Tisucljetna tradicija stovanja sv. Martina na hrvatskom prostoru dala nam je obilje gradje za mnoga istrazivanja. Najzanimljivije segmente smo pokusali objediniti radi spoznaje ponajprije europskoga, a potom hrvatskoga znacaja kulta ovoga ranokrscanskoga sveca, cija se svetost iskazuje na jedinstven nacin. Ona je zaceta ponajprije na predanom pastoralnom radu covjeka cija je ljubav prema bliznjima, njihovu vjerskom i intelektualnom usmjeravanju u izvjesnoj mjeri pocetak razvoja usustavljenih, za ono doba gotovo savrsenih redovnickih zajednica, po cemu se sv. Martin smatra tvorcem zapadnoga redovnistva. Nije samo Kristova rijec vodilja Martinovih nadahnuca vec je tu i njegov iscjeliteljski dar zbog kojega je dobio zasluzeni naslov egzorcista, ali i nadasve izgradjeni dualisticki politicko-vjerski smisao organizacije zivota, sto je ona druga, jos uvijek nedovoljno istrazena strana sveceva djelovanja.

Temelj sustavnijega proucavanja djela i djelovanja sv. Martina nedvojbeno je biografsko djelo Sulpicija Severa, rimskoga plemica, ali i Martinova obozavatelja koji je, kako sam kaze, pisao vrlo objektivno, ali s posebnim zarom koji je imao prema biskupu Martinu i kojega je osobno dobro poznavao. Vrlo raznolika dugogodisnja i nadasve bogata djelatnost sv. Martina, izrazito cijenjena biskupa, no ponajprije redovnika srcem i dusom, ucinila ga je svecem i zastitnikom siromasnih, bolesnih i ojadjenih o cemu pricaju mnoge do danas sacuvane narodne predaje i legende, ali i najpopularniji ikonografski prikaz sv. Martina i prosjaka. Vizualizirani motiv milosrdja nezaobilazno je nadahnuce umjetnika svih vremena kojim se najizrazajnije iskazuje ne samo duhovno krscansko vec i materijalno ljudsko olicenje, cesto vrlo skrivene ali i najplemenitije covjekove vrline, a to je milosrdje.

Sv. Martin je, medjutim, oduvijek bio i svecem bogatih, plemica i kraljeva ciji su se politicki potezi vrlo cesto temeljili na Martinovim savjetima, prijedlozima i vjeri u svecevu bozansku moc pravde i pobjede. Stoljecima su se pohodila dva najpoznatija mjesta vezana uz zivot i djelovanje sv. Martina: * Prvi je (danas madjarski grad Szombathely, nekad rimska Sabaria) mjesto rodjenja Martinusa, sina istaknutoga rimskoga casnika, kojemu je 316. godine sretna obitelj dala ime povezano s najvecim rimskim bozanstvom, bogom Marsom jer je karijera prvorodjenca vec bila odredjena dolaskom na svijet. *

Drugi je lokalitet Martinov grob u francuskom gradu Toursu, u kojemu je Martin biskupovao od 4. srpnja 374. pa do svoje smrti 8. studenoga 397. godine. O znacenju i popularnosti Martinova groba kao svetoga, ponajvise kraljevskoga hodocasnickoga mjesta, i danas svjedoce sacuvani zapisi s imenima mnogih kraljeva i papa koji su ga posjecivali tijekom tisucu i pol godina do posljednjega Ivana Pavla II., koji je pohodio Martinov grob 21. rujna 1996. godine. Danas cijeli krscanski svijet slavi blagdan sv. Martina 11. studenoga, koji, prema rijecima Sulpicija Severa "... vise nije bila pogrebna ceremonija, vec svecanost i slavlje Pobjede!"

