Pišući i istražujući priču o Spaljenom putu naišao sam na mnoštvo novih tema, koje me zanimaju i koje sam odlučio istražiti. To mi je dalo inspiraciju i za nove postove, za koje vjerujem da ćete ih sa jednakim zanimanjem čitati, kao što sam ih ja pisao i istraživao. 

Jedno od područja koje me oduvijek zanimalo su mitovi, naročito grčki mitovi. Nekada su mi bili zanimljivi zbog same priče. Često puta su ti mitovi tragični, ali uvijek nose neki poruku. Danas me i dalje zanimaju zbog priče, ali još i više me zanimaju, jer te priče nose u sebi određeni ključ i simboliku i to ne samo univerzalnu poruku tipa hrabrosti ili istine, iskrenosti ili čega već. Mitovi su pored toga simbolika i ključ u otkrivanju i tumačenju pojedinih astroloških odnosa ili pojava, a samim time su i ključ u tumačenju psihologije, osobina i motivacijskih obrazaca u pojedinom natalnom horoskopu, bilo da na temelju simbolike pojedinog mita izvodimo tumačenje pojedinog znaka, planeta ili pojedinih odnosa.

Tako je i sa mirom o Perzefoni, koja je dobro poznata božica grčke mitologije, ako ništa drugo Perzefionu sigurno znate, barem ovlaš. To je ona koju je oteo bog podzemlja, pa kad odlazi nastupa zima, a svakih pola godine kada izlazi na površinu, tada nastupa proljeće.

Tako bi se dalo nekako opisati božicu Perzefonu i njenu priču. Iako je navedeno sama srž i način na koji su ljudi opisali i sebi objasnili godišnja doba, iza toga se krije puno više simbolike i značenja, pa krenimo iz početka - od imena. 

Svaka priča i svaki lik i njegovo ime, ima neko značenje. Mitovi su posebno slojeviti, jer s jedne strane mitološka priča sama za sebe nosi određenu simboliku, a s druge strane mitološki likovi također su simboli sami za sebe, a s njima su povezana i njihova imena.

Perzefona, na grčkom Περσεφόνη, Persephónē, vuče svoje korijene iz sanskrta, a moglo bi se ukratko opisati kao ona koja siječe klasje. Dakle mogli bi je povezati sa urodom, plodnošću, a što ona i je, božica plodnosti, vegetacije, prirode i to je prva asocijacija, koju imamo kada čujemo njeno ime. 

S druge strane, rijetko je baš povezujemo sa samom smrću i umiranjem. Ona je samo tu kao prisilno dovedena u podzemlje, gdje čeka da opet malo izađe. Međutim istina je potpuno drugačija. 

Možda se naizgled čini da plodnost, priroda i smrt nemaju ništa zajedničko. Možda se čini da su to suprotstavljene stvari, koje su nespojive. Međutim, pođemo li samo od toga da žetva, berba znači istovremeno znači jedno umiranje svoje vrste, vidjet ćemo da to i nisu tako nespojive stvari. Kada požanjemo pšenicu, ta je pšenica kao biljka umrla, ispunila je svoju svrhu i dala je plod, zrna pšenice. Ova zrna pšenice, nadalje predstavljaju, urod, žetvu, plodnost i obilje Uostalom i sama smrt je prikazana kao neka avet koja uokolo kosi ljude. 

Tako je Perzefona jedno od najstarijih božanstava, čije tragove možemo pratiti sve do Sumerana. Na neki način priča o njoj i samo štovanje Perzefone je grčki uvoz, priča o njoj nije grčki original. Bez obzira na to, njen je kult raširen bio na cijelom području Stare Grčke i u svim njenim kolonijama, od kojih se ističe Velika Grčka, koja se protezala na jugu Sicilije i južnim dijelom Apeninskog poluotoka (tamo gdje je su prsti, taban i peta "zemljopisne čizme" današnje Italije). 

Nije stoga čudo da kao božica podzemnog svijeta zauzima posebno mjesto, pa čak i strahopoštovanje, jer smrt je ozbiljna tema i sa tim se nije za igrati, mogli bi umrijeti :-). 

Zapravo nije čak niti sama smrt strašna sama po sebi, nego samo umiranje, proces odlaska, za koji se obično veže neka patnja i bol. Nažalost u kolektivnom iskustvu čovječanstva ne postoji masovno sjećanje i iskustvo da smrt može biti prirodna, bezbolna i mirna. Najvećim dijelom ljudi, rekao bih 90% umire ili u bolesti, ili u nekoj patnji ili u nekim nesrećama, da ne spominjem samo koliko je ljudi otišlo u ratovima, sukobima ili svađama, koje su kobno završile. 

