AUTIZAM

Autizam je vrlo specifični poremećaj i autori ranije navedenog dijela «Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja», Davison i Neale vele da je od kad je prvi puta zapažen, «kao da ima neku mističnu auru». Radi se doista o iznimno zagonetnom i zanimljivom poremećaju, a u prvom redu pojedine izdvojene intelektualne sposobnosti autističnih osoba i pored njihovog niskog koeficijenta inteligencije, naprosto zapanjuju. Tako je primjerice relativno često prisutan matematički talent, poput brzog množenja četveroznamenkastih brojeva ili pamćenje brojeva sa mnogo znamenka. Jedan takav osebujan primjer navode Davison i Neale, citirajući psihijatra Olivera Sacksa i njegov rad «Twins». U njemu je Sacks opisao slučaj autističnih blizanaca Johna i Miceala koji su unatoč niskom koeficijentu inteligencije (svega 60) pokazivali nekoliko vrsta intelektualnih sposobnosti usporedivih valjda jedino s računalima. U više su navrata tako nastupali na američkoj televiziji demonstrirajući svoju vještinu brzog odgovora na pitanje kojeg će dana u tjednu pasti određeni datum u dalekoj budućnosti, a isto tako i za daleku prošlost. Nadalje, oni su mogli opisati točno kakvo je bilo vrijeme ili koja su bila događanja u bilo kojem danu njihova života, od njihove četvrte godine na dalje. Sacks opisuje također jednu scenu, vrlo sličnu onoj iz filma «Kišni čovjek», kada je sa stola pala kutija šibica i rasula se po podu. Blizanci su u jedan glas uskliknuli «111», i ne samo to, već su nakon toga naizmjenično izgovorili tri puta broj «37», što je bio faktorirani broj šibica. No to nije sve. Oni su imali još jednu začudnu sposobnost. Naime, međusobno su vodili takve numeričke razgovore u kojima su izmjenjivali tzv. primarne brojeve (brojevi koji se mogu podijeliti samo sa jedan ili samo sa samim sobom), i to brojevi od šest pa sve do dvadeset znamenaka.

Davison i Neale vele da autistični poremećaj usmjerava postojeće mentalne sposobnosti prema unutarnjim mentalnim igrama koje zaokupljaju vrijeme i usmjeravaju koncentraciju. No, na koji način «autistični učenjaci» dolaze do fantastičnih podataka za svoje matematičke igre, velika je zagonetka. Zbrajanjem i množenjem zacijelo ne, jer oni nisu u stanju obaviti ni najjednostavniju računsku operaciju. Na Sacksovo pitanje blizancima kako su uspjeli tako brzo prebrojiti šibice, oni su jednostavno odgovorili da su to – vidjeli. Malim induktivnim korakom moglo bi se zaključiti kako autističnim savantima njihovo stanje svijesti u stvari omogućava jednu posebnu vrst vidovitosti, koja prodire do njihovog vlastitog, a i kolektivnog nesvjesnog. A kolektivno nesvjesno, jednostavno – zna sve, pa tako i broj rasutih šibica, datum, prošli ili budući ili bilo koji drugi broj. Kolektivno nesvjesno je po C. G. Jungu, spremište svih iskustava koje su ljudi imali do sada kroz povijest i širi je pojam Freudovog nesvjesnog, koje obuhvaća impulse i energiju ida, kojih ego nije svjestan.

Naravno da se sada postavlja i pitanje mehanizma prijenosa informacija sa suptilnih razina, mentalnog tijela (koje je istovjetno individualnom nesvjesnom, a u najizravnijoj vezi s kolektivnim nesvjesnim, jer na toj razini vlada jedinstvo i razlike između individualnog i kolektivnog nestaju) na razinu fizičkog mozga, odnosno strukture limbičkog sustava zvane hipokampus, zadužene za proces pamćenja.