Uz temeljni blagdan posebno su obiljezeni i neki drugi datumi vezani uz odredjena podrucja koji evociraju vazne dogadjaje vezane za vrijeme djelovanja galskoga apostola. To je npr. Martinska korizma (Carê ; me de saint Martin) u Toursu koja pocinje prve nedjelje nakon 11. studenoga i traje do Bozica, zatim 4. srpnja - Ljetni sv. Martin (Saint-Martin d'été), kojim se obiljezavala trostruka obljetnica: biskupska potvrda 374. godine, posvecenje prve bazilike sv. Martina 465. godine i prijenos moci sv. Martina u apsidu novoizgradjene crkve 1008. godine. Subventio (Subvention de saint Martin) je 12. svibnja i sjecanje je na veliki poraz Normana 904. godine, koji se dogodio uz pomoc istaknutih moci sv. Martina, dok je 13. prosinca Reversio (Révertion des relique de Saint Martin), povratak svecevih relikvija iz Burgundije, gdje su ih sklonili vjernici tijekom invazije Normana 872. godine.

Istoga dana 1860. godine u Toursu je otkriven grob sv. Martina. Proljetni sv. Martin (Saint-Martin du printemps) evocira Uskrs kad je sv. Martin sa svojim redovnicima krenuo u ribolov koji je zavrsio neobicno bogatim ulovom. Kult sv. Martina, trinaestoga Kristova apostola i jedinoga krscanskoga sveca koji svoju svetost nije stekao mucenickom smrcu vec predanim intelektualnim i drustvenim radom, usao je u najdublje pore zivota svih slojeva drustva, a osobito ruralnih, u kojima je i danas vrlo ziva bogata i slojevita martinska tradicija i vjerovanje u sveceve moci. Nazocnost njegova imena oduvijek je znacila srecu, zdravlje, plodnost, blagostanje, a to je zivot i ljudi i zivotinja. Zato nije cudo sto se kult sv. Martina prosirio cijelom, ponajprije, zapadnom Europom, a pravu je eksploziju dozivio od 10. stoljeca u zemljama sredisnje Europe, medju kojima po brojnosti martinskih toponima i mjesta koja stuju sv. Martina valja istaknuti Njemacku, Austriju, Madjarsku te sve slavenske katolicke zemlje. Medju slavenskim zemljama Hrvatska zauzima posebno mjesto u istrazivanju rasprostiranja martinskoga kulta, i po broju toponima i lokaliteta posvecenih sv. Martinu i po broju svetista, a i po nastajanju i ocuvanju raznolike i bogate martinske tradicije u razlicitim dijelovima zemlje.

Odraz martinske tradicije na hrvatskom prostoru Kult i tradicija sv. Martina u Hrvatskoj izravno su povezani s temeljnim franackim martinskim kultom koji se u Zapadnoj Europi sirio jos za sveceva zivota. Slojevita martinska tradicija koja se na prostorima krscanske Europe gradila i konstantno nadogradjivala tijekom tisucu i pol godina, na hrvatskom je prostoru prozivljavala specificne preobrazbe uvjetovane ponajprije zemljopisnim polozajem Hrvatske kao granicnim podrucjem dviju kulturnih i vjerskih sfera cije su se razlike kristalizirale nakon Istocnoga raskola 1054. godine.

Neprestano isprepletanje razlicitih kulturnih dominacija, a od 7. stoljeca posebice slavenske, obiljezava cijeli hrvatski zemljopisni prostor koji se u kontekstu martinske tradicije od najranijih vremena istice ponajprije jezicno specificnim metatiziranim oblikom sveceva imena - sv. Martin. Metateza je najvaznija i najstarija fonoloska promjena i dodatna je jezicna potvrda o vrlo starom postojanju martinskih toponima koji su bili zahvaceni prvotnim valom jezicnih promjena i ostali sacuvani do danas. Ona je nezaobilazan cimbenik u martinskim toponomastickim istrazivanjima, ciji rezultati donose mozda i najbitniji dokazni materijal o starosti izvjesnih lokaliteta i njihovoj kulturoloskoj slojevitosti (Mratovo - selo u sibenskom kraju, Sumratin - toponim u Dubrovniku, Mratin - brezuljak kraj Zrnova na Korculi itd.). Martinska je toponimija, dakle, "preuzeta od romanskih ili romaniziranih starinaca. Ti nazivi imaju najvecu vrijednost pri istrazivanju naseljavanja Hrvata na otoke i za razumijevanje promjena u jeziku iz vremena kad nemamo drugih pisanih dokumenata." (Simunovic 1972: 178).

