Danas govorimo o mitu posvećen znaku Jarca,koji baš kao i njegov vladar Saturn nema baš neki dobar rejting. Naravno, ne postoji loš ili dobar horoskop, pa tako ne postoji niti dobar ili loš znak. Sve ovisi o tome kako ćemo iskoristiti priliku koja nam se pruža. To opet ovisi o razini svijesti, koju imamo i koliko široku sliku možemo vidjeti. 

Mitovi su jedan od načina na koji možemo saznati simboliku i značenje nekog planeta ili znaka. Vjerujem da će nam današnji mit dati neki novi uvid u simboliku znaka Jarca i da ćemo otkriti neka nova značenja ovog znaka.

Znak Jarca u astrologiji ima dva simbola, jedan je simbol koji predstavlja upravo Jarca odnosno njegovu glavu, a drug simbol u stvari prikazuje mitsko biće, koje pola koza, a pola riba. 

Upravo će nas ovo biće odvesti u priču o tome kako je Jarac završio na nebu, među zvijezdama. 

U davna vremena, bog Chronos stvori neobično biće, koje je imalo gornju polovicu tijela, tijelo koze, a donji dio tijela, je bilo tijelo ribe. Ovom biću ime je bilo Pricus, a Chronos mu je osim besmrtnosti dao i mnogo različitih sposobnosti, od kojih je jedna bila sposobnost da može vratiti vrijeme unatrag. Ovo je ujedno bio i simbolički znamen stvoritelja - boga Chronosa, koji je bog vremena. 

Pricus je većinu svog vremena provodio pričajući priče, podučavajući povijest i pomažući onima koji su bili u nevolji. Osim toga Pricus je bio otac mnogoj svojoj djeci. Naime u Sredozemnom moru i susjednom oceanu osim Pricusa živjelo je mnogo njegove djece, kojoj je posvećivao mnogo svoga vremena u odgajanju i nadgledanju, kako bi im osigurao sretan i siguran život. Njegova djeca, morske koze, bila su vesela i sretna bića, koja su voljela ne samo slobodno plivati i istraživati morske dubine, nego su obožavala skakutati po morskom dnu i kamenju koje je ono ponekad pokrivalo.

Pricus je veliku pažnju u odgoju svoje djece obraćao na važnosti suradnje sa svim ostalim bićima u moru. Tako bi se novosti uvijek vrlo brzo širile ne samo među njegovom djecom, nego bi se svaka novost i svaki događaj brzo proširio i u ostatku životinjskog carstva koje je živjelo u moru.

Iako su sva njegova djeca bila posebna i jedinstvena, te iako su svi oni bili veseli, radoznali i inteligentni, među njima su se nekako isticala jedna posebna trojka njihova su imena možda neobična baš kao što je bila njihova narav. To su bili Am, Al i Theia. Kao i svaka morska koza, voljeli su se igrati i uživati u zrakama Sunca, koje je prodiralo kroz morsku vodu, dok su se igrali među koraljima i skrivali iza koraljnih grebena.

Pricus ih je uvijek posebno držao na oku i kada kod bi ih htio pratiti ili ući u trag, bilo je dovoljno da pažljivo posluhne i pronađe zvukove njihove pjesme, dok su se igrali u plitkim vodama mora, gdje su se posebno voljeli zadržavati.

Jednog oblačnog dana, vesela trojka Am, Al i Theia, igrajući se među koraljima, Sunce je svojim zrakama obasjavalo more, prodirući kroz rupe i rupice među oblacima. Tako da je ljeskanje mora neobično privlačilo poglede vesele trojke prema površini mora, koji su tako, tog dana, ugledali komad koralja koji se odlomio i plutao po vodi. Sljedeći tako ovaj koralj došli su do obale, gdje su privučeni zrakama sunca, koje je sve više probijalo kroz oblake, kretali se sve dalje i dalje po kopnu.

Pricusa i ostalu njegovu djecu privukao je neobičan zvuk i ritam kojeg su proizvodili Am, Al i Theia svojim ribljim repovima. I dok su se oni tako kretali i šljapkali svojim repovima, ti su se repovi polako počeli mijenjati. Njihovi su se repovi pretvarali u stražnje noge i Pricusova su djeca počela ličiti na koze kakve danas znamo.

