TEHNIKE PROMJENA STANJA SVIJESTI

Među tehnikama promjene svijesti istaknuto mjesto zauzima hipnoza. Definira se obično kao umjetni san praćen suženjem svijesti i pojačanom svjestibilnošću. Pred stotinjak godina, za objašnjenje hipnotičkih fenomena postojalo je nekoliko teorija.

Jednu je zastupao njemački liječnik Franz Anton Mesmer, osnivač teorije animalnog magnetizma. Ona govori o prelasku fluida s organizma hipnotizera na organizam hipnotiziranog. Fluid, po Mesmeru predstavlja hipnotičku energiju, koja se može apsorbirati i prenositi. Francuski neurolog i psihijatar Jean Charcot hipnozu smatra izmijenjenim fiziološkim stanjem živčanog sustava, koje može izazvati vanjski stimulans. Treća teorija kaže da su svi hipnotički fenomeni psihički efekti, efekti ideja koje više ili manje djeluju na hipnotiziranog. Ovu teoriju zastupao je francuski psihijatar A. Liebeault i pripadnici njegove škole. Ovo je mišljenje zastupao i otac psihoanalize Sigmund Freud, mada je prihvaćao i Charcotovu teoriju. Sam Charcot je u početku bio protivnik Liebeaultove teorije, no kasnije je promijenio mišljenje, kada su njegovi studenti izveli pokus hipnotiziravši jednu normalnu ženu i doveli je do stanja histerije. Kada je ova žena probuđena, simptomi histerije su nestali i Charcet je morao dopustiti mogućnost i nefizioloških objašnjenja hipnoze. Uočivši sličnosti između ove tehnike promjene stanja svijesti i psihičkog poremećaja on je ustvrdio kako je «hipnoza samo umjetno izazvana histerija». Freud je histeriju smatrao pokušajem potiskivanja poriva (najčešće seksualnih i agresivnih). Praktički, histerija (ili suvremeno, konverzivni poremećaj) predstavljala bi na neko način autohipnozu.

Francuski psihijatar Pierre Janet (Charcetiv učenik) zastupao je tezu o hipnozi kao disocijaciji svijesti. Disocijacija bi bila proces izdvajanja skupine psiholoških aktivnosti i njihova funkcioniranja nezavisno od ostatka ličnosti.

O hipnozi i danas ne postoji dovoljno uvjerljivo i općeprihvaćeno objašnjenje, dakle naprijed navedene teorije iz 19. stoljeća i dalje dijela znanstvenike i obične ljude koji o hipnozi pokušavaju spekulirati. Slično je i sa vrlo srodnim fenomenom bioenergije.

Fenomeni promjene svijesti ponekad se nazivaju i paranormalnim ili natprirodnim.

Držim da je ovo pogrešno i da se radi o prirodnim fenomenima, no znanstveno neprotumačenima. Budući da se te pojave odvijaju na vrlo suptilnim razinama, ne postoje dovoljno sofisticirane naprave koje bi ih mogle izmjeriti. Iz kvantne fizike znamo da je nemoguće izmjeriti točno u isto vrijeme položaj i brzinu subatomskih čestica (Heisenbergove relacije neodređenosti) i to zbog međuprožimanja subjekta i objekta mjerenja. Pitanje je dakle, hoće li se i u budućnosti iznaći mjerni instrumenti kojima će se mjeriti suptilne promjene ljudske svijesti.

Teorija o hipnozi koja je možda najuvjerljivija po mom mišljenju ipak je ona Franza A. Mesmera. Ovaj njemački liječnik je već svojom doktorskom disertacijom naslovljenom «Utjecaj planeta na ljudsko tijelo» uzburkao znanstvenu javnost, a od dobrog dijela kolega – znanstvenika bio je smatran šarlatanom. Po njegovoj teoriji animalnog magnetizma cjelokupni je svemir ispunjen univerzalnim magnetskim fluidom, koji se može apsorbirati i prenositi. Bolesti, po Mesmeru nastaju iz nedostatka razdiobe tog fluida u ljudskom tijelu, a ozdravljenje se postiže ponovnim uspostavljanjem ravnoteže. Dakle, u liječenju hipnozom (kao i bioenergijom) radi se o emanaciji energije. Ovo je mišljenje zastupao početkom 20. stoljeća britanski teozof

