SUDBA BOGA KRILATOGA

U rajskom vrtu edemskom, između 4 rijeke, sretno je živio božji prvenac, ne znajući slatke boli. »I zaprijeti Gospod: Jedi slobodno od svakog drveta, ali sa drveta znanja dobra i zla ne jedi; jer ćeš umrijeti«. Tako je on, sretan poput majmunskih kolega svakoga proljeća jurio za čovječicom, hvatao joj bujnu ikosu, i onako otraga, bez neke etikete i brige o dječjem dodatku, nagonski zatjerivao sjemenje za plođenje, svome bogu u čast. Sinovi se rađaše u ledenom februaru, tamo £dje Vodenjak najjače fiksira svijest. Zmijoliki spiralni razvoj, Skretao se dalje, jabuka nije samo za potrebu trbuha nego i za slast usta; izvajani mozak poče analizirati slast. »I vidješe da su goli«! I blenuo je jednom Adam u te proporcije, pa bulji do danas. Bogu ukrade zapaljen panj da ugrije drugaricu, odera lisici krzno da joj uljepša vrat. Dere i dalje, pljačka banke, ide na robiju, smrt. I ona sve ljepša. A glupo li bješe u tom raju, bez osmjeha i suza; jednom godišnje mirisati njenu straž­njicu da bi Svevišnjem umnožio glupe obožavaoce. Lucifer nudi ljepši život uz patnju i znanje; isplati se za nju prihvatiti — smrt. Sad je svjesnom pogledu ljepše cvijeće na livadi, zvijezde na nebesima, i njena dva oka zvijezda i cvijet. I nehotice taSko, od njega i nije, tjerano bičem Erosa, pođoše konci za tlkanje civilizacije.

Djetinje doba čovječanstva odmicalo je brzo, vedro, plitko, bez erotskih dilema, bez snažnog čuvstva ljubavi i mržnje, bez ličnog vlasništva žene, bez fiksiranja orgazma, baš kao što doliči nesređenom tipu Merkura.

Ali kad poče organizacija društva, trebalo je odmah urediti i diskret­ne erotske veze, spone društvenih ćelija. Zbogom Adame, lijepo je ibilo, ali nije suđeno da tako i produži. Prvo kanoniziranje polnih odnosa poče uređivati Egipat. »Papirus vrlina« propisuje ko ima da goni a ko mora biti gonjen. Žena pripada isključivo jednom izabranom mužu, koitus je svetinja, i jednom godišnje parovi dolaze u Izidin hram na oplodnu svečanost; čisti javni koitus i to u hramu. Prvi hram je bio posvećen božanstvu Materije, Neit, jer ona plodi vasionu. Simboli su to prenijeli na nilski rnulj koji godišnje nanosi osnov blagostanja romet-skom rodu. A taj se ritam vezao na zvijezdu Veneru, na slični Sotis, zvijezdu Sirius. Materija, nilski mulj, plodovi zemlje, »arusi«, žito i pivo, blis'ki su Veneri, ritmu nilske vode, mjesečevoj barci, srcu smi­renog Egipćanina. i tako zareda poštovanje kultova Ozirisu, Biku, Apisu.

To je bilo proljeće i zora, pubertet Kavkazoida, pa i koitus je još vršen u proljeće kada pupa cvijeće; nema erotskih ispada, uredbe su stihijski čvrste, pristup je jednostavan, bez muške agresije, bez žen­skog podmetanja; latentni eros dubokih nježnih doživljaja, nešto slično kao bračni par dva tipa Venere-Bika danas. To je bila era djevojačka, pubertetska, a ljubav bješe prosta kao pjesma. Pa i sama epoha poklapa se sa prolazom proljetne točke kroz zvjezdano jato Bika (od 4600 do 2450 pr. Kr.). Epoha nježnosti, ljepote, smisla plodova; njena naivna ozbiljnost i stidljiva elegancija još nam se smiješe sa staroegipatskih likova.

