Nastavljamo serijal o Hironu. Danas je na redu mit o Hironu. Mitologija sama po sebi osim osnovne priče sadrži i ključeve dubljih simbola, od kojih su neki izgubljeni, jer se izgubilo tumačenje odnosno značenje nekih poruka. Uglavnom zbog promjena shvaćanja stvari i pogleda na svijet, koje se mijenjaju tijekom vremena, kako se i mijenja svijest čovječanstva.
Međutim, u mitovima su ako ništa drugo, ostale su one univerzalne vrijednosti. Tako i danas jasno možemo očitati i protumačiti poruke hrabrosti, nesebičnosti, požrtvovnosti, kao i onih negativnih poput pohlepe, ljubomore ili oholosti.

Zapadna astrologija se oslanja na mitove stare Grčke i Rima, na način da su priče uglavnom  iz grčke mitologije, a nazivi poput planeta su iz rimske mitologije. Za astrologiju, mitovi su posebno važni, jer daju osnovne ključeve i naznake osobina i prirode pojedinih astroloških osnovnih faktora (znak ili planet primjerice).

Isto vrijedi i za mit o Hironu  koji osim osnovne priče u sebi nosi i ključeve za opis i značenje onoga što Hiron predstavlja u natalnom horoskopu i općenito u astrologiji. Zato je ova priča koja slijedi popraćena i usputnim napomenama, kako bi što jasnije osvijetlili i razumjeli ulogu koju Hiron ima u našem horoskopu.

Evo priče:

U davno doba, dok su ljudi živjeli u zlatnom dobu, ne poznavajući bolest, starost niti bilo kakvu patnju, Nebom i Zemljom vladao je Titan prvog naraštaja, bog Kron, sin oca Urana i majke Geje. On je bio najmlađi od prvog naraštaja Titana, a svojedobno je predvodio pobunu protiv svog oca Urana. Znajući što je učinio, očekivao je od svoje djece da će se i ona pobuniti, pa je, da bi to spriječio, pojeo svoju djecu. Osim Zeusa, kojeg je sakrila božica Reja, Zeusova majka i žena Kronova, na otok Kretu.

Tako je Kron krenuo u potragu za svojim sinom, ne bi li uklonio posljednju opasnost za svoju vladavinu. Na tom putu ugledao je prekrasnu nimfu Okeanidu, imenom Filira. Filira je bila kćer Okeana, boga mora, također Titana prvog naraštaja, brat boga Krona, a majka joj je bila Tetija božica mora, Okeanova žena.
Međutim Filira nije bila očarana Kronom i uvijek mu je bježala. Tako se jednom pretvorila u kobilu, a lukavi Kron vidjevši to pretvorio se u konja, te ju je tako na prevaru obljubio.

Filira je tako rodila dijete, ali na svoje zaprepaštenje, njen potomak je bilo stvorenje, pola čovjek, pola konj. Tijelo konja, a torzo i glava čovjeka. Filira to nije mogla podnijeti i njoj se njen potomak ogadio, te ga je odmah po rođenju napustila i ostavila na planini Pelion, u pokrajini Tesaliji u središnjoj Grčkoj, na milost i nemilost. Filira je zamolila kasnije Zeusa, kada je postao vrhovni bog, da je pretvori u nešto drugo, jer nije mogla podnositi tu sramotu i gađenje, te ju je Zeus pretvorio u drvo lipu.

 Ipak, mali Hiron nije ostao sam, jer su se za njega pobrinule nimfe Pelionide, koje su dobile ime po planini, a iznjedrila ih je nimfa oblaka -  Nefela. Nefela će kasnije igrom slučaja, postati majka svih kentaura. Dok će jedna od njenih kćeri Pelionida, imenom Hariklo, postati i Hironova žena.
Ova planina, odnosno pećina na planini će kasnije postati i Hironov dom.