Charles W. Leadbeater. Pri hipnotiziranju, operator skuplja dio vlastitog magnetizma i prenosi na subjekt, jednovremeno odbacujući dio njegovog fluida, smatra on. «Ako je mozak primatelja lišen vlastitog magnetizma, a ispunjen operaterovim, tada prvi misli i djeluje samo onako kako to drugi želi.» Teozofi su svoja saznanja crpili dobrim dijelom iz budističke i hinduističke tradicije, no o kolanju energije ljudskim organizmom govori i taoizam. Dr. Stephen T. Chung, američki znanstvenik veli da energija kruži tijelom kroz kanale koje nazivamo meridijanima. Svaki osnovni meridijan ima svoju mrežu. Mjesta na kojima pojedini ogranci meridijana dodiruju površinu kože nazivaju se akupunkturnim točkama. I dr. Chang, poput Mesmera, kaže da se bolest razvija samo kad je kruženje energije u organizmu poremećeno. Kod liječenja akupunkturom, igle djeluju kao male antene koje omogućuju da se u organizam dovede više energije.

Charles W. Leadbeater u svojoj knjizi «Snovi» daje još jedan primjer djelovanja bioenergije kod hipnoze. Hipnotizer može jednostavnim prelaskom ruku preko dijela tijela subjekta učiniti ga neosjetljivim, primjerice na ubod igle ili plamen svijeće.

Razlog tomu je, tumači Leadbeater, prestanak protjecanja etera duž živčanih okončina.

On je naime supstituiran hipnotizerovim eterom, a budući da samo vlastiti eter prenosi informaciju mozgu, dolazi do prekida kontakta. «Eterička i zgusnuta materija (tkivo) pripadaju mozgu, a dijelovi su jednog i istog fizičkog organizma. Stoga ne možemo djelovati na jednog od njih, a da pritom ne utječemo na onog drugog.» Izrazi eter, fluid i magnetizam u modernom govoru odgovaraju pojmu bioenergije.

Tehnika promjena svijesti srodna hipnozi jest i autogeni trening. Ova tehnika samoproizvedenog specifičnog «autogenog» stanja svijesti predstavlja zapravo primjenu joga učenja u psihoterapiji, koja je prilagođena zapadnom čovjeku. Autogeni trening temelji se na uzajamnoj sprezi tijela i duha. Za razliku od ostalih načina psihoterapija, ovdje se ne djeluje direktno na psihu, već na pojedine simptome, kao što su nepravilnost u radu srca, isprekidano i površno disanje, mišićna napetost i drugo.

«Izumitelj» autogenog treninga dr. Johannes Heinrich Schultz je tehniku praktički preuzeo iz hinduizma, iz sustava hatha joge, s naglaskom na postupku autohipnoze, odnosno autosugestije. Autohipnoza je u stvari duboka autosugestija s potpunim suženjem svijesti na sugerirani sadržaj.

Autosugestija jest utjecanje snagom vlastite volje na sadržaje u svijesti, ali i u podsvijesti. Kod psihičkih poremećaja javlja se negativna autosugestija, kada se primjerice predočavanjem iritirajućih ili depresivnih slika proizvode simptome nervoze ili depresija. I histerija je jedan negativan oblik autosugestije, kada se samouvjeravanjem u postojanje neka bolesti proizvode njeni simptomi. Sugestije i autosugestije (ponekad ih je teško razlikovati) imaju znatan upliv na psihički život čovjeka. Naime, sugerirane se misaone slike utiskuju u podsvijest i odatle se nameću svijesti i samim time utječu na naše postupke. Princip djelovanja autosugestije kod autogenog treninga se temelji na stvaranju mentalnih slika osjećaja težine tijela, topline, mirnoće i opuštenosti u pojedinim dijelovima tijela, što prouzrokuje konkretne fiziološke efekte, kao primjerice jaču pokretljivost kože, mirnije i jednoličnije disanje, mirnije i sporije kucanje srca. Fiziološki efekti vrlo su slični efektima prakticiranja transcendentalne meditacije, što upućuje da se radi u oba slučaja o tehnikama koje proizvode stanje različito od običnog budnog stanja svijesti.

