Isus - čovjek i mit
Jedva da postoji osobnost koja već 2000 godina nadahnjuje duše, kao što je Isus Nazarećanin. I jedva da postoji tema o kojoj je napisano toliko knjiga i o kojoj se tako dugo i žučno raspravljalo. Pa ipak, povijesni je Isus obavijen dubokom tamom. Ono što o njemu doznajemo iz Biblije najvećim su dijelom kultne legende i fiktivne priče.
Nedostatak povijesnih dokaza
Čini se da Isus nije bio poznat povjesničarima koji su živjeli u njegovo doba, ili da im se barem nije činio vrijednim spomena. Začuđuje da je taj značajni čovjek, na kojega se poziva cijelo kršćanstvo, izvan kršćanske literature zabilježen samo kao povijesni podatak. Isusov suvremenik Filon Aleksandrijski (20.pr.Kr.-50.g) napisao je oko 50 djela o povijesti, filozofiji i religiji. Nigdje ne spominje Sina Božjega. O Pilatu,naprotiv iscrpno izvješćuje.
Tek oko 117. g. nailazimo kod rimskog povjesničara Tacita na podatak o "praznovjernoj sekti" kršćana,koja je svoje ime dobila po izvjesnom Kristu. Plinije Mlađi pisao je o kršćanima u Bitiniji, na maloazijskom području, koji je već 74.pr.Kr. pripojen Rimu i koji je do 395.g. ostao dio Rimskoga Carstva. Svetonije opisuje izgon Židova iz Rima pod carem Claudijem, jer su stvarali nerede pod utjecajem nekog "Chrestosa".
U jednom od djela židovskog povjesničara Josipa Flavija Isus se ipak karakterizira kao čudotvorac i uspješan učitelj. Taj poznati "Testimonium Flavianum" ("Flavijevo Svjedočanstvo") ne potječe, dakako, iz Josipova pera. U međuvremenu je dokazano da se radi o krivotvorini kršćanskog prepisvača iz 3. st.
Jedan među mnogima
Za svoga kratkog javnoga djelovanja u Palestini, Isus se očito,nije isticao među brojnim sličnim prorocima, mudracima i čudotvorcima koji su tada vjerovali da ispunjavaju božansku misiju. Čuda koja su se pripisivala Isusu, evanđelisti su opisali prema pričama koje su kružile o prethodnim poznatim antičkim čudotvorcima poput Epimenida (7st.pr.Kr.), Pitagore (6.st.pr.Kr.) i Empedokla (5.st.pr.Kr.). O Empedoklu se pričalo da je liječio bolesne, uskrsavao mrtve, zaustavljao oluje i proricao budućnost. Sličnosti sa čudima koja se pripisuju Isusu mjestimično su zapanjujuće. Priča u kojoj Isus nalaže Petru da još jednom baci ribarske mreže prepričana je prema priči o Pitagori, koji je u Krotonu pretkazivao ribarima koliko bi riba ulovili kad bi još jednom bacili mreže u vodu. I biografija Isusova suvremenika čarobnjaka Apolonija iz Tijane,pokazuje brojne začuđujuče paralele s pričama koje se o Isusu pričaju u evanđeljima: on je proricao, ozdravljao bolesne, istjerivao demone, uskrisio mrtvu ženu u život, te pobjegao na čudesan način iz zatvora, a poslije smrti je čašćen kao heroj ili bog.
Vlastito ime ili titula
Ne znamo čak ni dali je ime "Isus" njegovo pravo ime. U Galileji koja se danas jednim dijelom nalazi u Libanonu, a drugim u Izraelu, u Isusovo su doba vladali nemiri i pobune protiv strane rimske vlasti. Židovski je narod bio ispunjen nadom u Mesijin dolazak. Nadali su se da će on doći i osloboditi ih od Rimljana koji su ih ugnjetavali. Mnogi proroci, koji su putovali zemljom, pozivali su se na Jošuu ben Nuna kao velikog mitskog uzora osloboditelja. Jošua je kao Mojsijev nasljednik bio vođa izraelski plemenapri osvajanju zapadnog Jordana. Vodio je Izraelce protiv Kanaana i srušio zidine Jerihona uz zvuk truba, te s izraelskim narodom i Zavjetnim kovčegom prešao Jordan, ne smočivši noge. Ti su proroci sami sebi nadjenuli ime Jošua. A ime "Isus" nije ništa drugo doli grčki prijevod imena Jošua.
Lako je moguće da se ime "Isus" u ono doba manje upotrebljava kao vlastito ime,a više kao oznaka za nekoga tko je nastupao kao Bogom nadahnut osloboditelj.
Izgubljeno evanđelje
Gdje, dakle, možemo naći stvarnog Isusa? Jesu li njegove autentične riječi zauvijek izgubljene? Vjerojatno ne. One se, navodno, mogu naći u kanonskim evanđeljima i u nekim spisima Isusovih sljedbenika, koji nisu preuzeti u Novi Zavjet.