Dekadentni Egipat razrovala je provala Hilksa (1680). Ramses II već ima 200 sinova. Uznemireni eros .upada u semitske ratničke ruke. Pa i sama proljetna točka prešla je u ratničko zviježđe Ovna, a druga ljudska etapa je sirnbolizovana sličeini Škorpionom. Rat, osveta, krv, ljubomora, požuda, ubijanje, sadizam; osveštano pravo vojnika na silo­vanje. U senatskoj epohi Ovna (2450 do 300 pr. Kr.) raspon polova do­segao je kritičnu granicu orgazma i smrti. Trebali su drakonski zakoni pa da se sredi erotsko bjesnilo. Hamurabi članom 13 propisuje, ništa manje, nego, smrt za oboje nevjenčanih ljubavnika. Jevrejski zakon, Sveto pismo, puno je replika, prijetnji; zabrana; svaka glava priča o kurvanju i ubijanju. Da se uništi izvor laži Maje sijeku usnice, Semiti ruke. Ta marsovska epoha morala je izmisliti kastriran ja, sakaćenja, obrezivanija za muške; neprozirna pokrivala i ključeve za ženske. A da se nekako kanališe jaroviti eros neženjenih, putnika, vojnika, erotomana, moralo se ozakoniti bludnice. One su nasuprot bile otkrivene (koja čast), a usudi li se neka pokriti zakon je neumoljiv: Njoj se dere odjeća, udara 50 batina, a na glavu lijeva asfalt. Tako je sav siloviti eros, erotomanija, vampovanje, orgazmiranje... sve je zakonom sli-veno u bračnu postelju koja je morala ličiti na razboj ište. Slično kao kad bi danas zajedno legla dva partnera prenaglašenog Škorpiona iz filma N. Šjuta.

Ta epoha nije nam ostavila skladne ženske likove, a bezbrojne drame skrivene su u domovima. U likovima još nam prijete žilavi ratnici iz te epohe; njena agonija ostavi nam uredbu o evuusima, dimijama, leredžama, pa i običaj obrezivanja sve do naših dana.

Treću etapu razvoja Kavkazoida produži muževni rod Romano-Genmana; nastupa sunčana zrelost, u zakone se sapinje bjesnilo stra­sti. Žena skida pokrivalo i izlazi na ulicu, bludnicu zatvaraju u mračnu javnu koću. To je etapa zrelosti, visine, sjaJja, sunca, Lava. Ali točka precesije prolazi jato Riba (300 pr. Kr. do 1850 po Kr.). Etapa razvoja svijetla, Lav; etapa mračnog duha, Ribe. Zato i najveći raspon oblika ljudskog dostojanstva: Plemstvo u sunčanom svjetlu, u palatama; crk­veni redovnici u trapljenju po tamnim samostanima. Erotski tip Jupi­tera, koji mora da se provjeri, i Neptuna koji počinje platonski a završi sa perverzijom. Kraljevske kurtizane u briljantima, kojima se posve­ćuju umjetnička djela; bludnice preziru, proklinju, spaljuju. Eros čas u palati sunca, čas u podrumu mjeseca; svuda ga tuku po nosu: Ouod ■licet Jovi non licet bovi; koitus je istočni grijeh, djelo Sotone; brda molitava iskajaše da nekako zakrpe savjest. Preljub se vuče po sud­nicama (JU) i tračevima (NE); muž priželjkuje ljubavnicu javno, žena

ljubavnika tajno; diljem epohe rvu se istina i laž po posteljama. Rene­sansa vraća sunčano svjetlo ženskom tijelu (sjajni Lav), popovi još odlučnije zatrrpavaju svetice tekstilom (tamne Ribe). Trubadursiki moral: Vitez slavi ljepoticu gospu — tuđu zakonitu žesnu — čast je nju obesčastiti!! Laž u sjaju ...