Svi su metatizirani nazivi potvrdjeni u Dalmaciji, sto omogucuje pocetnu pretpostavku, koja ce se kasnije i potvrdjivati, o prostoru najstarijih martinskih toponima za koji je vezan prvi pravac sirenja kulta sv. Martina za sto su posebno zasluzni benediktinci - najsnazniji promicatelji martinskoga kulta i tradicije, a posebice knjizevnosti, koja ce na hrvatskom prostoru dozivjeti svoju specificnost.

Ona je razvidna u glagoljaskoj pisanoj rijeci, autohtonom knjizevnom izricaju nastalom simbiozom benediktinske (latinaske) i cirilometodske (glagoljaske) literarne bastine ciji ce glavni promicatelji biti popovi glagoljasi, hrvatski srednjovjekovni intelektualci i stvaratelji onoga knjizevnoga i umjetnickoga fundusa na cijim ce temeljima rasti i cvjetati raznorodni knjizevni zanrovi hrvatske pisane rijeci. Izrazajnost martinske kulturne bastine posebno se zrcali u sacuvanim umjetnickim (slikarskim, kiparskim) ostvarenjima te u nizu mnogobrojnih sakralnih gradjevina cija vjecna ljepota i raskos zasluzuju dodatne napomene. Hrvatsku martinsku tradiciju na aktualnom drzavnom prostoru promatrali smo u nekoliko regionalnih cjelina koje objedinjuju nekoliko zupanija.

Obalnu Hrvatsku s pripadajucim zaledjem razdijelili smo na Istru, Kvarner (otoci i Vinodol) i Dalmaciju, dok je kontinentalna Hrvatska podijeljena na sjeverozapadnu i panonsku Hrvatsku. Unutar svake regije posebno su spomenuti oni krajevi koji se odlikuju izvjesnim martinskim posebnostima poput otoka Krka, Braca, Solte, ili uzih zemljopisnih cjelina kao sto su zadarsko-sibenska, splitsko-makarska ili dubrovacka.

Uz temeljne povijesne napomene koje se odnose na glavne pronositelje martinskoga kulta koji su svojom nazocnoscu i utjecajem svjesno ili nesvjesno ukotvljavali ne samo kult tourskoga biskupa vec i njegovu bogatu tradiciju (benediktinci, templari, ivanovci), za svaku smo regiju kronoloskim slijedom napomenuli sva ona sakralna martinska zdanja do cijih smo potvrda uspjeli doci u starijoj (vizitacije, kronologije) i novijoj literaturi, izdvojivsi pritom neka, posebice starija svetista, kojima se zeljela potvrditi povijesna dubina, kulturna snaga i odrzivost sveceva kulta poput trogirske crkvice sv. Martina (danas sv. Barbare), crkve ili posjeda Sancti Martini Curtis u Podstani, prvotne crkve sv. Martina u Pridvorju (danas sv. Vlaha) itd.

Posebnu pozornost smo obratili na one kontinentalne martinske crkvice koje su odoljele mnogim razaranjima te vecim dijelom ostale sacuvane u svojoj izvornosti, poput templarske crkvice u Martinu kraj Nasica, crkvice u Martinscini - spomenika kulture nulte kategorije te jedine drvene martinske crkvice u Starom Brodu na rijeci Kupi i sl. Posebno su spomenute martinske crkve koje su pretrpjele katastrofalna razaranja tijekom Domovinskoga rata (1991.-1995.) poput crkve u Belom Manastiru, Svinjarevcima, Stazi itd., uz napomene o stupnju njihove obnove.

Punoca sveukupne izrazajnosti martinske tradicije diljem Hrvatske iskazuje se ponajvise u danasnjim zupnim crkvama sv. Martina, koje su ziva sredista aktualnoga martinskoga duha u nastojanju ozivljavanja proslosti i trazenja razumnije buducnosti. One su najsnazniji odraz martinske tradicije ciji kontinuitet postojanja najbolje potvrdjuje iskonsko stovanje sveca i odrzivost njegova kulta u danasnjem vremenu.