Transcendentalna meditacija jest zapravo jedna od mnogih vrsta meditacije, a potječe iz hinduizma (filozof Shankara, glavni predstavnik Vedante, 8-9 stoljeće). Razne vrste meditacije razlikuju se po formi, ali ne i po suštini, jer se prakticiranjem bilo koje od njih dolazi do razine čiste svijesti. Do te razine dolazi se vrlo jednostavno, naprosto subvokalnim ponavljanjem određene zvučne vibracije – mantre. Laboratorijskim istraživanjima utvrđeni su brojni fiziološki korelati četvrtog stanja svijesti, kao primjerice hipersinkronizacija moždanih valova, povećanje galvanskog otpora kože, sniženje metabolizma uz istovremeno stanje počinka dublje od sna, smanjenje rada srca i drugo. Kod meditacije je proces obrnut u odnosu na autogeni trening. Naime, dok kod autogenog treninga promjena fiziologije uzrokuje promjenu u svijesti, kod meditacije promjena stanja svijesti uzrokuje konkretne fiziološke efekte. No ono najbitnije i primarno ipak se odvija na razini bioenergetskog tijela i omotača koji se naziva aura. Ljudski organizam predstavlja zapravo akumulator (prikuplja energiju iz vanjske okoline, tzv. kozmičku energiju ili pranu), a tjelesne tekućine elektrolit, koji proizvodi električnu struju. I same ljudske stanice su u određenom smislu organizmi, pa je tako i stanična tekućina elektrolit. 

U ljudskom organizmu imamo stalnu pretvorbu energije, s nižih razina na više i obrnuto. Tako se bioenergija pretvara u električnu energiju a ova opet u kemijsku. Taj se proces odvija i kod meditacije. Iako je sam postupak ponavljanja mantre više nego jednostavan, on uzrokuje neobično kompleksne reakcije, na nekoliko razina.

Kozmička energija (prana) ulazi u ljudski organizam preko kotačolikih virova na bioenergetskom omotaču (auri). U pojedinim organima, pa tako i mozgu, javljaju se tzv. akcione struje, tj. Razlika potencijala između dva pola. Te su struje izvanredno malene, npr. u mozgu od 5-100 mikro volta. Radi se o pulsirajućem naponu, koji varira, a i razlikuje se od jedne do druge osobe. Iako je taj napon mali, ipak je dovoljan da potakne jačanje bioenergetskog omotača, a i protočnosti bioenergetskih kanala (meridijana) u organizmu. Prana cijelo vrijeme ulazi u naš organizam i izlazi iz njega, samo što je taj proces kudikamo snažniji za vrijeme prakticiranja tehnika poput meditacije ili pranajame (vježbe disanja). Budući su čakre povezane s odgovarajućim centrima u leđnoj moždini, imat ćemo zatim pretvorbu električne energije u kemijsku.

Živčane stanice, naime luče endogene opijate endofine, koji se potom vezuju za receptore u kori velikog mozga. Zanimljivo je da se slično stanje može postići s dva posve oprečna načina disanja. Meditacijom se disanje usporava za oko 50 posto ili prosječno na 6 udisaja u minuti, a kod tzv. carske pranajame (najefikasnija vježba disanja) se povećava na tridesetak udisaja u minuti. U oba slučaja oponašamo disanje kod počinka: kod meditacije je sporo poput onog u dubokom snu, a ritmičko disanje kod carske pranajame slično je onom kada se organizam oporavlja nakon tjelesnog napora, upijajući povećane količine prane.

Američki psiholog i filozof William James tvrdio je početkom prošlog stoljeća kako je naša budna svijest tek jedan od tipova svijesti: «a svud oko nje odvojeni tek najtananijom opnom leže potencijalni oblici svijesti koja je potpuno drukčija».

Nadalje, smatrao je kako poimanje univerzuma ne može biti cjelovito ukoliko se zanemare ti drugi oblici svijesti. Pored stanja čiste svijesti, kao četvrto, u literaturi srećemo i peti oblik, «kozmičku svijest». James u djelu «Raznolikosti religioznog iskustva» (1902.) navodi definiciju kanadskog psihijatra Buckea. Po njemu kozmička svijest bila bi «nadodavanje funkcije koja se od funkcija u prosječnom čovjeku razlikuje upravo kao što se svijest o sebi razlikuje od svake funkcije u viših životinja».