Tek je moderno povijesno-kritičko istraživanje to otkrilo, jer je dokazalo da su evanđelisti Matej i Luka velikim dijelom preuzeli svoje sadržaje iz Markova teksta. Matej i Luka su, uz to, zacijelo,koristili i Marku nepoznatu zbirku Isusovih izreka, iz koje su usuglašeno citirali. Ovaj hipotetički tekst naziva se "izvorom izreka" ili skraćeno "Q". Oznaka Q je poput "Praevanđelja". Njegov je oblik rekonstruiran iz novozavjetnih spisa. Analizom te zbirke izreka istraživači su se probili do onih Isusovih riječi koje je on uistinu ostavio u naslijeđe učenicima.
Drugi Isus
Međutim, ni iz tog izvora nisu sve izreke Isusove. Neki povjesničari religije misle da mogu rekonstruirati autentična razlaganja. Ako ih se nakon toga sažme, o Isusu se pojavljuje potpuno drugačija slika od one koju nam otkrivalju evanđelja. Nijedna od stvarnih Isusovih riječi ne upućuje na to da on sebe doživljava kao Mesiju. Njegovo učenje nije bilo niti optužba protiv Židova, kako se često tvrdi. Te malobrojne autentične Isusove riječi su, dapače, pod jakim utjecajem istočnjačke filozofije i pokazuju zapanjujuće paralele s budističkim učenjima, osobito s Buddhinim govorima.
Istraživanja su otkrila izvore pojedinih čuda, koja su slovila kao "tipično" Isusova. Tako je poznato čudo umnažanja kruha i pretvaranja vode u vino, preuzeto iz budističkih izvora: ta su do u detalje identična čuda pripisivali Buddhi. Dokazano je da i druge priče o Isusu potječu od budističkih predložaka, primjerice sotonino iskušavanje Isusa u pustinji, susret sa Samarijankom na zdencu, ili priča o udovičinom daru. Isusovi pristaše, među kojima je to praevanđelje cirkuliralo, nisu, uostalom smatrali njegovu smrt božanskim događajem ili činom izbavljenja. Nitko nije vjerovao da je Isus uskrsnuo kako bi vladao novim svijetom. Smatrali su Isusa, štoviše, neobičnim duhovnim učiteljem, čija im je poruka ljubavi i tolerancije olakšala podnošenje života u teškim situacijama.
Isus - kinik?
Za religijskog povjesničara dr. Burtona L. Macka autentični je Isus kinički filozof. Kinicima su nazivani u staroj Grčkoj pristalice filozofske škole Sokratova učenika Anistena. Oni su prezirali svge državne i vjerske zakone i vježbali sposobnost zadovoljavanja malim. Isusovi ekstremni stavovi prema konvenciji, zahtjevi su koji se čine mučnima ("Pusti mrtve nek ukapaju svoje mrtvace") i socijalno-kritične izjave ("Tko ti uzima ogrtač, ne brani mu ni košulje"), podsjećaju na stavove kinika, na njihovo zadovoljstvo malim, na njihovu bestidnost i preziranje konvencija. Isus je poučavao jezgrovito, kratkim izrekama, maksimama, aforizmima, anegdotama i parabolama. Kinici su te retoričke oblike doveli do savršenstva,kako bi ozbiljna životna pravila prikazali kao pravilo ponašanja u vedrom obliku.
Autentični Isus
Seminar o Isusu na Westminsterskom institutu u Sonomi u Kaliforniji, vodeće je udruženje istraživača, koji tragaju za autentičnim Isusovim govorima i neovisni učenjaci, došli do zaključaka: od svih Isusovih izjava u Novom Zavjetu na čovjeka Isusa otpada manje od 5 posto. Autentične su samo malobrojne riječi Govora na gori, određena razračunavanja sa Farizejima, starožidovskom sektom sa strogim obdržavanjem vjerskih obreda, te neke parabole i pojedini aforizmi.
Uskrsnuće
Mnogi ga znanstvenici i povjesničari religije dovode u pitanje. Medicinsko-fiziološka istraživanja koja su trebala objasniti zbog čega umire osuđenik na smrt razapinjanjem, potvrdila su da je, s obzirom na način Isusova razapinjanja, do nastupanja smrti moglo proći više dana. Budući da je Isus, prema navodima evanđelista, umro već nakon nekoliko sati, njegova je smrt, prema istraživačima, mogla biti samo prividna. Među dokazima protiv "teorije uskrsnuća" su i riječi evanđelista Ivana,koji je pisao: "Kada dođoše k Isusu i vidješe da je već mrtav, njemu ne prebiše goljeni, nego jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda". Kod mrtvaca nema cirkulacije, a ako mu je krv uistinu još tekla, to je tim prije bio znak da optok krvi još nije završio,odnosno da je Isus bio živ".
Pavo
28.06.2007.
bglavac
edin.kecanovic