Diljem Hrvatske su danas rasprostranjene cetrdeset cetiri zupne crkve sv. Martina: - u Istri devet: Beram, Dolenja Vas, Liznjan, Momjan, Sveti Lovrec Paznaticki, Sveti Martin, Tar, Vodice, Vrsar ; - u Hrvatskom primorju i Kvarneru cetiri: Brusani, Grizane, Martinscica, Ustrine ; - u Dalmaciji jedanaest: Dolac Donji, Donje Selo, Dracevac Ninski, Lecevica, Ljubac, Pridraga, Ruda, Sumartin, Vranjic, Zrnovo, Zuljana ; - u sjeverozapadnoj Hrvatskoj cetrnaest: Breznicki Hum, Donja Voca, Dugo Selo, Hrnetic, Martijanec, Martinska Ves, Pisarovinska Jamnica, Podturen, Sv. Martin na Muri, Sv. Martin pod Okicem, Scitarjevo, Varazdinske Toplice, Velika Trnovitica, Virje ; - u panonskoj Hrvatskoj sest: Beli Manastir, Bosnjaci, Brestovac, Podgajci Podravski, Privlaka, Strizivojna. karta Hrvatske sa zupnim crkvama Sv. Martin kroz umjetnicka i pucka nadahnuca Bogata povijest i umjetnicki inventar svake zupne crkve, ali i ostalih, vrijedan je fundus martinske stvaralacke tradicije u Hrvatskoj koja je dio sveukupne martinske europske bastine ujedinjene pojmom milosrdja u liku sv. Martina. Slikarski su izricaji martinskoga nadahnuca evocirani u djelima iznimnih vrijednosti cesto neznanih, ali i vrlo znanih umjetnika koji su ih nesebicno ostavili buducim narastajima.

Iz bogate su martinske riznice zadivljujuci beramski, senjski i bracki reljefni prikazi sv. Martina, dok se posebnoscu slikarske kompozicije istice prikaz sv. Martina fresko-slikara Vincenta iz Kastva (15. stoljece) te cuvenih renesansnih majstora Vittorea Carpaccia (1460.-1526.) u Zadru i Nikole Bozidarevica (oko 1460.-1517./18.) u Dubrovniku. Osebujni barokni iluzionizam pavlina Ivana Rangera (1700.-1753.) u Donjoj Voci, istancana cistoca kolorita Celestina Medovica (1857.-1920.) u Bermu, kasno-bidermajedski realizam Josipa Franje Mückea (1819.-1883.) u Bosnjacima, freskni ciklus Joze Kljakovica (1889.-1969.) u Vranjicu, modernizam Nevenka Letica u Belom Manastiru i snaga boja Miluna Garcevica u Zamasku, djela su koja svjedoce o neprolaznom nadahnucu milosrdja i vapaju covjeka za dobrotom i davanjem.

Iako iz temelja razlicita, sva djela pokazuju neogranicenu snagu vjere i njezinu vizualizaciju od najranijih vremena do danas. slika??? Hrvatska pak knjizevna martinska bastina neocekivano je bogata i raznovrsna, sto je razvidno u njezinoj vremenskoj opredijeljenosti i zanrovskoj raznolikosti. Spomenimo ponajprije srednjovjekovna glagoljaska ostvarenja poput epigrafskih zapisa iz Berma i Senja te neobicnih, nedavno otkrivenih grafita iz Lovcica - jedinstvenih najstarijih oblika pisane rijeci.

Od srednjovjekovne cakavske liturgijske, preko barokne propovjedne i pucke knjizevnosti do napitnickih stihova te lirskih i poetskih iskaza novijega doba, lik sv. Martina prikazan je od najsvetijih liturgijskih do vjecnih puckih slavljenickih trenutaka. Svakoj hrvatskoj regiji pripada izvjesna knjizevna posebnost koja pokazuje bitnost knjiske tradicije sv. Martina te njezinu povijesnu, umjetnicku i aktualnu vaznost. U srednjovjekovnoj hrvatskoglagoljskoj knjizevnosti, i to posebice onoj 15. i 16. stoljeca iz tzv. "zlatnoga doba hrvatskoga glagolizma", sacuvano je sest glagoljskih rukopisnih brevijara (od njih tridesetak do sada znanih) koji u sanctoralu sadrze duza ili kraca citanja na blagdan sv. Martina s najglasovitijim legendarno-biografskim momentima koji po svom znacenju nisu samo vazan segment glagoljaske hagiografske knjizevnosti hrvatskoga prostora vec i dio europskoga literarnoga srednjovjekovlja uopce.