Opisujući svojstva kozmičke svijesti, Bucke govori o «svijesti o kozmosu», «intelektualnom prosvjetljenju», «moralnoj uznesenosti», «osjećaju oduševljenja, poletnosti i radosti», potom o «osjećaju besmrtnosti» i «svijesti o vječnom životu».

Indijski filozof i fizičar Maharishi Mahesh Yogi kozmičku svijest vidi kao proširivanje svijesti uz «neprekidno istraživanje neograničene energije, inteligencije i zadovoljstva izvora na kojem se temelji svijest osobe». To bi značilo da se čista svijest osjeća ne samo tijekom meditacije, već da se stanje održava neprekidno 24 sata dnevno, dakle i za vrijeme sna. James je bio skeptik u pogledu duljeg trajanja mističnog stanja svijesti, pa tako kao jednu od njegovih glavnih oblika navodi «prolaznost». Po Jamesu mistična stanja ne mogu se duže zadržati. «Osim u rijetkim slučajevima čini se da je pola sata ili najviše sat, dva granica iza koje blijede u uobičajenoj svakodnevici» tvrdi on.

Maharishi smatra da kozmička svijest ne predstavlja vrhunac u razvoju svijesti, već da postupno evoluira u dva viša stanja svijesti. U šestom stanju ili profinjenoj kozmičkoj svijesti, po njemu, potpuno se razvija spontana percepcija finih vidova stvarnosti u bližoj okolini. Maharishi kaže da je šesto stanje ekspanzija «srca» zahvaljujući kojoj s ljubavlju sudjelujemo u svemu što doživljavamo. U sedmom stanju svijesti jedinstva dolazi do spoznaje o kreativnoj inteligenciji kao temelju našeg jamstva. Po Maharishiju na toj najvišoj razini svijesti premošten je jaz između onoga koji spoznaje i objekta spoznaje. Osoba praktički gubi sposobnost razlikovanja sebe od objekata svog iskustva.

Meditacija je dakle, utoliko kompleksnija kao tehnika promjene svijesti nego primjerice autogeni trening, budući da omogućava nekoliko viših stupnjeva svijesti.

Pored toga, kod meditacije (transcendentalne) postoji i jedna naprednija, tzv. Sidhi tehnika, koju je Maharishi razvio na temelju starih spisa Rig Vede i Patanjalijevih joga – sutri. Kod ovog oblika meditacije dolazi do kratkotrajnog efekta odvajanja od tla, levitacije, uz istodobni subjektivni osjećaj strujanja energije kralježnicom, osjećaj lakoće i ugode, te ispunjenosti. Ovo skakutanje u lotos položaju jednostavno je neobjašnjivo postojećim fizikalnim zakonima u prvom redu jer proturječi zakonu gravitacije. Tijelo se naime bez ikakvog odraza nogama ili stražnjim dijelom, jednostavno «samo od sebe» odvaja od podloge, ponekad i za 50 cm, pa i više.

Zanimljivo je da ni sami pripadnici TM pokreta nemaju plauzibilnu teoriju o ovome fenomenu. Tako se u djelu «Levitacija» M. Hozzela (1984.) tak navodi hipoteza, da je za pojavu takvog iskustva potreban veliki broj kortikalnih neurona koherentnoj interakciji. Koherencija sveukupnih EEG signala možda jest nužan činilac, ali po mom mišljenju doista nije pravo objašnjenje sidhi fenomena. Objašnjenje opet valja potražiti u protoku bioenergije (prsne) kroz čovjekovo tijelo. Ovaj put radi se o posve specifičnoj vrsti energije, u indijskoj literaturi nazvanoj Kundalini, što bismo mogli prevesti kao «zmijolika vatra». Kundalini jest visoko koncentrirana prana u latentnom stanju, a sjedište joj je u korijenskoj čakri, na donjem kraju kralježnice. Ta se energija aktivira pri prakticiranju ranije spomenute Sidhi tehnike, i protječe kanalom koji se nalazi u leđnoj moždini (sushumna), te druga dva koja se oko ovog zmijoliko isprepleću. Ogromna energija pri podizanju kroz kanale snažno ubrzava čakre, od najniže, korijenske do najviše, na tjemenu, krunske čakre. Čini se da nije pogrešno usporediti djelovanje čakri sa efektom propelera, jer se kao i kod recimo helikoptera, tijelo podiže u zrak tom energijom. C. W. Leadbeater, u djelu «Čakre» veli da se ubrzavanjem čakri otvaraju vrata koja povezuju fizički i astralni svijet, budući se astralni i eterički centri podudaraju. Slično kao i Deseartes, Leadbeater smatra da je hipofiza ta koja dovodi u vezu fizičko tijelo s višim, astralnim.