Poznata je činjenica da su autistične osobe emocionalno daleke i ignoriraju očitovanje privrženosti. Oni tako i svoje doživljaje iznose jednoličnim i monotonim tonom, bez i najmanje primjese emocija. Sličnu emocionalnu ravnodušnost pokazuju i osobe kojima je odstranjena bademasta tvorba u mozgu, amigdala, zadužena za emocionalno pamćenje. No, autističnim je osobama amigdala uglavnom neoštećena. Mogli bi daljom analogijom zaključiti kako je upravo preko amigdale fizički mozak povezan s astralnim tijelom, tijelom emocija. Kako je autistima na neki način omogućen direktan uvid u informacije iz mentalnog tijela, odnosno nesvjesnog, ne radi li se zapravo o oštećenju na astralnom tijelu, odnosno pukotinama u njemu koje dopuštaju takorekoć kompjuterski dotok informacija? C. W. Leadbeater u djelu «Vidovitost» navodi kako «najniže astralne razine ulaze u izravan dodir s najvišim fizičkim razinama, jednako kao što i najniže mentalne stvaraju izravnu vezu s najvišim astralnim razinama». Po njemu, sve više emocije, poput ljubavi, devocije, simpatije, koriste finije djeliće astralnog tijela, i shodno tomu, moglo bi se hipotetički pretpostaviti da kod autističnih osoba dolazi do oštećenja viših astralnih razina. U uvodu je već rečeno da svaka iznimno jaka emocija može nanijeti povredu astralnom tijelu. Pojedini psihijatri, primjerice Bruno Bettelheim pretpostavili su da dijete već u najranijem djetinjstvu, čak i svega nekoliko tjedana po rođenju, može percipirati neprihvaćanje i općenito negativne emocije roditelja. Ovakvi rani emocionalni šokovi, čini se oštećuju suptilne razine i konzektivno uzrokuju disfunkciju amigdala na razini fiziologije. Dakako, do oštećenja dolazi i na druge načine, primjerice bolešću majke. Davison i Neale tako navode da je «zastupljenost autizma kod djece čije su majke prebolijevale rubeolu tijekom trudnoće oko deset puta viša u odnosu na opću populaciju djece». Opća je karakteristika svih psihičkih poremećaja, pa tako i autizma, poremećaj u radu neurotransmitorskog sustava. Tako je kod autističnih osoba primijećena povezana razina serotonina u krvi. Kao i kod shizofrenije može se pretpostaviti da je neurotransmitorska aktivnost tek posljedica, a ne primarni uzrok poremećaja.

Disocijativni poremećaji, slijedeća skupina, predstavljaju poremetnje u svijesti, pamćenju, kao i identitetu osobe. Osoba sa disocijativnim poremećajem ličnosti ima dvije ili više posve različitih ličnosti, a svaka od njih ima zasebne uspomene, oblike ponašanja i odnose. Ovi «entiteti» djeluju kao da postoje neovisno jedan o drugome, pojavljujući se i upravljajući sviješću u različitim razdobljima. Obično su dvojnici unutar osobe posve različite ličnosti, čak ponekad uzajamne suprotnosti. Tako primjerice, jedna može biti ljevak, a druga dešnjak, mogu nositi naočale sa različitom dioptrijom i biti alergične na različite tvari. Glasovi drugih ličnosti (dvojnika) mogu se katkad odjekivati u njihovoj svijesti. Ovaj poremećaj ima začetke još u ranom djetinjstvu, no najčešće se dijagnosticira tek u adolescenciji. Radi se o rascjepu ličnosti, gdje se ona disocira na dva ili više odvojena sustava, za razliku od shizofrenije, gdje dolazi do rascjepa između spoznaje i efekata. Iako je DPI uvršten u službeni dijagnostički priručnik, pojedini znanstvenici su pokušali osporiti da se radi o stvarnom poremećaju zauzevši stav da je riječ zapravo o simuliranju bolesti.

Postojanje ovog poremećaja, naime, proturječi uvriježenom shvaćanju o samo jednoj osobi unutar fizičkog tijela.

Primijećeno je kako je «psihoanalitička terapija vjerojatno najrasprostranjeniji oblik liječenja u slušaju disocijativnih poremećaja», kako to navode Davison i Neale. A prema psihoanalitičkoj teoriji, svi su disocijativni poremećaji primjeri masovnog potiskivanja, obično vezani uz neprihvatljive infantilne spolne želje edipalne faze.

