IZ NAUKE ATLANATA

Eros je nekad bio proučavan kao bog ljudi i bogova, kao kosmički eros, kao intimna veza stvari i bića. Od tog je ostao 'spomen svuda po svijetu: Egipatska zmija Sata što se rađa i umire svaki dan; kineski Cing oblik sperme i Č'in ženski receptivni organ; indijski Puruša i Pralkriti; Lingam i Joni; kružni tok Jang i Jin. Simbol sveopće majke, Magna mater; prikazi vagine i spirale paralelno; gradnja podzemnih hramova; obožavanje svake pećine, udubine, ponora po Indiji; božan­stvo Hapi na prvoj katarakti Nila, gdje on izbija iz pećine. Itd. Sto idemo dalje u prošlost sve su svetija proljetna obožavanja uskrsnuća prirode, vezana na znake Bika-Venere, ekvinokcija sunca, puberteta vegetacije. Naivni Grci sve su to previše personificirali i oplodili za­padnu kulturu jasnoćom površine, nerazumjevanjem dubine. Bik-Skor-pion na nebu je nekad predstavljao osnovni pojam životsmrt, što se slavilo kao najviša svetinja jer se direktno ogleda u prirodi ljudi i stvari. Dekadenca je sve iskrivila.

U Staroj Americi, nasljednici škorpionske etape, godinu dana obo­žavaju najljepšeg mladića ili djevojku, koji nakon toga krvlju plaćaju svoje bogovanje. U Nepalu se slavi curica Kumari^devi godinu dana, niko je ne smije oženiti jer bi morao umrijeti. (Kumar u sanskrit-ksom znači smrt, rat a devi znači djevica). U perzijskoj Jasni piše: žrtvujem se sjajnoj zvijezdi Tišrija (Sirius), Mjesecu koji posjeduje sjeme bika ... oko Orrnuzdovo, tebi vatro kćeri Mazde ... Prvog Tišrija slave Jevreji Novu godinu, Roš Hašana, duvajući u trube Jom terma. Sotis i Sirius jednako slave Egipćani i iza pogreba pjevaju himne ži­votu. (Običaj se još nalazi u Korčuli, gdje se ova knjiga piše). Pra­stara kineska knjiga, puna simbolike o polarnosti ljudi i neba, zove se Proljeće-Jesen. Vjekovi utekoše i dođe vrijeme tvrdih mozgova, nespo­sobnih  da misle  simbolima.

On je Jesen, neumitna rijeka koja razara, u opsesiji smrti svim oružjem upućen naprijed, u prodor, u smrt; ona je Proljeće, u opsesiji života, hoće sve da zadrži, vuče u ponor da oplodi i rodi; njih dvoje su polovi određeni nebom, zamamni miris Bijele ruže, magična pri­jetnja Crvene. Dok su religije bile filozofske misterij gornjeg i donjeg toka rijeka bio je suptilna meditacija. Vrhunska s,po>na zemaljskog i vodenog principa, u vidu ponora i orgazma bio  je uspoređen sa kosmičkim principima, spajanje sa božanstvom, Samadi u Bramana, Nirva­na Budista... i jer se u orgazmu zaista na momenat lišavamo svijesti erotski Francuzi nađoše prikladan izraz »petite mart«. Ponor, vakum, bezdan, izravnanje polarnosti, eksplozije, svršetak jednoga — rađanje novoga, Rat i Mir.

Prema legendi najstariji kineski car Jao (Želja?) naredio je isto­dobno motrenje dva suprotna zviježđa: Sin dok izlazi na istoku, Can koji istodobno zalazi na zapadu. Jer oni su braća-neprijatelji i bore se na život i smrt. Njihovu borbu učitelj Kung-fu tumači Ikao tajnu pro-ljeea-jeseni, tajnu kruga vegetacije. Osmatranje je vršeno u provinciji Honan (Rijeka-juga) i Šansi (Plamina-sapada); simbolička imena još su ostala, tamo na nepregledne ravni i danas jurišaju divlje rijeke s brda Šan-si, noseći povremenu sreću ili nesreću carstvu neba. A car je Sunce, može stradati ako ne brine o narodu Mjesecu.

Poput Kaina i Abela i tamo je neki Kao-hsin (objašnjena zvijezda?) imao dva dušmana-sina, koji se mačevima Ikolju svaki dan. O-pe je po­slan u Ho-nan da pazi znake hSina, Čc-čen je poslan iu šan^si da dobro motri kud se kreće Can. To isto čine Ašvini, indijski bogovi-blizanci; dva Djain u Tibetu u borbi za drvo znanja Jambu-tri-išind. Grčkoga Oriona (kineski Sin) ujeda škorpion dok lovi PJejade (kćeri Atlantove) u Biku. U jednoj pećini Mitra kolje bika da otvori život, škorpion mu grize genitalije da otruje plod. Na sarkofagu Tut-ank-amona crta se jedinstvo Bijele i Crvene krune, znakova zemlje i vode, Nehbet i Uto (gavran-zmija).