Tako postoji kolektivno uvjerenje da smrt mora biti nasilna ili da moramo biti bolesni kako bi umrli ili se nešto mora dogoditi - kažu ljudi da od nečeg moraš umrijeti. Uvijek bih na to znao dobiti ospice, jer Bogu ne treba pomoć da bi čovjek umro, dovoljan je samo trenutak i gotovo. To su dakle kolektivna uvjerenja, kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti, pa je za sve što je bilo vezano uz smrt, bilo posebno važno i tome se pridavalo uvijek veliko značenje, kao i poštovanje. Vezano upravo uz ta kolektivna uvjerenja, jedna ideja pokazuje koliko su snažna ta uvjerenja i koliko smo i sami upili i prihvatili ta uvjerenja kao zdravo za gotovo bez puno razmišljanja. To je ideja koja je potpuno suprotna kolektivnom uvjerenju, a to je da ljudi nemaju naviku mirnog umiranja. Koliko od nas ima predodžbu da će osjetiti kada je došlo vrijeme da napustimo ovo tijelo i da ćemo se u tom trenutku smiriti i otići iz tijela u meditaciji?

Čak i kada bi otklonili ova navedena kolektivna uvjerenja i strahove, ostaje još jedan strah, koji je još gori, koji je najgori od svih strahova, čak i od same smrti, a to je strah od nepoznatog i neizvjesnosti.

Smrt je put u nepoznato, gdje ostavljamo sve što znamo, a posebno je problem ako smo se navezali na nešto, tada nam je još teže to otpustiti. Strah od nepoznatog veže velik broj ljudi da žive životom ispunjen patnjom i neimaštinom, bolešću, nesrećom i svime onime što u stvari ne žele. Jedina prepreka je taj strah od nepoznatog i neizvjesnost kako će biti, ako se puste promjenama i dopuste da se život promijeni, jer ukoliko želimo promjenu moramo napustiti staro. Kako je staro poznato, bez obzira koliko teško i mučno bilo, radije odabiremo u većini slučajeva ono staro i ostanak u nesretnom životu. 

No, malo smo se udaljili od same teme, pa vratimo se našoj Perzefoni, koja je nosila i mnoga druga imena, baš iz samog poštovanja prema njoj, kao božici podzemnog svijeta, dakle smrti. Smrt, koja je ljudima iz davnina, jednako izazivala osjećaj velikog poštovanja, kao i straha, jer su osjećali kako je to nešto veliko, moćno i uvelike iznad njih i koji su ljudi općenito prema prirodi osjećali poštovanje i imali osjećaj da su priroda i njeni ciklusi i zakoni iznad moći ljudi. 

Za razliku od današnjih ljudi, koji ne osjećaju gotovo nikakvu povezanost sa prirodom, koja je samo dio okoline i ponekada se svodi samo na parkove. Nadalje, ljudi današnjice uopće ne osjećaju da je snaga prirode iznad snage i moći ljudi nego upravo obrnuto i tek kada se dogodi kakva katastrofa u obliku potresa, poplave ili erupcije vulkana, tada ljudi malo dođu k sebi i uvide veličinu i snagu prirode.

Od mnoštva imena koja su se vezivala uz Perzefonu je i Kora ili Kore, koja doslovno znači, kćer ili djevojka. U slučaju Perzefone to se značenje više odnosi na kćer, koja je bila dijete vrhovnog boga Zeusa i božice Demetre, još jedne božice vezane uz prirodu, koja je božica plodnosti i žetve. Nadimak Kora, veže se uz Perzefonu, prije nego je bila oteta i odvedena u Had. Kada se misli na Perzefonu, u razdoblju nakon njene otmice, tada se nailazi na mnoštvo mnogih drugih imena i nadimaka, a sve u želji da se ne spominje njeno ime. Čak je jedan od nadimaka je "ona kojoj se ne spominje ime". Razlog tome je već spomenuto (straho)poštovanje, koje izaziva sama pomisao na Perzefonu, iako ona sama po sebi nije zastrašujuća, niti se tako opisuje u pričama.