Ustanovljeno je da je veliki postotak pacijenata s disocijativnim poremećajem pretrpjelo tjelesno zlostavljanje i bilo prisiljeno na incest. Ovi traumatski događaji se, shodno tomu, moraju izbaciti iz svijesti, a to se događa odvajanjem od svjesnog doživljavanja čitavog jednog dijela ličnosti. Objasniti mehanizam nastajanja višestruke ličnosti nije ni malo jednostavan zadatak. Jesu li dvojnici unutar jednog fizičkog tijela doista druge osobe? Čini se i opet da nije moguće dati zadovoljavajući odgovor na ovo pitanje bez zalaženja u mistične sfere. Meksički psiholog i filozof Samael A. Weor, obnovitelj gnostičkog pokreta, smatra kako je glede njegova unutarnjeg stanja čovjek zapravo psihološki multiplicitet zbroj njegovih jastava. Ova se različita jastva oblikuju mislima. Tako se i u teozofskom učenju (C. W. Leadbeater) smatra kako misli koje se često ponavljaju mogu oblikovati forme, čiji vijek može varirati od nekoliko minuta do mnogo dana. Vidimo tako i na primjeru snova, da naše misli i želje oblikuju razna bića, muškarce i žene, koji ih onda simbolički predstavljaju. Kod disocijativnog poremećaja identiteta, dakle, oštećenje astralnog tijela uslijed traume omogućuje provalu formi, naših drugih jastava iz nesvjesnog, iz mentalnog tijela. Te forme bile su oblikovane još prilikom izvorne traume, obično u djetinjstvu. Američki psihijatar E. L. Bliss smatra kako se disocijativni identitet, još u djetinjstvu uspostavlja procesom autohipnoze. Dakle praktički, traumatski se doživljaji registriraju u hipoidnom stanju, što je tvrdio još u 19. stoljeću Freudov učitelj Josef Breuer. Mada je Freud napustio hipnozu i okrenuo se tehnikama poput slobodnih asocijacija, drugi su terapeuti psihoanalitičke orijentacije nastavili korištenjem hipnoze, za regresiju u raniju dob, djetinjstvo, u potrazi za uzročnim čimbenicima problema. Međutim, neki od njih bili su ne malo iznenađeni kada su njihovi pacijenti, umjesto da se regresijom vrate u djetinjstvo, vratili u prošli život. O ovome izvješćuje parapsihologija Florence Wagner Mc Clain, u knjizi «Reinkarnacijske terapija». Mada o ovoj vrsti terapije, kojom se pacijent vraća u hipnotičke bivše živote, većina psihijatara nema visoko mišljenje, ipak začuđuje njena uspješnost, u prvom redu u nekim slučajevima neobjašnjivih fobija, primjerice od vatre ili pak opsesija, kao i u slučajevima neobjašnjivih spolnih ili rasnih predrasuda i mržnje. Čini se da ove osobe iz prošlosti, kojih se prisjećamo u regresiji, ipak nisu umjetno formirane poput ličnosti u disocijativnom poremećaju identiteta, pogotovo jer se za mnoge ličnosti provjeravanjem u povijesnim izvorima ustanovilo da su doista postojale.

Posve srodan poremećaj, na neki način i njegova varijanta, jest disocijativna fuga. Kod ovog poremećaja osoba postaje potpuno amnezična za prethodni život, i na dulje vrijeme «usvaja» drugu ličnost te obično otputuje u drugo mjesto. Uspostavljajući ondje katkad vrlo složen društveni život. Tako je primjerice zabilježen slučaj kad je svećenik otišao u drugi grad i odjednom se počeo baviti privatnim biznisom. Nakon nekoliko mjeseci, čak je uspio steći popriličan imetak, kao da se tim poslom oduvijek bavio. Iznenada kao što je došao novi identitet, tako mu se i vratio stari identitet, tako da se vratio u svoj grad i normalno nastavio svećenički poziv, bez imalo svijesti ili sjećanja za svoj život poslovnog čovjeka u drugom gradu. Ipak češći je slučaj kod disocijativne fuge da se novi život ne kristalizira do te mjere, a fuga je relativno kratkotrajna. Fuga se obično sastoji od ograničenog, ali naizgled svrhovitog putovanja, tijekom kojeg su socijalni kontakti svedeni na najmanju mjeru ili posve prekinuti kako navode Davison i Neale. Glavni je otponac, koji pokreće proces disocijacije i u ovome slučaju neki težak stres, i on omogućava ličnosti iz nesvjesnog da potpuno zauzme na neko vrijeme svijest pacijenta.

