Ova civilizacija - čije je bogato kulturno i duhovno nasljeđe nadahnulo mnoge mitove, legende i simbole duboko ukorijenjene u našoj kolektivnoj svijesti, ponudila je najsavršeniji i najsloženiji, no donekle neočekivan prikaz Jupiterova mjesta u Zodijaku.

Astrologija se oduvijek bavila proučavanjem nebeskih tijela i njihova utjecaja na sudbinu svijeta, ljudi i bogova. Međutim, kada fizičari i matematičari - zbog neupućenosti ili želje da budu čuvari jedine i apsolutne istine, koju je jednostavnije dokazati, koja je nepromjenjiva, te stoga pruža veću sigurnost - tvrde da su sile i zakoni koji upravljaju zvijezdama univerzalni, da ih treba shvatiti u okvirima zračenja i gravitacijskog privlačenja, a ni u kojem slučaju u okvirima njihova individualnog postojanja i djelovanja, oni zapravo žele reći da su temeljni astrološki koncepti besmisleni i neutemeljeni.

A ta je tvrdnja daleko od istine. Nijedan astrolog koji zaslužuje taj naziv nikada neće razmatrati pojavu Jupitera u Zodijaku natalne karte u okvirima, na primjer, utjecaja, zračenja. Jupiter je simbolički prikaz određenih značajki koje se pripisuju planetu Jupiteru. Kako bi ljudi lakše shvatili bogatstvo i složenost njegove simbolike, taj je planet povezan s određenim mitovima, legendama, simbolima i znakovima. Svi oni zajedno tvore zaseban jezik koji podgrijava našu maštu, pobuđuje osjećaje i potiče inteligenciju.

U Mezopotamiji Jupiter odgovara Marduku, glavnom babilonskom božanstvu čije se rođenje opisuje u religioznom spjevu Enuma eliš - što doslovno znači "kada na visini" - koji se sastoji od sedam pjesama napisanih u Mardukovu slavu, početkom 12. st. pr. Krista, ali u kojem su sabrana i daleko starija mitska vjerovanja. U djelu se opisuje Mardukov razvoj od malog lokalnog božanstva do boga svih bogova. Njegova je zadaća bila boriti se protiv Tiamat, praiskonskog ženskog božanstva kokje je simboliziralo dubinske vode i neobuzdani, razorni, istinski kaos.

Marduk je dobio luk, toljagu i mrežu s kojima se trebao suprotstaviti božici i pobijediti je. U Enuma elišu nadalje stoji da je Tiamat napala Marduka svojom vojskom demona i mitskih čudovišta, nalik na bogove, od kojih je svako bilo okrutnije od prethodnoga. No Marduk je uspio ubiti Tiamat tako što joj je strelicom probio trbuh. Tijelo joj je zatim razrezao napola, pa je jedna polovica postala nebeskim svodom, a druga zemljom. Legenda nam zatim govori da su iz božičinih očiju potekle dvije mezopotamske rijeke, Eufrat i Tigris.

Pobunivši se protiv praiskonskog božanstva Tiamat, Marduk je oslobodio svijet kaosa, iskonskog nereda, te je odijelio nebo od zemlje, ali je ujedno sačuvao i njihovu povezanost. Zatim je za taj novi svijet stvorio univerzalne zakone. Kada je dovršio zadaću, Anuu, velikom čovjekovom pretku, uručio je ploče sudbine, koje će kasnije postati Anutu, tj. talisman vrhovne moći.

(D. Colin)