Postoje još dvije tehnike srodne meditaciji i autogenom treningu. Oba se temelje na autosugestiji. Bio-feedback tehnika se sastoji u praćenju aktivnosti tjelesnih funkcija neovisnih o čovjekovoj volji. Ta tehnika omogućuje povratne informacije o funkcijama poput srčanog bila, krvnog tlaka, moždanih valova, kožnoj temperaturi i drugima. Pomoću osjetljivog elektronskog pisaća određeni fiziološki proces se odmah detektira, a osoba koja tehniku prakticira, pomoću svjetlosnih ili zvučnih signala saznaje je li proces pojačan ili oslabljen. Shodno tomu, ona nastoji kontrolirati određenu funkciju, npr. može tako sniziti svojom voljom krvni tlak. Čini se da je sam proces posve analogan onome kod autogenog treninga. Osobe koje prakticiraju biofeedback kontroliraju tjelesne funkcije pomoću autosugestije. Tako se recimo može povisiti temperatura u šakama, što drugim riječima znači da je u tom dijelu tijela došlo do povećanog protoka bioenergije. Na fizičkoj razini doći će do smanjenja opće pobuđenosti simpatičkog živčanog podsistema te pozitivnih efekata vezanih uz smanjenje ili uklanjanje pojedinih zdravstvenih tegoba.

Autosugestiju smatram, iako je ranije bila definirana kao utjecanje na sadašnje u svijesti, ne bi trebalo smatrati postupkom ili procesom, budući da ona predstavlja samo onaj početni impuls, ili okidač kojim započinje proces samoizlječenja organizma, tj. povećanje protoka bioenergetskih kanala i jačanje aure, odnosno uspostavljanje bioenergetske ravnoteže u organizmu. Ovaj postupak zbiva se kod većine tehnika promjene svijesti, pa tako i kod tehnike vizualizacije. Ovo je varijacija već opisanih tehnika, a pri njenom prakticiranju subjekt vizualizira zatvorenih očiju mirnu i vedru sliku. I ova tehnika primjer je utjecaja duha na tijelo, a koristi se najčešće kod slučajeva blagog povišenog krvnog tlaka. Međutim, postoje u praksi evidentirani slučajevi kada su pacijenti u poodmaklom stadiju raka bili u potpunosti izliječeni ovom jednostavnom metodom. U osnovi početni impuls daje uvijek autosugestija pacijenta, vjerujem, u svim slučajevima tzv. «spontane remisije», poduprta odgovarajućim pozitivnim stvarima i vjerom u djelotvornost metode i izlječenje.

Spontana remisija dakle ne predstavlja povlačenje bolesti samo od sebe, već prisiljava organizam na borbu sa bolešću i efikasno samoizljećenje pomoću supstanci prisutnih u samom organizmu. Isti je slučaj, dakako, i sa mnogobrojnim evidentiranim religijskim iscjeljivanjima. I u ovom slučaju potiče se organizam oboljelog da se izliječi sam.