Do promjene u svijesti dolazi i kod depersonalizacije. To je poremećaj u kojem osoba gubi osjećaj realnosti i osjeća se otuđeno od sebe i svoje vlastite ličnosti. Promjena u percepciji može dovesti čak i do osjećaja odvojenosti od vlastitog tijela. Tako se osobi s ovim poremećajem može učiniti da su napustili vlastito tijelo i da sami sebe promatraju s udaljenosti. Iako se ove osobe osjećaju katkad poput robota i kreću se «kao u snu», u svijetu koji je izgubio realnost, ipak u depersonalizaciji nema poremećaja pamćenja, što je odlika drugih disocijativnih poremećaja. Ovdje se pak nameće sličnost s jednim vantjelesnim iskustvom, zvanim astralna projekcija kod kojeg se kratko rečeno, astralno tijelo pojedinca projicira na nekom drugom mjestu.

Također postoji podudarnost s doživljajem «tik do smrti», u kojem osoba promatra vlastito tijelo s određene udaljenosti, kao gledatelj. Ipak je značajna razlika to što se kod ESP fenomena tijelo promatra kao nepomično, u krevetu, a kod psihološkog poremećaja gleda se vlastita slika kao odraz u ogledalu, s tim što može praviti različite pokrete, govoriti, tako da je jasno da je u ovom slučaju riječ o vizualnoj halucinaciji.

Manija je emocionalno stanje intenzivnog ali bezrazložnog oduševljenja, što se očituje u govorljivosti, bijegu ideja i distaktibilnosti, velikim planovima i besmislenim aktivnostima. Očito je gotovo uvijek vezana uz depresiju, kao epizoda bipolarnog poremećaja. Inače u populaciji depresivnih bolesnika, manične epizode ima svega 5 do 10 posto pacijenata. Kod bipolarnog poremećaja, epizode depresije i manije izmjenjuju se u kraćim ili duljim pravilnim ili nepravilnim ciklusima. Na maničnu fazu poremećaja gleda se obično kao na obranu od onesposobljavajućeg psihološkog stanja.

Mnogi teoretičari, shodno tomu, zaključuju da manično stanje ima zaštitnu funkciju.

Po svojim karakteristikama, izmijenjeno stanje svijesti kod manije nalik je onom nakon konzumiranja ecstasyja. Radi se o jednoj euforiji s nametljivom druželjubivošću, velikom razgovorljivošću s pravom bujicom izgovorenih rečenica, sklonosti šalama i zajedljivim primjedbama te upadicama o okolnim objektima što privlače govornikovu pozornost. Višak energije osobu nagoni na neku aktivnost, najčešće nesvrhovitu, a svaki pokušaj zaustavljanja tog zamaha aktivnosti izaziva veliku ljutnju, pa i napade bijesa. Čini se da je nasljedni faktor presudan u odnosu na to, kojem će tipu (unipolarnom ili bipolarnom) osoba biti disponirana. Kao i kod drugih poremećaja, kod manije dolazi do promjene u neurotransmitorskim sustavima, a prvenstveno do povećane koncentracije noradrenalina. Ipak, novija su istraživanja više usmjerena na proučavanje osjetljivosti beta-adrenoceptora. Općenito se smatra u posljednjih nekoliko godina da sposobnost podražljivosti postsinaptičkih receptora igra značajnu ulogu od same koncentracije određenih neurotransmitora u mozgu. No, kao i kod drugih poremećaja, za potpuniju sliku mehanizma nestanka potrebno je pretpostaviti, smatram, i promjene na suptilnijim razinama, koje onda dovode do biokemijskih promjena. Ako na maniju gledamo kao na obranu od onesposobljavajućeg stanja depresije, čini se da impulsi za zaštitu tijela od opasnosti dolaze iz nesvjesnog. Ovi impulsi djeluju izgleda tako da ubrzavaju rad čakri, osobito korijenske (povećani seksualni nagon) i grlene čakre (povećana elokvencija), za razliku od epizode depresije, kada seksualni nagon opada, a razmišljanje i govor su usporeni, te postoji osjećaj stezanja u grlu. Na fiziološkom nivou, ove promjene dovode do disfunkcije štitaste žlijezde, a prema nekim autorima (Godwin i Jamison) upravo povišena razina hormona tiroidne žlijezde inducira maniju, u bolesnika s bipolarnim poremećajem.