Već na samom početku, otkako je došao na svijet mali Hiron, osjetio i prvu patnju i zadobio ranu, koja nije fizička, nego psihička, ali je mnogo gora - osjećaj odbačenosti i to još s majčine strane.
Ovo nam govori o dubokim psihološkim ranama, traumama ili kompleksima, koji nisu u potpunosti naši, nego naslijeđeni, bilo da su dio genetike, bilo da su dio karme. Zato je simbol Hirona vezan i uz genetiku odnosno obiteljsku karmu.

Ipak mali je Hiron imao sreću da ga je našao bog Apolon i odlučio posvojiti ga kao svog sina. Uz boga Apolona bila je tu i njegova sestra blizanka - božica Artemida, s kojom je zajedno odgajao Hirona i koji su mu davali nesebičnu poduku i prenašali znanje o svemu što su znali, a znali su mnogo toga.

Apolon kao bog muške ljepote, Sunca, medicine, glazbe naučio je Hirona najvažnije od svega da savlada svoju neobuzdanu kentaursku prirodu. Za razliku od ostalih kentaura, koji su tumarali, pijančevali, bili grubi, neotesani i ignorirali ljudski rod, Hiron je naučio ukrotiti taj dio svoje naravi. Ne samo to, nego je tu svoju stranu iskoristio za dobrobit drugih. Naime, ta nesputana, nagonima motivirana strana njegova karaktera, omogućila mu je da ima tijesnu vezu s prirodom, koju je upotrebljavao bilo u liječenju ili u zazivanju sila Prirode da mu pomogne u nekom zadatku ili problemu, bilo u poznavanju životinjskog i biljnog svijeta.

Ovdje bi se nakratko zaustavio sa pričom, da pogledamo izbliza ovu dvojnu simboliku Hirona i kako se ona može odnositi na nas ljude. Prije svega Hiron je biće polu čovjek, polu konj. Njegova pojavnost očigledno pokazuje dvojnu prirodu, onu ljudsku i onu animalističku - instiktivnu. Baš kao i ljudi, koji iako svi imamo ljudsko tijelo u nama se često puta sukobljavaju te dvije prirode u nama, možda nekad na ne tako očitoj razini, ali ta napetost postoji u nama. Na jednak način kada sviješću nadvladamo onaj nesvjesni, instinktivni dio u nama, tada možemo baš kao i Hiron taj dio nas koristiti u primanju i očitavanju signala i poruka ne samo iz prirode, nego i iz drugih nama nevidljivih dimenzija postojanja.

Također Hiron je potomak božanskih bića oca Titana Krona i majke Philire, Okeanide također božanskog porijekla. Zbog toga je Hiron bio besmrtan. 
Tako smo i mi ljudi, božanskog porijekla, ne po tijelu, nego po duši. Stvoreni na sliku i priliku svog Stvoritelja. Jednako tako smo i besmrtni, opet po duši, ne po tijelu. I zadatak u ovom životu, kao uostalom i u bilo kojem drugom životu je da učimo lekcije, baš kao što je i Hiron učio od svojih božanskih učitelja Apolona i Artemide.

Hiron je dakle, osim znanja kako savladati svoju neobuzdanu prirodu  od Apolona dobio i znanje o glazbi, etici, medicini kao znanosti o tijelu, naučio ili bolje rečeno razvio vještinu iscjeljivanja, te je također bio vidovit i mogao je predvidjeti budućnost. Sve su to vještine i znanja koje su odlikovale i samog Apolona.
Artemida mu je sa svoje strane dala znanje o lovu, pomogla mu da usavrši svoju vještinu streličarstva, koju je naučio od Apolona i prenijela mu znanje o ljekovitim biljkama, te mu pokazala kako se plemenito oploditi sa drugima.

Vremenom mladi je Hiron uspješno savladao cjelokupnu poduku i u svemu što su ga Apolon i Artemida naučili je postao nenadmašan. Tako je i sam postao učitelj mnogim herojima i nesebično pomagao svakome tko bi os njega zatražio pomoć.