Molitve, u raznim religijama, možda se ne mogu smatrati tehnikom izmijenjenog stanja svijesti, ali kod određenog broja vjernika, prvenstveno onih na višem spiritualnom nivou, zacijelo do takve promjene dolazi. «Praksom molitve mogu se postići više razine mističnog iskustva», tvrdio je William James. Govoreći o djelovanju molitve, navodi kako se «energija koja bi bez molitve ostala vezana, molitvom oslobađa te djeluje u nekom dijelu svijeta činjenica, bio taj dio objektivan ili subjektivan». U nastavku James pak citira psihologa Frederica W. H. Myersa. «Iz spiritualnog svemira dolazi energija koja održava materijalni svemir, energija od koje je život svakog pojedinačnog duha.» O molitvi Myers kaže da ona «nije isključivo subjektivna, a to znači da dok se molimo sposobnost upijanja spiritualne moći ili milosti stvarno raste». Ovo mišljenje o kozmičkoj energiji ili prani potpuno je sukladno s indijskom filozofskom tradicijom, po kojoj je prana ta energija koja oživljava i prožima materiju. Vidi se i sličnost s postupkom meditacije u kojoj se također upija energija iz «spiritualnog svemira». Ja bih još dodao da postoji analogija i u autosugestiji, kojom taj proces pokreće. Dok kod meditacije taj «okidač» predstavlja mantra, u molitvi je to samo molitveni tekst, ili pak predstavlja predodžba nekog sveca, Isusa ili samog Boga. Po ovom mehanizam djelovanja molitve ne bi bio u načelu bitno drugačiji od onog u drugim tehnikama promjene stanja svijesti. Razlika jest u tome što na molitvu – molbu vjernici relativno često dobiju odgovor u vidu ispunjenja njihovih zamolbi. James navodi interesantan slučaj izvjesnog Georgea Mulera, kao ekstremnog načina na koji se može voditi molitveni život. Muler je imao iznimno uspješnu karijeru, kao organizator rasparčavanja Biblije, misionarskog rada, osnivanja sirotišta i škola. Tijekom vrlo duge duhovne službe uspio je prikupiti ogromne novčane priloge, koji su omogućili tako plodnu djelatnost. Da bi ostvario svoje želje, uvijek se molio izravno Bogu, a zanimljivo je da su primjerice sredstva za sirotišta poput hrane i ogrijeva uvijek stizala na vrijeme. Muler je govorio kako vjeruje da ga Bog čuje. Ovdje se nameće pitanje, o kakvom se mehanizmu tu radi, tj. kod ovakvih učestalih odgovora na molitve. U skladu s recentnom teorijom kaosa, čini se da su u pitanju tzv. čudni atraktori, dakle oni koji uređuju odnose u nekom neuređenom procesu, koji unatoč naizgled slučajnim događajima ima značajke stabilnosti i samoorganiziranosti.

Trans ili ekstaza još je jedno promjenjivo stanje svijesti najčešće vezano uz prakticiranje religioznih obreda. U kršćanskoj mistici, u platonskoj i indijskoj filozofiji to je stanje neposrednog sjedinjenja s Bogom, praćeno uživanjem beskrajne radosti.

James veli: »U stanju što ga teolozi nazivaju raptus ili ushit, disanje i krvotok su tako smanjeni da se učitelji pitaju nije li možda duša privremeno odvojena od tijela.»

Postoji izvjesna sličnost religioznog transa, sa stanjem u psihozama, o kojima će biti riječi kasnije. Primjerice, kod histerika nalazimo slične značajke poput ukočenosti pogleda, utonulosti u razmišljanje, nepokretnosti, neosjetljivosti. Razlika je, naravno u tome što se oni u religioznom transu kasnije vračaju u normalno stanje svijesti. Ipak ima nekih mistika, ponajprije indijskih, koji mogu ući u stanje transa za jedno dulje razdoblje. Tako primjerice Leadbeater u djelu «Čakre» navodi slučaj jogina pronađenog na otoku blizu Kalkute, koji je bio zarastao u granje i korijenje okolnog drveća, te drugog, koji je živio u okolici Allahabada, koji je na jednom kamenu prosjedio pedeset i tri godine.