Delirij je stanje velike duševne smetenosti pri kojem je svijest sužena, pažnja se ne može održati, a tijek misli i govora je nesuvisao. Poremećaj se daleko najčešće javlja kod starijih ljudi. O deliriju se govori kao o «zamračenom stanju svijesti», pa tako bolesnik ima velikih teškoća s koncentracijom i pažnjom te sa zadržavanjem suvišnog i usmjerenog toka misli. Također se može izgubiti orijentacija u vremenu i prostoru, a katkad se ne prepoznaju osobe. Dolazi i do smetnji u percepciji, iskrivljavanja predmeta koji se promatraju, s obzirom na njihovu veličinu ili oblik. Uobičajene su i halucinacije i vizualne i auditivne, mada nisu uvijek prisutne. Velik postotak osoba s delirijem ima paranoidne sumanutosti. Ove promjene u razmišljanju i percepciji praćene su i promjenama u aktivnostima i raspoloženju. Mogu tako biti prisutni depresija, anksioznost, strah, bijes, euforija i razdražljivost. Od fizioloških simptoma zastupljeni su groznica, zarumenjelo lice, proširene zjenice, brza drhtavica, ubrzani otkucaji srca, povišeni krvni tlak te inkontinencija mjehura i crijeva. Dužim trajanjem poremećaja osoba može izgubiti kontakt s realnošću i zapasti u stanje stupora. Kao uzroci delirija u starijih navode se trovanje lijekovima, metabolička neravnoteža, infekcije, neurološki poremećaji i stres. Može se javiti i nakon operacija, u slučaju smanjenja doze psihofarmaka, te nakon povrede glave. Čitav niz tjelesnih bolesti može potaknuti nastajanje delirija. Vjerojatno je najčešći uzrok delirija kako navode Davison i Neale, trovanje prepisanim lijekovima, no ipak se obično radi o kombinaciji raznih uzročnika. Čini se da dugogodišnje uzimanje lijekova, a u prvom redu psihofarmaka, pogotovo u slučaju zlouporabe i pogrešnog doziranja može dovesti do ireverzibilnih oštećenja u neuronima mozga, isto kao i kod zlouporabe opojnih sredstava. Na razini bioenergije, dolazi do zastoja, a također i oštećenja suptilnih razina astralnog tijela, što sve ima za posljedicu slabu otpornost na stres. Doista, u pravu su Davison i Neale kada tvrde da veći dio psihičkih poremećaja kod starijih osoba nije neposredno povezan s fiziološkim procesima starenja. Shodno tomu možemo zaključiti da u liječenju neuroloških poremećaja valja tražiti alternativne metode budući da dugoročnije uzimanje (pogotovo većih doza) lijekova ima razvidno pogubne učinke. Dakle, stres je očito primarni uzrok, a metabolička i hormonalna neravnoteža te oslabljenje imunološkog sustava tek sekundarni uzroci koji dovode do ovog teškog psihičkog poremećaja koji zahvaća pretežito stariju populaciju.

Postoje dakako i drugi psihički poremećaji koji dovode do izmijenjenih stanja u svijesti, no u ovome kratkom pregledu obuhvaćeni su oni gdje su te promjene značajnije. Dosadašnja brojna laboratorijska istraživanja navedenih poremećaja u prvom redu, genetičkih i biokemijskih čimbenika u njihovoj etiologiji, dala su određene rezultate, ali do nekih decidiranih odgovora ipak se nije došlo. Građa čovjekovog tijela (i posebice mozga) na molekularnoj razini je poznata do u detalje.

Može se hipotetički priupitati, što ako primarni uzroci ipak leže na nekoj pretpostavljenoj suptilnoj subatomskoj razini? Hoće li u nekoj daljnjoj budućnosti biti eventualno uključena ekstrasenzorna percepcija u liječenju, kao i primjena medikamenata bez ikakvih nuzučinaka? Odgovori na ova pitanja još se ne naziru. A o fenomenima vezanim za ESP riječ je u slijedećem posljednjem poglavlju.