Nova era preobražaja svijeta počela je 1848. ali agonija stare ži­votne sintagme još traje. Zato je toliko uznemirena ova generacija; prijeti olujom, orgijama, orgijanjem, da dokrajči laž. Burni se zavedeni puk; buni se žena kojoj osporiše dušu i gonaju je čas otkrivanjem čas pokrivanjem; vrište spaljene vještice sa erotskim žarom u očima; pravi klimakterij je zahvatio čitav stari svijet, nesigurno stupa čovjek između dvije ljubavi: Svetice Tereze Nojman, 'koja debelo obučena po­kazuje stigmate svome Kristu na oltaru, i gole-golcate Brižit Bardo, koja, poput Iziđe, smjelo pokazuje sise i stupa na oltar BogaHođmetnika, Sotone. Prohuja ratna Rijeka, zažeđa poratni Busen, najljudskiji bogić Eros stupa iz prljave epohe Riba u nebeski čistu epohu Vodenjaka. Upravo se nalazimo između Zapada i Istoka, Ponora i Izvora, da ne kažemo Lijesa i Kolijevke. Prema zapadnom sutonu umire Starac, nje­gova agonija izaziva pijetet; prema zori istaka rađa se Dijete, koje plače, moleći pažnju, nudeći nade. Mukla borba titana. »Marija plače, Buda se smiješi«. Sunce na zapadu, Sunce na istoku.

Pa šta hoće pali bog?

Eros je oduvjek slađahni bog, otkako čovjek izleti iz raja i svuda na mednome mu tragu prijete nenadane zamke. Uvidješe to čestiti sastavljači Veda i odlučile urediti Kamu. Jogi kušaju vrhovnu moć na sputavanju seksa. Krotili su to bramani, rabini, Druidi, Pitago-rejci, lame, svi tvorci vjera i zakona. Hamurabi preljubnike baca u rijeku (Se), njoj se siječe nos, njemu jajca (MA). Kina kažnjava brbljavice i sputava noge, Japan progoni neplodnice, kršćani proklinju seks, posvećuju njegov plod. Itd. Sve to čine svi da se održi ravnoteža Venera-Mars, da se ne naruši mjera, ne izvrne svijet.

Satana-el, Dia-bolos, »pali bog«, to je upravo onaj arhanđel Vo­denjaka, najstudenijeg mjeseca februara, koji preobražava svijet, ubija staro, prečišćava novo. A eto, baš u naše doba proljetna preceziona točka polazi njegovo zviježđe. Oh, kako bi se užasnuli časni oci crkve kad bi onjušili apokrifne tajne. Tu je on, pored nas, odmetnički vojuje za ljudsku sreću; kao okovani Prometej čeka oslobođenje; kao rastr­gani Dionis čeka uskrsnuće; kao na zemlju u studene prostore odba­čeni bog, čeka svoje vrijeme. Ah, pa Vodenjak je simbol Vremena. U njemu se rađaju geniji. Prometej je stradali genij; strada od ljudi jer ise bori za ljude. Hoće li nam dakle reći, u svojoj novoj eri Vodenjaka, gdje je erotska ljudska sreća?

Aj kako li je to jednostavno i bez učenja debelih knjiga. Sve je jednom bilo davno proučeno. Jer sve je davno i na nebu bilo upisano. Treba samo jasnije poznati prastari tzv. Intelektualni zodijak.

Era Blizanaca nije mogla dati istinsku erotsku sreću za kakvom žudi oslobođeni intelekt boga-odmetnika. To je bilo djetinje doba čovječanstva, iza onog napuštanja raja, ljudi su se ponašali kao djeca, Blizanci — tip Merkura.

Era Bika, koju smo doživjeli sa Egiptom, bila je bujna, ali pu-bertetna, pod nadzorom strogih svećenika; erotska znatiželja nije se mogla smiriti, vlast je sve snage uputila na melanholiju zemlje, ra­đanje dobara iz nilskog mulja. Koitus uz blagoslov žreca.