Istovremeno na Pricusovom licu moglo se očitati iznenađenje, užas i strah, sve odjednom. Njegova djeca ne samo da odlaze nego se nepovratno mijenjaju u nešto sasvim drugo u bića koja više neće biti sposobna živjeti u moru i biti u njegovoj blizini. Tog dana Pricus je razmišljao i u panici smišljao što da radi kako bi spriječio svoju djecu da odu od njega u opasan svijet, po njegovom mišljenju. Sjetio se on tako da mu je njegov stvoritelj podario sposobnost vraćanja vremena i tako vratio vrijeme u doba kada su njegova djeca Am, Al i Theia bezbrižno plivala morem i nisu se još sjetili poći u istraživanje svijeta izvan mora.

Pricus zadovoljan s jedne strane što je vratio svoju djecu ipak je bio nemiran i strepio je od dana kada će vesela trojka opet doći u situaciju kada će htjeti istraživati što je to izvan mora. Stoga se Pricus dao u potpuno nadgledanje, gotovo bjesomučno kontroliranje svoje djece. Na njegovu nesreću djeca su došla u situaciju u kojoj su bili opet u prilici izaći iz mora. Tada je Pricus po drugi puta upotrijebio svoju sposobnost vraćanja vremena.

Međutim, iako je i ovaj put uspio, stara bojazan ne samo da se opet pojavila nego je ovaj put bila i jača, a njegova želja da spriječi svoju djecu da izađu iz mora još snažnija. Strah je najjača emocija koja privlači upravo ono što ne želimo. Od toga nije bio imun niti sam Pricus iako besmrtan i božanskog porijekla. Ponovila se situacija koje se je bojao, njegova djeca i po treći puta su nakon nekog vremena bila na izlazu iz mora.

Pricus je i ovaj puta bio odlučan vratiti vrijeme natrag, međutim to nije bilo posljednji puta. Pricus se uvukao u začarani krug sprječavanja djece da istraže svijet i izađu iz mora i vraćanja vremena, ne bi li spriječio ono što je bilo neminovno. Pricus se vrtio sve više i više u ovom krugu ne videći izlaza niti rješenja. Njegova se djeca nisu ničega sjećala kada bi Pricus vratio vrijeme, ali se zato Pricus svega sjećao, svaki povratak vremena, svako resetiranje, kako bi to danas rekli njega je sve više izluđivalo. Bez obzira koliko različitih kombinacija i situacija bilo, ishod je bio uvijek isti  - njegova su djeca uvijek nekako završila izvan mora, upravo tamo gdje Pricus nije htio.

Tko zna koliko puta je već Pricus vraćao vrijeme, sav izbezumljen više nije znao što da čini.  Pricus je rijetko kada posjećivao svoga stvoritelja u živo, i sretao se s njime licem u lice, ali nakon godina i godina bezuspješnih pokušaja Pricus je bio izvan sebe i nije više mogao izdržati te se izjadao svom stvoritelju bogu Chronosu i zamolio da ga učini smrtnim. Rekao mu je da više ne može izdržati ovu tugu i bol, koja mu se svaki puta poveća kada vidi da mu njegova omiljena trojka svaki put odlazi i da mu je bolje umrijeti onda nego živjeti bez svoje djece. Stoga je zamolio boga Chronosa da ga učini smrtnim kako bi mogao doživjeti starost i u miru umrijeti, a svoju djecu pustiti da rastu i žive svoj život.

Chronos je jako dobro znao, koliko je Pricus dobar učitelj i vidio je da je njegova uloga vrlo važna, te se nije htio samo tako odreći bića kojeg je on stvorio, ali koje je mnogo doprinosilo i svijetu u kojem je živio. Pricus je između ostaloga bio i dobar učitelj, osim što je bio dobar roditelj i bilo bi šteta izgubiti ga, pomislio je Chronos.

Zato je Chronos odlučio Pricusa staviti među zvijezde, u sazviježđe Jarca, kako bi Pricus mogao biti uvijek sa svojom djecom, bez obzira bila ona na moru ili na kopnu i kako bi uvijek mogao paziti na njih - odozgora. Tako je Pricus mogao uvijek vidjeti što njegova djeca rade i kako žive, a ona bi uvijek bila sa svojim ocem - bilo je potrebno samo pogledati gore među zvijezde