Kad joj je prije 12 godina dijagnosticiran uznapredovali limfom, zbog loše prognoze i straha od kemoterapije Indijka Anita Moorjani odbila je konvencionalno liječenje. Četiri godine poslije ležala je na samrti u bolnici u Hong Kongu u kojem je odrasla, s ogromnim tumorima po cijelom tijelu. Bila je u terminalnoj fazi karcinoma, organi su joj počeli otkazivati i liječnici su joj dali još tek koji sat života. Čekao se dolazak njezina brata, nakon čega je bilo predviđeno gašenje aparata. Ono što se tada dogodilo pretvorilo ju je u međunarodnu zvijezdu – 2012. objavila je knjigu o svom iskustvu koja je i danas jedan od najprodavanijih bestselera New York Timesa. Kao motivacijski govornik putuje svijetom držeći predavanja, seminare i radionice, a lani je uvrštena i među 100 najutjecajnijih duhovnih ljudi svijeta, uz Dalai Lamu, Papu Franju I. i Oprah Winfrey. Njezin bestseler “Ponovno rođena” objavljen je i u Hrvatskoj, a Anita Moorjani će u svibnju 2018. održati u Zagrebu i dvodnevni seminar.
- Anita Moorjani, autorica romana “Ponovno rođena”, lani je uvrštena među 100 najutjecajnijih duhovnih ljudi svijeta
- Ono što ju je lansiralo u vrh američkog tržišta samopomoći njezino je iskustvo bliske smrti i rapidni oporavak koji je uslijedio
- Ona detaljno govori o tome što je za boravka u komi vidjela, osjetila i shvatila, te odgovara na pitanja koja je svrha ljudskog postojanja
Ono što ju je lansiralo u vrh lukrativnog američkog tržišta samopomoći njezino je iskustvo bliske smrti i rapidni oporavak koji je uslijedio. Po uzoru na američki termin Near Death Experience, IBS-om se naziva širok spektar osobnih iskustava ljudi kojima je konstatirana klinička smrt ili im se život bespovratno počeo gasiti. Zahvaljujući unapređivanju metoda reanimacije ljudi s takvim iskustvima u svijetu sve je više, a objašnjenja su različita – neki smatraju da se radi o halucinogenim iskustvima uzrokovanim promjenom biokemijskih reakcija u mozgu netom pred smrt, neki takva svjedočanstva smatraju dokazom o postojanju zagrobnog života. Većina tih iskustava je slična; osobe često svjedoče o svjetlosti koja ih je dočekala, rezimiranju svog života, osjećanju neopisive sreće, mira i lakoće, a često i o prisutnosti nekoga tko im ulijeva povjerenje – pokojnog oca, majke, Isusa, anđela. Priča Anite Moorjani uključuje sve te elemente, ali je puno više od toga. Ona detaljno govori o tome što je za boravka u komi vidjela, osjetila i shvatila, te odgovara na pitanja koja je svrha ljudskog postojanja i postoji li život nakon smrti.
Kad je primljena u bolnicu Anita Moorjani bila je u dramatičnom stanju: tumori veličine limuna virili su iz njezinog tijela od glave do ispod struka, njezini mišići bili su praktički nestali, bila je nepokretna, ni glavu nije mogla držati uspravno. Pluća su joj se neprestano punila tekućinom, organi su joj već bili počeli otkazivati, a koža na tijelu bila je prepuna rana. Iza nje je bilo nekoliko godina bolova i fizičkog propadanja i taj je dan, dolazeći u bolnicu, s olakšanjem odustala od grčevitog nastojanja da preživi.