Značajke ekstaze ima i sljedeća vrst tehnike promjene stanja svijesti, tantrička joga. Ima hinduističke korijene, no posebice se razvijala u budizmu, točnije nakon što je prodrla u Tibet, u 13. stoljeću. Tantrička je joga usmjerena prema samom tijelu, koja postaje mjestom svih viših spoznaja, kako navodi njemački religiolog Hans Kung u djelu «Kršćanstvo i svjetske religije». Pomoću čakri i psihičkih sila koje u njima prebivaju, dolazi do identificiranja makro i mikro kozmosa. Praktički tjelesnim sjedinjenjem jogina i jogine proizvodi se misao oslobođenja i ostvaruje jedinstvo sebstva i pojavnog svijeta. Na razini fiziologije, suvremena je znanost prilično detaljno opisala što se događa u tijelu tijekom spolnog odnosa. Dolazi do aktivacije dijelova i perifernog i središnjeg živčanog sustava. Autonomni živčani sustav, točnije parasimpatički podsustav sudjeluje, putem neurotransmitora dušičnog oksida u reakciji muškog spolnog organa i klitorisa. Simpatički podsustav regulira izljev sjemene tekućine iz prostate u mokraćni kanal, a u ejakulaciji glavnu ulogu imaju somatski živci u leđnoj moždini. Oni su smješteni od 2. sakralnog 4. sakralnog ganglija, kao i parasimpatički, u razini korijenske čakre. Simpatički živci protežu se od 11. torakalnog do 2. lumbalnog ganglija, što odgovara razini od pupčane do slezenske čakre. Dijelovi središnjeg živčanog sustava najodgovorniji za spolne reakcije u oba spola su hipotalamus (glavni centar za regulaciju spolnog ponašanja) i amigdala, tvorba u mozgu zadužena za čuvstvene reakcije. Centri za orgazam u leđnoj moždini povezani su s centrima u mozgu (jednako kao i čakre), što upravo i omogućuje kontrolu nad orgazmom u tantričkoj jogi. Cilj tantričkog spolnog odnosa jest dakle, ne samo produženje samog odnosa (kao i odgađanje ejakulacije) već i produljenje trajanja orgazma, tj. dovođenje tijela u ekstazu, što predstavlja ulazak u više stanje svijesti. Bit ovakvog spolnog odnosa jest o čuvanju energije. Naime, istjecanjem sjemene tekućine dolazi do gubitka energije neproporcionalno velikom u odnosu na mali utrošak fizičke energije samim spolnim odnosom. Mada se u literaturi ne navodi, čini se da bi se moglo raditi o istjecanju naprijed navedene kundalini energije iz korijenske čakre. Kao što smo ranije vidjeli kod prakticiranja sidhi tehnike ta je energija u stanju podići tijelo u zrak. Budući da je u istočnjačkim filozofskim sustavima seksualnost bila tretirana poput umjetnosti ili znanosti, također i u taoizmu susrećemo analogno tantri, tao seksualne mudrosti. Dr. Stephen Chang tako navodi da taoizam predviđa uporabu te (seksualne op. a.) energije da bi se uzvisila duhovnost, kako bi čovjek ispunio svoje tjelesne, mentalne i duševne aspiracije.

Navedene tehnike promjena stanja svijesti temelje se na manje-više prirodnim načinima. U najnovije vrijeme od kraja minulog stoljeća sve se više koristi i naprava za alteraciju svijesti, u anglosaksonskom govornom području zvana «Mind machines». Radi se najčešće o naočalama, koje proizvode posebne stroboskopske, tj. svjetlosne efekte emitirane u pravilnim vremenskim razmacima. Ovakva titranja u određenom ritmu djeluju na električne ritmove mozga, usklađujući se u frekvenciji.

Istraživanja su pokazala da ovakva svjetlosna stimulacija ima daleko snažniju učinak od relaksirajuće glazbe. Drugi tip «moždanih strojeva» jesu slušalice, kojima se emitiraju određeni zvukovi, koji također utječu na funkcioniranje mozga. Jedna od varijanti ovoga uređaja jest da se na svako uho puštaju različite frekvencije, te onda u mozgu dominira ona frekvencija, koja predstavlja njihovu razliku. Na razini fiziologije, događaju se slične promjene kao kod prakticiranja meditacije i drugih metoda relaksacije. Tako je zabilježen i porast supstanci povezanih s osjećajem zadovoljstva, poput neurotransmitora endorfina, dopamina i acitilkolina. Dakako, slične su promjene i na finijim razinama bioenergetskih kanala, čakri i aure.

Ovim pregledom različitih tehnika za postizanje viših stanja svijesti moglo bi se dodati i niz drugih, no u osnovi se ipak radi samo o varijantama već navedenih. Osnovna nitkoja povezuje ove metoda jest da se mogu inducirati po volji osobe koja ih prakticira.