NA rubu znanosti - biljke
DAMANHURSKE MUZIKALNE BILJKE
Neobičnu zajednicu koja se naziva Federacija Damanhur, smještenu u Italiji blizu Torina, sam na nekoliko dana posjetio u travnju 2005. godine. Camaleonte Oleandro (svi Damanhurci uzimaju imena biljaka i životinja), susretljiv i ljubazan biolog koje se u Damanhuru bavi istraživanjima osječajnosti biljaka, objasnio nam je kako damanhurski znanstvenici (koje se bave svakojakim ezoteričnim vještinama i njihovim spajanjem sa znanošću) več dvadeset godina rade istraživanja inteligencije i senzibilnosti biljaka kako bi dokazali da su one u stanju reagirati na događaje u njihovoj blizini. Ustanovili su da su biljke vrlo osjetljive na osobe koje im se približavaju, kao i na događaje koji se odvijaju u njihovoj blizini. Također, uspješno su konstruirali aparaturu koja način na koji biljka reagira na određene poticaje ili događaje postaje jasno vidljiv – zapravo slušljiv!
Večina podataka i detalja koji slijede također je vidljiva i slušljiva u videu na kraju teksta koji je neki entuzijast stavio na jubitu.
Za one staromodnije idemo dalje s tekstom.
U Damanhuru su s istraživanjima počeli sedamdesetih godina 20. stoljeća, inspirirani upravo Backsterovim istraživanjima osjećajnosti biljaka te su prvo ponovili seriju pokusa koje je on učinio. Konstruirali su aparaturu koja biljci omogučava da iskaže zadovoljstvo što vidi onoga tko se brine o njoj. Biljka na taj način može upaliti svjetlo ili prepoznati osobu s druge strane vrata kuće koja su povezana s aparaturom. Kad biljka pošalje znak sreće vrata se otvaraju. Tako su dobili neku vrst protuprovalne telepatske zaštite od strane biljaka! Najfascinantije mjesto bio jest staklenik gdje su biljke same bile u stanju upravljati paljenjem i gašenjem svjetla, vode itd.
Otkrili su i to da su biljke osjetljive na prekid života, potvrđujući tako ono što je i Backster otkrio još na početku svoga istraživanja. Primjerice, kada se jaje (koje je zapravo živa stanica) stavi kuhati, biljka to na neki tajanstveni način zamječuje i prestaje odašiljati ikakve znakove - kao da se onesvjetila. Isto se događa ako se ubije insekt ili se unište druge biljke. Biljke prepoznaju, osjete nasilni događaj i primaju ga kao šok – tj. prestaju odašiljati ikakve znakove na pola sata, sat vremena, a kasnije se polako oporave.
Što i kako biljke osjećaju – to se u Damanhuru može saznati slušanjem, zahvaljujuči aparaturi koja proizvodi glazbu biljaka. Riječ je o sistemu koji funkcionira pomoću dvije elektrode. Jedna je pričvršćena za list, a druga na korijenje na zemlji. Njima se neprestano mjeri kretanje elektronskog potencijala biljke te tako nastaje strujni krug. Taj krug ulazi u instrument koji Camaleonte Oleandro naziva "analognim digitalnim pretvaračem" jer pretvara električni impuls u glazbeni impuls (ali može ga se koristiti i u računalu). Električni impuls potom putuje do sintetizatora gdje je moguće odabrati instrument za kojega se želi da biljka svira. I sama biljka može upravljati tim sistemom, što biljke rado i čine stvarajući osobito melodične i harmonične zvukove, koje smo slušali tijekom cijelog našeg razgovora. Glazba je bila spora i meditativna (prema onome što smo čuli zaključio sam da biljke očito ne umiru od stresa te da im vrijeme vjerojatno protjeće puno sporije nego nama!), ali opet vedra. Harmonije su se polako prelijevale jedna u drugu.
No, glazba je takva samo kad je biljka mirna i dobro se osjeća. U pojedinim trenucima, kada se dogode stvari koje smetaju biljci ili joj se približe ljute ili neraspoložene osobe pune negativnih misli, biljke to primječuju te ponekad prestaju svirati. One su uglavnom, objasnio nam je Camaleonte, naš odraz, uzvračaju nam misli. Ako smo tužni, ljuti ili nervozni, glazba koja izlazi iz aparature na koju su biljke spojene, odraz je onoga što proživljavamo.
