Naišla sam da u jednom intervjuu zadarski svećenik mons. Milivoj Bolobanić među ostalim kaže: »...kao što postoje hereditarne bolesti, tako postoji i duhovno nasljedstvo.« I da se razna prokletstva, koja su se dogodila u pojedinoj obitelji, prenose iz koljena na koljeno.

Ja sam o tome inače čitala u knjigama protestantskih vjerskih izdanja pa, iako sam imala poteškoće to tako prihvatiti, počela sam se moliti i plaćati mise za naše pretke.

Ipak mi je teško prihvatiti da za sve nepotrebne nedaće u mojem životu (sve ono što se nije trebalo dogoditi po nekom prirodnom zakonu, a još manje po Božjem određenju) dogodile zato što je netko od naših predaka prokleo svoju vlastitu djecu ili učinio neka zla. Ja vjerujem da bi svi ljudi bili na neki način određeni za zlo ako bi Bog poslušao i dopustio da buduća pokoljenja snose posljedice i ne znajući o tim zlim djelima.

Ja mislim da bismo morali čuti više od naših duhovnika da se moramo moliti za pretke, jer možda neki nisu sredili svoje račune s Bogom prije nego su umrli. Mi u Katoličkoj Crkvi imamo svetkovinu Svih svetih i Dušni dan i upravo onda nam Crkva o tome i govori, daje oproste za duše u čistilištu itd., ali uglavnom molimo za neposredne pretke i za one za koje se nitko ne moli. Je li to dovoljno da oslobodimo našu djecu grijeha njihovih predaka?

Meni je teško vjerovati da bi jedno dijete bilo podvrgnuto zlim i nesretnim iskustvima i događajima u svom životu zato što je njegov otac napustio obitelj i prekršio sakramentalno obećanje vjernosti. Oni trpe socijalno, financijski i emocionalno zbog toga; ali da bi zbog toga morali trpjeti jer im je to neki pradjed učinio koji sa svojim činom nije direktno (emocionalno itd.) imao utjecaj na tu djecu, zvuči mi kao neka nepravda.

Razumijem da je grešnik progonjen svojim grijesima i posljedicama svojih zlih djela. Ali ako je sve to ipak tako, tj. da potomci snose posljedica prokletstava i zlodjela svojih, pa i dalekih predaka, u tome malom članku mons. Bolobanić nam ne daje upute kako to odvratiti od naše djece i osloboditi ih tih zala.

Čitateljica Vera

Iznoseći svoje mišljenje da neka zla djela ne opterećuju samo počinitelje »nego nažalost i svoje potomstvo« te da »često djeca nose na sebi posljedice grijeha svojih predaka«, mons. Bolobanić nudi i lijek kad piše: »Ljudi, dok ste živi, sredite svoje račune s Bogom kako bi vaša djeca imala čistu savjest i neopterećeni put u budućnost!«

Isticanje posljedica grijeha te hipoteze: »ako se nisu pokajali i očistili svoju savjest«, ispravno se shvaća kao jedan od oblika motivacije za sređivanje računa s Bogom - što je za svakoga čovjeka sudbonosno važno.

Nije dakle naglasak na tome da bi grijeh predaka postao usud potomaka, premda je i to neizbježno ali neizravno i ne u prvom redu niti u tolikoj mjeri da bi dovelo u pitanje osobnu slobodu i odgovornost svakoga potomka, nego na potrebi obraćanja Bogu, pomirenja s Bogom, čišćenja savjesti pred Bogom.

Nama ljudima nikada nije dano znati je li se netko pokajao u času smrti ili nije. Teolozi ističu da svaki čovjek u času smrti prolazi na neki način kroz sav svoj životni tijek te donosi svoju konačnu odluku: za Boga - što znači iskreno kajanje i čišćenje savjesti, ili protiv Boga - što bi značilo odbijanje kajanja. Čovjekova smrt, prijelaz iz ovozemaljskoga u vječni život je misterij ili otajstvo, događanje koje je stvarnost a koje ne znamo dokraja protumačiti niti ga dokraja razumijemo. Svakako je to susret vremena i vječnosti u egzistenciji određenog čovjeka te se svaka molitva za pokojne, koja se iz naše perspektive događa u vremenu nakon nečije smrti, za toga čovjeka događa u vječnosti, u vječnome sada - pa je stoga svaka molitva za pokojne dragocjena i potrebna. Ima stoga i te kako smisla prikazivati i misne nakane za pokojne pretke kao i svaki drugi oblik molitve. Istina je, kako Vi pišete, da se Crkva spominje onih »koji su otišli pred nama«, posebno na blagdan Svih svetih i na Dušni dan, ali je isto tako istina da se u svakoj misi u euharistijskoj molitvi, a često i molitvama vjernika, moli za pokojnu braću i sestre.

Kršćanska vjera činjenici patnje i nedaća u životu ne prilazi samo tako pojednostavnjeno niti može prihvatiti da bi ikoji čovjek bio naprosto žrtva ikakvog usuda, sudbine, determinizma. Pojava zla ili nedaća u životu svakoga čovjeka je misterij ili otajstvo koje nije moguće dokraja protumačiti niti razumjeti, ali je jasno da ima više različitih uzroka.

Poznato je da čovjek često trpi posljedice zbog djelovanja prirodnih sila koje nije možda uopće izazvao, ili ih je možda tek neizravno čime izazvao ili pospješio. Takve su pojave na primjer potresi, poplave, udari groma, neke bolesti - pojave koje mogu zadati strašno teške udarce čovjeku, a kojima se čovjek katkad ne može nikako ukloniti. Najčešće čovjek trpi posljedice zala koja su učinili i sada čine ljudi. Najčešće ni takva zla - na primjer ratovi, socijalna ugroženost, kriminal ili naprosto ljudska zločestoća u bilo kojem obliku - čovjek ne može izbjeći. Razumije se da čovjek često trpi posljedice i svojih krivih koraka ili loših čina, koje bi mogao izbjeći, ali ih je ipak učinio. Patnje u ljudskom životu čovjek vjernik treba doživljavati kao kušnje koje je Bog dopustio, ali u kojima Bog nije čovjeka ostavio nego je uz njega te mu daje snage da ih izdrži.

Očito je da bi bilo opasno i neprimjereno kršćanskoj vjeri »sve nepotrebne nedaće« - kako Vi pišete - pripisivati nasljedstvu zbog grijeha predaka. Kako je zapisao evanđelist Ivan, i sam je Isus, kad je naišao na čovjeka slijepa od rođenja, na izričiti upit učenika: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji, te se slijep rodio?« - odgovorio: »Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.«

23.09.2009.

www.glas-koncila.hr