17. Atira, ikad je sunce u Škorpionu, zločesti Set sa 72 urotnika (36 x 2) okiva i u Nil baca brata Ozirisa (sunce u Biku) baš kad je imao 28 godina (ciklus 7 x 4). Izida (Krava) skuplja djelove, i od samih genitalija, sjemena, uskrsava Ozirisa. Zatim se rađa Hor; pa umire od ujeda škorpiona; sunce ga opet oživi. Itd. Koliko li ise kršćana pomolilo bogu pred kipom Iziđe i Hora, misleći da je to Bogorodica; kako li su kršćanski oci uzeli 4 simbola Horovih sinova a uskrsnuće prisili uz proljetni ekvinokcij; kako li se prastare veze sa prirodom izvitoperiše!

Ima preko 5000 godina kako je proljetna ukrsnica bila u blizini Sinusa, Oriona, tamo gdje je sada jato Bika i Blizanaca. Tada su bile svježe uspomene na jedno filozofsko obožavanje prirode. Najstariji ka­lendar datira 4.241 pr. Kr. i njegov je ciklus 1460 godina. Zove se Sotis, tj. Sirius: Divna nebeska slika, kad je u proljeće ponekad naporedo stajala Venera, Sirius i najsjajnije zviježđe Oriona, čije ime znači — ustajati. Sve dostojno obožavanja, ali smišljena, astronomski znalačka, a zbog raspona vremena teško održiva uredba kalendara, sili nas da zamislimo kako se daleki učitelji Egipta nalaze još nekoliko milenija unatrag.

Još u to doba, Oriona, Sina, Sotisa, Tišrije, Egipćani ukazaše na samrtničku mušku demonstraciju seksa, simbole Orla i Skairabeja za-mjeniše Škorpionom. Egipat je inače bio pun tih beštija pa su lako uočili njihovo ponašanje. Oni se pare u maju kao i prvotni ljudi, jači progoni slabijega, otrovni su, nadasve ljubavnica nakon oplodnje ubija i pojede svog ljubavnika — uspjela simbolika smrti kao zaloga života.

Heroj imora da gine da bi osigurao novi život. Tako gine pauk, osa, pčela; vuk rasplođuje samo jedinac itd. Iza obljube žena osjeti nekad »sad bi ga najradije ubila«.

Ptolomej je dobro poznavao filozofiju 4 elementa, znao je osnove svijeta zemlja-voda po Ksenofanu, otac je astronomije i astrologije, jedino nije bio ljubavnik. Do u njegovo doba sačuvao se stari ritual svečanog otvaranja vodenih brana u Kairu. Baš u doba kad Venera granjiva sa Orionom, otvarao se kanal Kali. Pri dnu suženog kanala mirovao je umjetni busen u vidu ženske dojke, zasađen sjemenjem; ime mu je bilo arusi = nevjesta. Na djevičanski bus je zatim puštena bujica svete nilske vode, u koju su svećenici bacali zrna emera, prosa, ječma, pšenice. Divlja razorna rijeka razbila je djevičanski himen, oplodila zemlju za novi život, zatim — kao heroj uginula. Ona i on, Busen i Rijeka, Biik i Škorpion, Zora^Suton, Proljeće-Jesen, Materija-E-nergija, vječni tok Jang i Jin; nenadmašiv vjerski obred već davno degradirane učenosti, ali tako blizak ljudskoj i općoj prirodi, blizak da bi i intelektualca poveo do vjerske ekstaze. Ljepšu alegoriju života-smrti, žensko-muško, Sin i Can, nije nijedna predaja sačuvala. Mističan i potresan čin, pred kojim su ostale vjerske ceremonije puka maškarada. Hoćemo li jednom stići na glavna vrata Erosovih tajna, koje čuva »čudovište pola čovjek, pola škorpija«? I jesu li škorpioni postali simbol u starom Egipta, ili prije njega? Ili prate ljudska čuvstva iz geološkog doba Ikad su škorpioni dosizali dva metra dužine? Ako tu spoznaju ne dosegnemo nikada, hoćemo li bar stupiti u kontakt s autorima Veda, iz kojih eto vješto izvitoperismo Kamu Sutra? Hoćemo Ji konačno upoznati vezu suptilnog titraja nebeskih uza i jednako sup­tilnih struna čovjeka .onoliko bar koliko su naši pretpotopni pređi znali?... Ili ćemo i dalje, onako žmurike, tražiti opscesnu građu za neku puko i neuko namještenu simboliku Rakove i Jarčeve obratnice???