“O Bože, osjećam se sjajno! Tako sam slobodna i lagana! Kako to da više ne osjećam nikakvu bol u tijelu? Gdje je nestala? Gdje je nestao moj strah?” – s tim mislima primljena je u bolnicu u veljači 2006. “Svijet oko mene počeo se činiti nadrealnim, poput sna, i mogla sam vidjeti kako padam u komu”, započela je svoju priču Anita Moorjani u razgovoru za Nacional, kao da je nije ponovila već nekoliko stotina puta. No iako je pala u komu, bila je – kaže – svjesna svega. “Vašoj supruzi možda još kuca srce, ali ona više nije ovdje. Prekasno je da ju spasimo”, sjeća se da je to saopćila njezinom suprugu onkologinja koja ju je primila u bolnici. “O kome govori ova liječnica? – pitala sam se”, prisjeća se Anita Moorjani. “Nikad se u životu nisam bolje osjećala; zašto svi oko mene izgledaju toliko uplašeno? Mama, ne plači! Dobro sam, stvarno jesam – mislila sam da izgovaram te riječi, ali ništa se nije čulo. A toliko sam željela podijeliti svoju sreću sa suprugom i mamom, reći im da sam odlično, da se opet mogu kretati bez kolica, da nisam više priključena na kisik, a rane na koži me više ne bole. Nisam mogla razumjeti zašto, ali osjećala sam sve njihove emocije. Osjećala sam njihov strah, tjeskobu i očaj. Ali čim sam se počela emocionalno vezati uz dramu koja se događala oko mene, osjećala sam se kao da me nešto odvlači od njih i kao da se počinje otkrivati neka šira slika. U tom sam trenutku shvatila da umirem. Gledala sam kako medicinski tim vozi na kolicima moje beživotno tijelo, kako me priključuju na aparate i bockaju iglama. Nisam se osjećala povezano sa svojim tijelom, izgledalo mi je premaleno i beznačajno. Iako više nisam rabila svoja osjetila, sve sam upijala. Imala sam periferni vid od 360 stupnjeva i bila potpuno svjesna svog okruženja. Kao da se pojavila sasvim drukčija vrsta percepcije. Shvatila sam da zapravo nikad ne umiremo. Osjećala sam se oslobođeno i veličanstveno, nestala je svaka bol, tuga i jad. Potom me preplavio osjećaj ljubavi kakvu nikad nisam osjetila. Bila sam uronjena u tu energiju, kao da sam se nakon svih godina bola, tjeskobe i straha vratila kući”.
Boraveći u – kako je ona naziva – drugoj dimenziji, shvatila je, kaže, u čemu je u životu griješila, kakva je i zašto bila takva kakva je bila te zašto je, naposljetku, dobila rak. Bila je, kaže, svjesna svega što se ticalo nje: i pokušaja svog brata da uhvati avion za Hong Kong kako bi je zadnji put vidio, i liječničkih postupaka, i njihovih razgovora o njezinu slučaju koji su se događali izvan njezine bolničke sobe. Bili su šokirani kad im je, nakon povratka iz kome, izjavila da zna ne samo kako se zovu, nego i što su sve u drugom dijelu bolnice govorili o njoj. Ona je, sjeća se, za to vrijeme imala osjećaj da joj se tijelo sve više širi prostorom i odvaja od fizičke okoline. Osjećala se sve udaljenije od svoje bivše stvarnosti i uskoro više nije imala razlog da se vrati u svoje izmučeno tijelo. “Kao da više nisam bila ograničena prostorom i vremenom. Uživala sam u tom nepoznatom osjećaju čiste ljubavi i željela zauvijek ostati tu gdje jesam.”
Međutim, kako su joj se nove spoznaje nizale, sve joj je jasnije bilo tko je ona, zašto joj se to događa i zbog čega je uopće rođena. Shvatila je s kakvim je uvjerenjima živjela i kako se to odrazilo na njezino zdravlje. No kad je odlučila umrijeti, uvidjela je da će se njezino tijelo – ako se odluči u njega vratiti – ozdraviti te da postoji svrha koju treba ispuniti. Nije joj bilo jasno o čemu je riječ, ali je shvaćala da se radi “o pomaganju velikom broju ljudi”.
“Shvatila sam da je moje tijelo samo odraz mog unutarnjeg stanja. Postalo mi je jasno da je moja osnovna svrha biti to što jesam i da je sve što postoji dio savršene cjeline. Zato na svijetu i postoje ovakve i onakve stvari, ovakvi i onakvi ljudi – svi zajedno sa svojim nesavršenostima tvorimo savršenu cjelinu i svoju svrhu možemo ispuniti samo ako jesmo to što jesmo – a ja to nikad nisam bila. Moj cilj u životu bio je svidjeti se drugima, steći njihovo odobravanje. Oduvijek sam bila izrazito stroga i kritična prema sebi i uvijek sam mislila da ljubav moram zaslužiti. Neprestano sam se osuđivala, ocjenjivala, trudila biti bolja, bez da sam si priznavala zasluge. Samo sam panično grabila prema visokim ciljevima koje sam si postavljala, vjerujući da će me – kad ih postignem – svi voljeti. Ali to se nikad nije dogodilo. Tek sam prešavši na drugu stranu shvatila da to nije imalo nikakve veze s drugima i načinima na koje su me voljeli, nego sa mnom jer nisam znala voljeti sebe. Provela sam život prilagođavajući se i ugađajući drugima i putem sam potpuno izgubila sebe. Prestala sam se pitati kako se osjećam i što želim, samo sam ispunjavala tuđe želje i očekivanja i čudila se što mi to ne donosi zadovoljstvo. Prešavši na drugu stranu, shvatila sam da i bez tijela, bez rase, kulture, religije i vjerovanja – i dalje postojim. Shvatila sam da sam veličanstvena, točno onakva kakva bih trebala biti i da to vrijedi za svakog čovjeka.”