Glagoljaska pisana bastina Istre, Kvarnera, Like i Dalmacije, oplemenjena minijaturama i iluminacijama - srednjovjekovnim likovnim knjiznim izricajima - unicum je hrvatske medievisticke martinske tradicije koja svojom ljepotom i simbolikom odrazava umjetnicka stremljenja zapadne krscanske Europe u kojoj hrvatski prostor predstavlja najosjetljiviju i najtrusniju politicku i vjersku granicu koja je kroz stoljeca znala i uspjela odrzati i zadrzati kulturnu autohtonost u hrvatskom jeziku i glagoljskom pismu. slika: glagoljsko slovo Martinska pucka molitvica, izraz molbena cina koji ima zastitnicku funkciju istaknutu zavrsnim rijecima: Sveti Martin, moli za nas sada i na smrtni cas!, svoje porijeklo nalazi u hrvatskoglagoljskom srednjovjekovnom amuletu iz 14. ili 15. stoljeca ciji je predlozak morala biti neka "krscansko-latinska verzija s reliktima iz judeokabalisticke tradicije zapadnoeuropskog podrijetla iz 13-14. st." (Pantelic 1973: 190), cije pocetke, prema nekim znanstvenicima, valja traziti cak u zoroastrizmu (Ilesic 1902: 213). Jedinstvena pucka molitvica sv. Martinu zabiljezena u Istri i Dalmaciji izrazava mistiku vjerovanja u molitvu cije rijeci sadrzavaju nadnaravne magicne moci koje pomazu u najtezim trenucima.

U nasem su primjeru cudotvorne moci u borbi protiv bolesti, vremenskih nepogoda i sotone pripisane sv. Martinu i jedino su svjedocanstvo starijega sloja vjerovanja u sveca iscjelitelja koja su se sirila narocito nakon njegove smrti, a danas su gotovo nepoznata. Martinske hrvatske molitvice povezuju, dakle, jadranske priobalne krajeve isticuci time njihovu medjusobnu vjersku ovisnost, no i njihovu neodjeljivost od krscanske tradicije Zapada, ali i one Istoka, gdje se vjera u carobnjastvo temeljila na strahu pred sotonom. Propovijed, koliko god bila znana ili neznana, vazan je cimbenik u usmenom i pisanom kontinuitetu knjizevnoga izricaja opcenito pa tako i u kulturoloskoj hrvatskoj stvarnosti.

Stoga joj valja obratiti posebnu pozornost osobito kada je rijec o propovijedi kao knjizevnoj vrsti, redovito protkanoj egzemplima, a ponajprije namijenjenoj puku. Zbog toga propovijed odabire jasan i neposredan jezicni iskaz koji, u sustini slijedeci anticku tradicionalnu retoriku, izgradjuje "hrvatski pucki govorni jezik u usmenoj knjizevnoj tradiciji" (Bratulic 1996: 10).

Poseban odraz martinskoga propovjednoga nasljedja valja traziti u zapisanoj rijeci puckoga knjizevnoga fundusa svetackih zivotopisa. Medju najstarije sacuvane spada Postilla iz 1586. godine Antuna Vramca (1538.- 1588.), zacetnika hrvatske kajkavske knjizevnosti. Na stranici 111. Vramceve Postille citamo: Na ghod szvetoga Martina Biskvpa, evangelivm. To je krace citanje na blagdan sv. Martina u kojemu se jasno zrcali cjelokupna Vramceva knjizevna istancanost i znalacki odabir bitnoga i za puk lako pamtljivoga teksta.