Spomenimo i ovo: da bi postale glazbenici, biljku se pripremaju tjedan-dva i to na taj način da joj se pušta melodična glazbu, najviše klasična, a biljni favorit je Mozart. Pričajući i meditirajuči s biljkom stvara se osjećajni odnos te nakon tjedan ili dva biljka shvača da nekim njezinim impulsima odgovaraju određeni zvukovi. Ona počinje iskušavati i shvačati različite mogučnosti. Na početku su mogućnosti prilično statične, rekao nam je Oleandro, te nema velikih varijacija, osim ako nisu izazvane osobitim događajima. No, kada biljke shvate da njihovim impulsima odgovaraju određeni zvukovi, uživaju slušati muziku. Slušajući glazbu, one rastu bujnije, a još i više ako je glazba njihova. Biljke se tada neprestano slušaju - njima je to kao da pjevaju.
KONCERTI BILJAKA
Na taj način u Damahuru se rade koncerti biljaka. Više biljaka se postavi zajedno te ih se spoji na različite aparature, a svakoj se biljci pridruži drugi instrument. Zvukovi se miješaju te se stvara jako osobita melodija. Camaleonte nam je objasnio da se takvi koncerti održavaju u svetoj damanhurskoj šumi, gdje sviraju stabla: glazbenici su hrastovi, breze, kesteni, jaseni... No, ponekad se rade i koncerti s glazbenicima-ljudima koji sviraju zajedno s biljkama. Stvara se pravi glazbeni dijalog. Na početku glazbenik slijedi biljku, a kasnije promijeni melodiju i biljka slijedi njegovu varijaciju.
U Damanhuru su zaključili da su biljke izuzetno osjetljive na emocije koje čitaju na način koji bismo mogli nazvati telepatskim - ili možda empatskim, ako prihvatimo tezu da one misli prije osjećaju nego čitaju na način na koji ponekad volimo sebi predočiti telepatiju. A glazba je univerzalan jezik koju razumije i na koju reagira svako živo biće, pa i biljke razumiju taj emocionalni jezik i zapravo komuniciraju pomoču osjećaja.
Kada Damanhurci održavaju koncerte po svijetu – a do sad su bili na u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj, Sloveniji, SAD-u i drugdje - vrlo često u mnogim krajevima svijeta ne mogu pripremiti neku tamošnju biljku u samo tjedan dana. Stoga od kuće nose več uvježbanu biljčicu. Stave je pokraj stabala koja trebaju svirati i u najkračem roku, za dvadeset minuta do pola sata, nova biljka nauči svirati. Ona upija informacije iz uvježbane biljke, a s vremenom neke biljke postanu pravi, kvalificirani učitelji s iskustvom.
U Damahuru je istraživanje biljaka več prilično napredovalo, pa su prije dvije godine stvorili selo na stablima, u kojem trenutno živi sedam ljudi. Ti ljudi žive u stalnom dodiru sa šumom i to na različitim visinama od zemlje kako bi se pokusom utvrdilo kakav utjecaj biljke imaju na zdravlje čovjeka. Posebna se pažnja obrača na kvalitetu sna i snivanja u blizini stabala. Oleandro tvrdi da je to potpuno drugačiji san.
Na kraju našeg druženja nisam mogao odoliti da sam ne izvedem mali eksperiment. S nama je u društvu bila biljka koja je, spojena na več spomenutu aparatu, cijelo vrijeme svirala svoju meditativnu harmonijsku glazbu. Čučnuo sam kraj nje, zatvorio oči i koncentrirao se na sliku te biljke u plamenu. Zamišljao sam kako joj gori list po list. Kad sam završio sa zamišljanjem, biljka je i dalje svirala. Pomislio sam kako nisam uspio, no u trenutku kad sam završio sa zamišljanjem biljke u plamenu, glazba se odjednom pojačala. To mi je bilo čudno pa sam probao opet, ovaj put usmjerujuči dio koncentracije na intenzitet glazbe. Radilo je bez greške – kad bih zamišljao kako biljci gore listovi, glasnoča glazbe se smanjila, kao da biljka s oprezom osluškuje moje misli. Zaključio sam da je očito shvatila i to kako zapravo nemam nikakvih opasnih namjera, jer nijednom nije prestala s glazbom.
Zaključio sam i ovo: U svijetu biljaka ne mreš fejkat.
bglavac
edin.kecanovic