Ovo je još jedna simbolika, koja govori o tome da znanje, nije samo sebi svrha, nego da bude u službi drugih. Zato ona uzrečica, znanje je moć ima smisla jedino ako se koristi za dobrobit drugih, jer se tada u nama samima izgrađuje naš rad sa drugima i znanje koje prenašamo.
Tako da Hiron u natalnom horoskopu, govori jednako o sposobnosti učenja, a možda bolje rečeno, sposobnosti cjelovitog sagledavanja stvari, kao i o našim mogućnostima da to što naučimo prenesemo drugima. U natalnom horoskopu se to uglavnom odnosi na teme vezane uz naše rane, odnosno povrijeđenosti i iskustva, koja smo stekli u njihovom savladavanju.
Na dubljoj razini možemo promatrati i tražiti, koji su to darovi, koji se skrivaju u lekcijama koje nosimo pod znakom Hirona.

Hiron je dok je odrastao imao i svoju obitelj, ironija sudbine je htjela da upravo planina Pelion, koja mu je trebala biti grobnica mu je postala domom i mjesto na kojem je primao prinčeve i heroje za učenike i svima pružio vrhunsku obuku i znanje. Njegova žena Hariklo, jedna od nimfi Pelionida, rodila je Hironu kćeri imenom Melanipa, Endeja i sina imenom Karisto. Nekada se kćer Melanipa, naziva i Okiroja.

I kao da u mitu o Hironu nije dovoljno suprotnosti, tako je i mjesto gdje je Hiron sretno živio i podigao obitelj, isprva trebalo biti mjesto stradanja, napuštenosti i preranog završetka. Ova slika i simbolika govori nam o tome da kada prihvatimo i one najteže trenutke, to nam može biti dragocjeno iskustvo na temelju čega ćemo sagraditi ili pronaći sreću i blagostanje. U Hironovom domu svatko tko je došao zatražiti za pomoć i savjet, dobio je nesebičnu pomoć i podršku.

Hiron je podučavao mnoge heroje, polubogove i bogove od kojih su samo neki od njih:

Ahilej, Eneja, Asklepije -bog lječništva, blizanci Castor i Poluks, bog Dioniz, Heraklo, Jazon, Odisej, Patroklo, Perzej, Tezej i drugi.


Hironova smrt

Kako rijetko koji mit ima samo jednu verziju, naročito grčki mitovi, tako i priča o Hironovoj smrti ima dvije varijante, sa nažalost jednako tragičnim krajem. Međutim, iako se čini tragedija, ipak je Hironova smrt poslužila na dobrobit drugih.

Jedna verzija kaže da je Heraklo, jedan od Hironovih učenika, došao sa svog pohoda posjetiti učitelja Hirona. Kako priča kaže Heraklo je imao neke nove strijele, pa je Heraklo htio sa svojim učiteljem isprobati kako te strijele lete. Uglavnom dok su se tako zaokupili novim strijelama, jedan od njih probola je Hirona, da li je ta strijela pala ili je slučajno bila odapeta, nikada nećemo znati.
Budući je Hiron bio besmrtan, strijela sama po sebi ne bi mogla prouzročiti neku štetu i slavni iscjeljitelj bi se mogao od toga sam iscijeliti i izliječiti. Ono što je bilo sudbonosno je da su te strijele bile umočene u Hidrinu krv, koju je Heraklo savladao u jednom od svojih zadataka. Takva strijela uzrokovala je velike boli i trenutnu smrt, osim za Hirona, njemu su preostale nesnosne boli, jer je bio besmrtan, a smrt bi u tom slučaju bila blagoslov.
Od otrova Hidrine krvi niti sam Hiron nije se mogao iscijeliti niti na bilo koji način ukloniti bol, pa je tako bio osuđen na beskrajnu patnju i bol.

