Moglo bi se reći da je glupost manjak inteligencije.
Moglo bi se reći da je glupost nepromišljeno djelovanje ili prazno blebetanje u nekim momentima. Ili konstantno.

Znanstvena definicija gluposti je ipak malo kompleksnija. Osoba koja trenutno nije u stanju nešto razumjeti zasigurno nije glupa. Glupa je ona osoba koja razumije, ali se usprkos tome ponaša kao da ne razumije.
Glupošću bi se mogla nazvati i lijenost da se iskoriste vlastiti intelektualni i duhovni potencijali i talenti. Ili u kontraslučaju umišljenost u svoju ogromnu pamet i talentiranost. A njih nigdje. Olovka, iliti u modernijem slučaju tipkovnica su rekviziti koji funkcioniraju i u rukama glupaka. Šteta potrošenog papira, vremena i živaca.
Slaba sposobnost rasuđivanja. Sebičnost. Megalomanija Arogancija. …

Glupost ima toliko lica, toliko aspekata, toliko moći. Tako svaka borba protiv gluposti završava neuspjehom. Jer je i sama borba glupost koja samo nadolijeva još više gluposti u more gluposti. Ne vrijedi ni podcjenjivanje same gluposti.
Ona je aktivna, zavidna, ljubomorna. Ona naređuje, određuje, kombinira, sortira, razdvaja, napada, gnjavi… Glupost se razmeće navodnom pameću, znanjem (uglavnom tuđim, neprovjerenim, neproživljenim).
I nikada neće priznati da nije u pravu (a ionako „pametniji popušta“).

Svatko od nas ima pravo koliko god puta to želi i kad god to želi u životu, biti glup. No, poneki zloupotrebljavaju to pravo u nedogled. Kao da su postali ovisni o glupostima. Kao da je glupost svrha i smisao. Pa više nisu ni svjesni gluposti, odnosno štete koju proizvode. Na svim planovima i područima. Štete. Energetske, duhovne, materijalne, zdravstvene, moralne, ljudske, životinjske, životne, smrtne…

Glupost je jedno od najrasprostranjenijih dobara ovoga svijeta. Glupani su uporniji i konsekventniji od pametnih. Pametni također ponekad ili redovno rade gluposti. I bave se njima. Jer nitko, sve kad bi to htio, ni ne može pobjeći od gluposti. Ona je posvuda. U svakodnevnim informacijama, vijestima, u literaturi, u odnosima s drugim ljudima, oko nas, i u nama.

Glupost nastaje u glavi. I dobro je kad se zna i može izraziti ono što izvire iz glave. Još je bolje kada se koristi i sposobnost te iste glave za barem kratko višeaspektno razmatranje onoga što je navalilo van iz nje.
Kada bi se glupost nalazila izvan glave, bila bi ulcus ili hallux valgus.
Kada bi se glupost nalazila izvan glave, bila bi pištolj ili vibrator.
Glupost dakle nije bolest. I dobro je što je tako, jer bolnice bi sigurno bile pretrpane.
Glupost dakle nije stvar. I dobro je što je tako, jer kuda bi se narod kretao i gdje bi posklanjao sve te gomile da bi putem moglo proći ono malo pameti.

Glupost ne sumnja. Ona je sigurna u svoju ispravnost. Barem u datim trenucima prevladavanja nad pameću. Čovjek je zasigurno jedina životinja koja je u stanju ostati dosljedna svojoj gluposti do kraja.

„Nisam glup!“ tako govore mnogi,  istovremeno po tko zna koji put padajući u istu rupu, migajući u jednom te istom prostoru automatizma. Bez stvaranja i kreativnosti. Tamo gdje se sve vrti u krugu jednih te istih banalnosti i neproduktivnih ponavljanja.

Glupost je posvuda. Ponekad je primjetimo. Ponekad ne. Ponekad ona primjeti nas.
Glupost je općeprihvaćena i odobrena. Ne postoji zakon protiv gluposti. Ni zapovijed. Ne kradi! Ne ubij! Ne sagriješi… Tako piše.

A gdje piše ovo: „Razmisli!“ Nigdje. 
I da li bi to trebalo igdje pisati? Poput jedne jedine zapovijedi.
Ne. Da. Ne. Nekako je udobnije, ležernije, za mnoge, ovako kako je. I svakako isplativije za one koji imaju koristi od same gluposti. Što više, to bolje…