Ipak, odlučila se vratiti. Nakon što joj je brat stigao u bolnicu, počela se buditi. Ono što je tada uslijedilo šokiralo je bolničko osoblje. Tumor se već za nekoliko dana povukao, a rane su počele zacjeljivati. Organi su profunkcionirali, počela je sama jesti i disati, a punkcije, radiološka snimanja i ostale pretrage nisu pokazali ni traga karcinomu. Pet tjedana kasnije izašla je iz bolnice samostalno hodajući i otišla kući. Na njezinom otpusnom pismu pisalo je: bez šopinga barem šest tjedana – svom onkologu je rekla da će otići u kupovinu kad ju je na rastanku pitao što će prvo napraviti kad iziđe iz bolnice. Dva tjedna kasnije na prijateljičinom vjenčanju je plesala i pila šampanjac.
Otkad se probudila iz kome, primijetila je da se drukčije osjeća. Činilo joj se da je povezana sa svima oko sebe kao nikad do tada, da zna što osjećaju i misle ljudi oko nje, kao da “s njima dijeli isti um”. Osjećala je ljubav prema svakoj osobi s kojom je došla u kontakt, što joj se prije nije događalo. Bila je mjesecima euforična. No kada je s vremenom počela osjećati potrebu da se ponovno uključi u normalan život, nije znala od kud da počne.
“Nisam se više mogla zamisliti kao konzultant međunarodnih kompanija, ali nisam znala što bih željela raditi. Nije mi se dalo družiti s kolegama s posla, gužvati u vrijeme špice, niti putovati u grad na posao. Bilo mi je sve teže sudjelovati u razgovorima o svakodnevnim događajima. Svima oko mene su misli bile usmjerene samo na sljedeće što moraju obaviti, a ja sam radije na plaži slušala šum oceana. Nisam mogla osuđivati nikoga jer sam shvatila da svi koji nanose bol drugima prvo moraju biti puni boli i mržnje prema sebi. Sve sam se više povlačila u sebe”, kaže.
To zbunjujuće razdoblje prekinuo je proslavljeni američki autor svjetskih bestselera Wayne W. Dyer. Čuvši za njezinu priču, predložio joj je da svoje iskustvo opiše u knjizi. Knjiga je postigla ogroman uspjeh, a ona je postala svjetski poznata. Na pitanje je li se uspjela uklopiti u društvo, kaže: “Ne mogu reći da sam uspjela. Međutim, budući da sam se morala prihvatiti onakvom kakva jesam, morala sam si reći da je u redu i ako se više ne uspijem uklopiti.”
Ona i suprug toliko se nisu željeli vratiti prijašnjem načinu života da su radije prepolovili životne troškove, preselili na periferiju i počeli živjeti skromno. “Bio je to sablastan period u kojem smo izgubili i ušteđevinu i mnogo prijatelja koji su, poput nas nekad, živjeli korporativnim stilom. Međutim, tada je došao ugovor za knjigu i sve se ponovno promijenilo. Upravo na tom primjeru i pokušavam ljudima objasniti što znači prestati se bojati i s povjerenjem se prepustiti životu. Jer da smo se vratili na stare poslove iz straha od siromaštva, propustili bismo čitav ovaj život koji sad živimo.” Na svojim radionicama, objašnjava, pokušava postići sljedeće:
“Činilo mi se tužno što sam morala umrijeti da bih naučila živjeti. Zato bih voljela pomoći da i drugi ljudi ne počine istu grešku. Stoga na radionicama ne govorim o bolesti i smrti, nego o životu i kako ga živjeti. Voljela bih objasniti ljudima da sve što vrijedi za mene, vrijedi i za njih. Samo to moraju dopustiti, odustati od nastojanja da sve drže pod kontrolom – a to je svima nama najteže. Ja sam se uspjela izliječiti tek kad sam otpustila potrebu da ozdravim. Kad sam shvatila da je raj stanje, a ne mjesto.”
bglavac
edin.kecanovic
