici.
Masoni su progonjeni i zabranjivani u mnogim državama od strane svjetovnih vlasti. Mnogi vladari prosvjetitelji su ih progonili; drugi su i sami bili masoni. U mnogim katoličkim zemljama su dugo vremena bili zabranjeni, u drugima ih se progonilo zbog sumnje da njihova tajnost podrazumijeva režimu nepoćudne ideje. U novije vrijeme to su radili Hitler i Mussolini. Jedan nacist pod pseudonimom dr. Custos napisao je knjigu Slobodni zidar – svjetski vampir, u kojoj se masone optužuje za niz katastrofa i ratova. U Njemačkoj su za trećeg reicha masone progonili i slali u koncetracione logore. U Italiji su samo bili zabranjeni, a i sam kralj Viktor Emanuel II je bio mason. Zanimljivo je da su masoni ponekad povezivani sa boljševizmom, pogotovo u nacističkoj propagandi, a 1922, je Kominterna osudila masoneriju kao degenerirani pokret koji zastupa buržujske i kapitalističke interese, i u socijalističkim zemljama ona zaista nije postojala sve do početka 90 – ih xx. stoljeća. Slobodno zidarstvo u javnosti mnogih zemalja ima karakter nečeg negativnog i nepoželjnog.
Skoro od samih svojih početaka masoni su se sučeljavali sa brojnim neprijateljima, koji su ih napadali iz raznih razloga. Popis tih razloga je prilično dug, i obuhvaća stvari poput krivovjerstva, podrivanja nacionalne sigurnosti, širenja revolucionarnih i nepoželjnih ideja, želje za vladanjem svijetom do sodomije, sotonizma, čarobnjaštva, itd. Progonjeni su i doživljavali napade i zbog pojedinačnih ekcesa, npr. nikada razjašnjenog nestanka Williama Morgana kojega su navodno ubili jer je prijetio da će odati njihove tajne. Izuzmemo li napade i progone zbog čarobnjaštva, bavljenja magijom, posjedovanja tajnih moći itd. većina napada se svodi na jedan od sljedeća dva slučaja : širenje državi nepoćudnih ideja i/ili zadobivanje previše moći, ili sukob sa Crkvom.   Masoni, također nazivani i "slobodni zidari" (engl. free masonry, francuski franc-maçonnerie) je mistični, strogo hijerarhijski organiziran pokret koji je nastao u prilikama liberalnog prosvjetiteljstva. Nadovezuje se na tradiciju zidarsko-klesarsko-graditeljskih cehova pa otuda proizlaze njihovi simboli šestar i kutnik.

Prve masonske lože nastale su u Engleskoj. Uoči Ivandana 24. lipnja 1717. godine, četiri londonske lože stvorile su veliku ložu za London i Westminster, koja je šest godina kasnije postala Velika loža Engleske. Masonerija je u Engleskoj bila oružje kojim se služila britanska politika, a u 19. stoljeću sve više ima utjecaja na druge države preko određenih loža. Članovi nekih loža bili su, među ostalima, engleski kraljevi i poznati političari Edvard VII., David Loyd George, Winston Churchill i dr.

Francuski mislioci Voltaire, Denis Diderot, Jean-Jacques Rousseau, Victor Hugo i drugi kao članovi loža unose revolucionarne, buržoaske ideje protiv feudalnog poretka. Njemačke lože, za razliku od ostalih, u svoj program uvode kršćanski nauk. Okupljaju mnoge filozofe, pisce i glazbenike, npr. Johann Wolfgang von Goethe, Johann Gottlieb Fichte, Wolfgang Amadeus Mozart, Ludwig van Beethoven.

Kritika Slobodnog zidarstva

Neki kršćanski krugovi smatraju da je "Slobodno zidarstvo" u biti obožavanje Sotone kao vrhovnog arhitekta Svemira. Albert Pike jedan od većih mislilaca u masoneriji otvoreno je zastupao takav stav. Papa Klement XII u enciklici "In eminenti" (28. travnja 1738.), također je osudio Slobodno zidarstvo kao sotonizam. I neki drugi imali su sličan stavkao npr. Anatolij Berestov zaključuje da je masonstvo stvarni sotonizam, a masonska loža sotonska crkva. (Ibid., str. 5, 142)

Masoni i Mormoni

Iako neki misle da osim sličnosti u imenu nemaju nekog drugog zajedništva činjenica je da je osnivač Mormona Joseph Smith od 1842. do 1844. bio Mason. Sve restrikcije za članstvo Masonima u Mormonskoj crkvi ukinuo je tadašnji prorok Spencer W. Kimball 1984.

  www.tajne svijeta.blogger.ba www.wikipedia.org