Druga verzija priče o Hirnovoj smrt govori da je Heraklo, po nalogu kralja Euristeja, krenuo u svoj jedan od dvanaest zadataka, ovog puta u lov na erimantskog vepra. Na tom putu Heraklo se zaustavio kod svog prijatelja Pholusa, također kentaura. Tim povodom Heraklo zamoli Pholusa da mu da vina, kojeg je Pholus dobio od samog Dioniza - boga vina. Međutim Pholus nije bio oduševljen Heraklovim prijedlogom, jer je spomenuto vino bilo vlasništvo svih kentaura. No, Pholus naposlijetku popusti Heraklu i otvori bačvu vina. Kentauri koji su se nalazili u blizini Pholusove spilje, odmah su osjetili miris vina i krenuli prema Pholusu, gdje su odmah počeli napadati, kada su vidjeli što se događa. Heraklo je stao u obranu svog prijatelja Pholusa i krenuo ih gađati svojim strjielama, koje je netom umočio u Hidrinu krv, a koja izaziva nesnosne boli i brzu smrt.
Pholus i Hiron živjeli su na istoj planini i u tom okršaju Herkalo, koji je branio svog prijatelja Pholusa, nesretnim slučajem jedna je strijela probola kentaura Elatusa, ali se nije zaustavila, nego je prošla kroz ruku i završila u Hironovom koljenu.
Prestravljeni Herkalo, pokušao je pomoći Hironu, svom učitelju, ali svaki trud bio je uzalud, jer Hiron je bio besmrtan, te nije mogao umrijeti, a otrov Hidrine krvi bio je toliko snažan da niti Hiron nije imao lijeka protiv njega i nije se mogao iscijeliti.

Ishod u obje priče je isti, Hiron nije mogao više trpjeti nesnosnu bol, ali isto tako nije mogao niti umrijeti jer je bio besmrtan. Tako se Hiron našao u bezizlaznoj situaciji. Stoga je zamolio Zeusa, da ga oslobodi boli i dopusti mu da umre.
Kako je i bogovima nekad teško riješiti neki problem, tako je i u slučaju Hirona bilo teško samo tako od besmrtnika da postane smrtnik. Ipak postojala je jedna mogućnost, kojom bi se riješio Hironov problem.

Naime, Heraklo je imao zadatak osloboditi Prometeja, koji je bogovima bio ukrao vatru i dao je ljudima.
Zeus ga je kaznio prikovavši ga za stijenu (navodno na Kavkazu) gdje je svako jutro dolazio orao i kljucao mu jetru. Preko dana jetra bi zacijelila, a slijedeće jutro bi opet došao orao. Kako je i Prometej bio besmrtan, to je za njega bila vječna kazna i mučenje. Mogao bi se osloboditi, ako bi se netko od besmrtnika odrekao svoje besmrtnosti i zamijenio Prometeja.

Naizgled se ovo čini nemogućom misijom, jer u normalnim uvjetima nitko od besmrtnika ne bi ni pomislio na takvo što, ali izvanredne okolnosti zahtijevaju izvanredne akcije. Drugim riječima, bol, patnja i teške situacije nas prisiljavaju da nekada krenemo u naizgled sulude akcije i da pristajemo na teške, nekada i nezamislive uvjete, ne bi li riješili svoj problem.

Tako je bilo i sa Hironom, koji bi sve dao samo da se oslobodi nesnosne boli i zato se odrekao svoje besmrtnosti i dobrovoljno se dao da ga se zakuje za stijenu. Budući da je postao smrtnik, ubrzo je umro i oslobodio se boli.

Zeus je tada Hirona uzdigao u zvijezde gdje i danas sjaji u sazviježđu Kentaura, pokazujući svojom pričom kako je moguće i u najtežim trenucima, kada bismo najviše mislili na sebe, situaciju okrenuti za dobrobit drugih, te kako boli i patnja, mogu biti sile koje nas mijenjaju i čine nas izvorom moralne i duhovne snage.

Povezani članci:
1. Astrologija i mitologija


* naslovna slika ovog posta prikazuje cvijet različak, koji nosi latinski naziv    
  Centaurea cyanis, taj latinski naziv odnosi se na Kentaure, odnosno na
  Hirona, koji je koristio ovaj cvijet za iscjeljivanje rana. Različak ili Centaurea simbolizira nadu, posvećenost i ljubav, kao i bogatstvo, prosperitet i budućnost