Priča o otmici Perzefone, također kao i većina grčkih mitova ima nekoliko verzija,

Perzefona i Demetra, kćer i majka, prirodno povezane svojom simbolikom božanstva. Vegetacija, priroda, plodnost, urod i žetva. Tako su i u mitološkoj priči, Demetra i Perzefona bile usko povezane i neprekidno se zajedno družile. To nije odgovaralo Afroditi, koja je smatrala ovakvu vezu neprirodnom, te je učinila da se Had/Pluton, bog smrti i podzemnog svijeta zaljubi u Perzefonu. Prije same otmice Had je tražio dopuštenje od Zeusa da bude sa Perzefonom, na što Zeus nije niti dao odobrenje niti zabranu. Iz nekog razloga, bio je indiferentan ili se jednostavno nije mogao/htio izjasniti.

Had je njegovo ponašanje protumačio kao odobrenje i stoga je odlučio krenuti u akciju da osvoji Perzefonino srce i učini je svojom ženom. Dok je Perzefoa, tako jednog prekrasnog dana brala cvijeće sa svojim družicama, boginjama Atenom i Artemidom na najljepšoj livadi, Homer govori o livadi u blizini Nise, mitološkom i dalekom mjestu, bog Had otvorio je zemlju i izronio iz nje, oteo Perzefonu i odveo je u svoj podzemni svijet.

U međuvremenu, njena majka Demetra, bila je užasnuta nestankom svoje kćeri i tjedan je dana lutala tražeći je. Okrenula je nebo i zemlju ne bi li je pronašla, ali bez uspjeha, "kao da je u zemlju propala" :-)

Na kraju već sva iznemogla i ostavši gotovo bez nade da će je ikada pronaći, Helios bog sunca, koji se nikada ne miješa u događaje na Zemlji, ali koji sve vidi što se događa, joj je rekao da je njenu kćer Perzefonu, oteo bog Had i odveo je u podzemlje. U jednoj varijanti Perzefoni je u pomoć stigla božica Heakta, pa su zajedno otišle pitati Heliosa, u drugoj varijanti Perzefona je sama razgovarala sa Heliosom. 

Na to je ojađena Perzefona, pala još dublje u svoju tugu i žalost, toliko da je zapustila svu zemlju, svo bilje, vegetaciju, te je nastupila velika glad i sav život je počeo odumirati. Demetra je molila Zeusa da joj vrati kćer iz podzemlja, međutim isprva je odbio pomoći Demetri, da bi se kasnije predoislio, jer nije mogao dopustiti da se takvo stanje nastavi, vidjevši što se događa sa životom na Zemlji. Tako je odlučio i poslao svog sina Merkura da pregovara sa Hadom, da vrati Perzefonu na površinu zemlje, svojoj majci Demetri.

Had dakako nije htio samo tako predati preljepu Perzefonu i poslužio se lukavstvom kako bi je zauvijek vezao uz sebe ponudivši joj šipak ili nar, koje je bilo jedno od voća Hada. Tko god bi okusio bilo što iz Hada, zauvijek bi ostao u njemu. To je bio plan boga Hada, da formalno pristane predati Perzefonu, ali gle baš čudno ne može otići jer je pojela nar. Međutim, budući je Perzefona pojela samo šest zrna nara, tako je odlučeno da šest mjeseci bude na površini zemlje uz svoju majku, a šest mjeseci uz svoga muža Hada. U ovom dijelu mita također postoji još jedna varijanta, koja govori da je Perzefona umjesto nara, pojela zrna maka, onoga od kojeg se radi opijum. To također ima smisla, jer je to simbolika, da je Had pokušao omamiti i tako zadržati Perzefonu zauvijek uz sebe.

Tako je riješeno da Perzefona bude šest mjeseci na površini Zemlje, a šest mjeseci u podzemlju.Dok je na površini Zemlje, z svoju majku, tada sve cvjeta, živo je i buja. S početkom proljeća Perzefona izlazi iz svog podzemnog svijeta, a početkom jeseni se vraća i tada sve umire i priprema se za novi ciklus. To je simbolika i opis godišnjih doba, iz naše perspektive i kao i perspektive Rimljana, to je ciklus koji bi odgovarao našem podneblju. Međutim, izvorno u grčkoj varijanti priče radi se o tome da je Perzefona bila obavezna biti trećinu godine pod zemljom, za vrijeme zimskih mjeseci. Naime, Stari Grci imali su samo tri godišnja doba, dakle bez jeseni.

U drugoj verziji Demetri je u potrazi za Perzefonom, pristigla u pomoć božica Hekata, koja je nosila jednu baklju, a drugu je nosila Demetra. Nekada je Hekata opisana, kao ta koja nosi dvije baklje dok osvjetljava put u Hadu, gdje su obje božice krenule u potragu za Perzefonom.