Iza toga, naglo, vatrenu Eru Ovna razbuktaše u Mezopotamiji: Erotsko 'mahnitanje, krvarenje, orgazmiranja, momentalno strastveno uživanje uz opasnosti sakaćenje tijela i redovito uz tragove mržnje. Teror:  Časne žene zakukuljene, kurve slobodne.

Era Riba, koja nas još muči klimakterijskim anomalijama, po­djeli ljude na slobodne i prezrene. Bludnice u tjelesnoj prljavštini i zatvorene, slobodne u duhovnoj nečistoći kojima se pišu himne. Ne­časno osvajanje žene slavi se kao junaštvo, časno povjerenje muškarcu žigoše se kao sramota. Stupovi sramote još nisu porušeni.

Šta nosi buduća era Vodenjaka proučite samo taj tip; jer od­sada će se takvih tipova sve više i rađati. Ljubav će biti vodenjački romantična, svijetla, radosna, ležerna; erotske veze slobodne, nepri-siitaie, drug d drugarica. Time će se ublažiti zaoštrenost polova a poja­čati hermafroditizam. To nije onaj nesvjesni kao tipa ME, nego svje­sni i humani kao tipa UR; čovjek je brat sviju ljudi. To isto je i žena, koja više nije imovina jačeg spola. Tako će erotski konci pohvatati blage niti sa svim članovima društva, a tek nešto jače između odabra­nih polova. U budućnosti će otpadati erotske egzaltacije; oplemenjen eros možda uzme još nepoznate oblike, ali nikad više neće poći da ugrožava sreću drugoga. Pošto se polovi u Vodenjaku otupljuju, to je olakšano i suzdržavanje, opet na sreću šireg društva.

Tako nešto je konačno i očekivati pri koncu jedne velike epohe, koja obećava krunu civilizacije. Ta i svaka kraća etapa završava nečim humanijim i uz karakterističnu pojavu hermafroditizma. Prva tipa VE ostavi nam na kraju lezbijke; druga tipa MA kažnjavanjem iz­miruje polove; ova treća tipa SO—JU karakteristična je po homo-seksu visokih krugova. Četvrta etapa tak nastupa, na njenom dale­kom kraju  već  možemo prognozirati biseks tipa  UR ...

Od svih preloma ipak je najzanimljivije pratiti kraj etape Riba i nastup Vodenjaka. Stari vodeći tip ne umije preći u novo stanje. On pokušava imitacijom novoga (kao klimakterijski muž što imitira mla­dića), izvrće staro eda bi prouzročio novo! Kao šaraf upregnut u lan­čanu proizvodnju, oslobođen strahote rata a u bojazni novog stras­nijeg, stari čovjek Zapada ruši tabue, ali ne nalazi novi put. Eros je u lutanju: Izvlače se neki prastari simboli, preokreću tradicije, neuko se primjenjuju rituali nekih sekta; kabala, magija, nekrofilija, čita se sveta misa otraga. Najzapadniji grad San Francisko ima društva »satanista« koji pretenduju da su najupućeniji pa prave i najveće glupijade: Obožavaju nekog Jarca, pjevaju izvrnute crkvene himne, uvlače u društvo djevice uz svečanu defloraciju, novi mist ljubi ravno u zadnjicu »velikog maga«. Zagađena stara rijeka puna je mrtvih riba, sveti simbol Riba ostavlja tragove svog vladaoca NE. Degeneri-sani čovjek stare kulture luduje da dođe do obilja okruglina, žene-ime'tka; gomilanje izaziva razlike, zavist, revolucije, rat, nemoral, ra-

spad; jesenji bog prugastih mišića MA vreba trenutak. Untergamg des Abendlandes.

I ovaj iput na istoku granjiva sunce. Tamo je iskonski izvor rijeke, snaga odricanja, moral Tagore, sklad Li Tai-po, ljubav Ljermontova. Usklađivanje ljudskih želja za sreću novih valova generacija mora poći iz novih čistih izvora, ne iz starih prljavih rijeka koje bi htjele poteći natraške.