Također u priči vidimo simboliku Merkura, koji može ići u svijet mrtvih i vratiti se iz njega. To pokazuje kako je njemu kao glasniku bogova dopušteno ići u sve tri razine postojanja, svijet ljudi, svijet mrtvih i svijet bogova, iz čega se može izvesti i simbolika i značenje planeta Merkura u horoskopu.

Nadalje Perzefona, Demetra i Hekata, zajedno su povezane sa fazama rasta, sazrijevanja i umiranja, a kao takve povezane su i sa Mjesecom i njegovim fazama. Tako je Perzefona početna faza, kao što je bila prekrasna djevojka, a otmica ju je transformirala i postala je zrela žena. Demetra njena majka predstavlja zrelost, srednju dob i vrijeme kada može svojim znanjem i iskustvom najviše doprinositi. Hekata je kao metafora starosti, ali ne kao razdoblje nemoći i izgubljene vitalnosti, nego kao razdoblje mudrosti, gdje se sažimaju životna iskustva i mudrost, koja nastaje kao rezultat tog iskustva i pouka koje izvlačimo kao rezultat naučenih lekcija.

Zanimljivo je da sam u postu Spaljeni put II spomenuo kako se simbolika spaljenog puta, kao mjesta naših slabosti ili razdoblja transformacije, vezuje i uz 3° Škorpiona, koji je stupanj pada Mjeseca. To je mjesto, odnosno vrijeme jeseni, kada se Perzefona spušta u podzemlje i kada priroda odumire. U međuvremenu sam "slučajno" naišao na tabelu stupnjeva ushita i pada svih planeta. Tako sam vidio da je Pluton upravo na tom 3. stupnju Škorpiona egzaltiran ili ushićen, što znači dok Perzefona u liku Mjeseca silazi u podzemlje, Pluton, njen muž, bog smrti izlazi na površinu zemlje i donosi odumiranje, transformaciju. S druge strane na 3. stupnju Bika Mjesec je ushićen, Perzefona izlazi na površinu zemlje i donosi novi život zajedno sa Demetrom, dok je Pluton na tom stupnju u padu i on se povlači u svoj podzemni svijet.

Iako se ova dva planeta ne poklapaju u brzini putanje i ne mijenjaju svoja mijesta svakih šest mjeseci, ostaje simbolika koju nose ovi planeti, a koji međusobno dijele iste stupnjeve, međusobno suprotnih značenja i koja su simbolički povezana upravo ovim mitom. Perzefona koja nosi u sebi klicu života stanuje u svijetu mrtvih, dok u razdoblju dok je na zemlji donosi život, a istovremeno nosi klicu smrti i završetka. Pluton, koji je bog smrti donosi sa sobom umiranje i nestajanje svega starog, da bi to stvorilo podlogu za novi život.

Možemo reći, da su to posebni stupnjevi, koji ukazuju na rast i bujanje, odnosno na umiranje u smislu odbacivanje starog i suvišnog, a rezultat toga je transformacija. 

Iako međusobno naizgled suprotstavljeni život i smrt, Pluton i Perzefona, zajedno žive i kreću se (doslovno i preneseno), mijenjajući lice zemlje, donoseći nove plodove i nove životne vrste, iako se čini da je sve svake godine isto. To je istovremeno simbolika ciklusa, ali ne kao kotača u kojem se neprekdino vrtimo, dok u stvari stojimo na mjestu. To je simbolika spirale, koja se okreće oko sebe, ali istovremeno raste, pa je svaki novi ciklus, sličan, a nekada može izgledati isto, ali razina sa koje ciklus odvija je drugačija, viša razina od prethodnog ciklusa. To je dimenzija učenja, spoznavanja i upijanja novih informacjia, naročito onih, koje smo dobili na temelju učenja na vlastitoj koži.

Tako je simbolika Perzefone, nedijeljivi dio veće slike, slike života i smrti, odnosno ciklusa u prirodi, kojeg igra zajedno sa svojim mužem, bogom Hada i sa svojom majkom božicom Demetrom. U toj slici i simbolici postoji i još jedna komponenta, koju cijelu sliku čini cjelovitom i potpunom, iako je ta komponenta nevidljiva, a naziva se sila učenja, rasta i razvoja, a koja se u prirodi zove i evolucija. To je komponenta, koja mijenja pogled na stvari i čini nas mudrijima. Baš kao što je i Perzefona svake godine kada izlazi na Zemlju mudrija za jedno iskustvo više.