Medju najzanimljivije barokne pucke antologije hagiografsko-taumatursko-homiletickoga karaktera nastale po uzoru na latinski Flos sanctorum, posebno mjesto pripada djelu Czvét szvéteh, ali sivlenye, y chini szvetczev, kajkavskoga pisca iz Samobora, Hilariona Gasparotija (1714.- 1762.), tiskano u Grazu i Becu izmedju 1752. i 1761. godine (Sojat 1984: 32). Ova tzv. "hrvatska hagiografska enciklopedija" u cetiri knjige s oko 4000 stranica opisuje zivote i djela krscanskih svetaca posebice stovanih u Hrvata. U cetvrtoj knjizi Gasparotijeva Czvéta szvéteh na stranici 338. pocinje tekst pod naslovom Sitek sz. Martina biskupa, y szpovednika.

Tekst jasno odrazava veliko akumulirano znanje i temeljito piscevo obrazovanje usmjereno ka izrazitoj sklonosti puku, a posebice odanosti i privrzenosti rodnomu zavicaju (Sojat 1984: 27-79). Kroz 31 poglavlje autor opisuje zivotni put i snagu vjere sv. Martina, cudotvorne iscjeliteljske sposobnosti sveca, njegovu moc nad prirodom i zivotinjama, nazivajuci ga lilium med ternyem, golubicza med ja∫ ztrebi uz invokaciju na kraju teksta: Ostani z nami na veke vekivecne. Amen.

Iz novije pak pucke knjizevnosti spomenuti su najpoznatiji martinski napjevi u Medjimurju i Hrvatskom zagor, gdje je kult sveca duboko zasao u zivot puka, a svjezina poetskoga izricaja i sjetnost melodija na poseban nacin isticu pucku odanost sv. Martinu. Pucki martinski obicaji u Hrvatskoj Diljem Hrvatske blagdan sv. Martina od davnina se obiljezavao ponajprije kao liturgijska svetkovina kojom se slavio svetac, cuvar mrtvih i zastitnih zivih.

Takva se svetkovina odrzala do danas, te je posebno istaknuta u onim mjestima koja su imenom ili crkvom tjesnje povezana s kultom sv. Martina. Bucniji pucki nacin slavljenja 11. studenoga vezan je uz svecanije obiljezavanje pocetka zimskoga vremenskoga ciklusa pa je tako Martinje postalo bitnim vremenskim, dakle vitalnim, granicnikom ciji se odraz jasno zrcali u danasnjim gozbenim nacinima svetkovanja. U Hrvatskoj se izdvaja Hrvatsko zagorje, sjeverozapadni vinorodni kraj, gdje je Martinje danas praznik ica i pica ne samo ruralnih vec i urbanih cjelina.

Ovdje je sv. Martin kao prvotni pronositelj kulta mrtvih gotovo potpuno izgubio svoje znacenje, a njegovo naglaseno gozbeno obiljezavanje pocetka zimskoga, tj. bliskoga bozicnoga ciklusa bacilo je u zaborav istinski ponizni odnos prema svecu te ga ucinilo simbolom hedonistickih proslava u kojima dominiraju napitnicke melodije i zveckanje punih casa.

Imajuci na umu vaznost sv. Martina kao plemickoga sveca cija se tradicija s ugarskoga dvora unosi u hrvatski feudalni milje, objasnjiva je sveceva nazocnost u mnogim dokolicarskim razonodama koje su se temeljile na gozbama i pijankama kojih je i inace najcesce bilo u predbozicno doba. One su nerijetko prelazile uljudbene norme druzenja i razonoda, trazeci zaklon i opravdanje u duhovnom iskupljenju.

 Parodijska zabava krstenja vina uz ceremonijalnu nazocnost biskupa Martina i njegovih pomagaca te uz litanije komicna sadrzaja, vojnicko-plemickoga je srednjovjekovnoga porijekla i odraz tzv. "kulture gospode", posebice na hrvatskim feudalnim dvorovima i kurijama 18. i 19. stoljeca. To je zapravo nacin zivljenja propadajucega hrvatskoga plemstva koji se potom pretocio u dio zivljenja novonastaloga gradjanskoga staleza koji je "razvratne" plemicke zabave prihvatio kao stare obicaje medju kojima se istice narodna kultura krstenja vina.

Upravo ona danas snazno obiljezava povijesnu i kulturnu pozadinu sjeverozapadnoga dijela Hrvatske (Zaradija Kis 2002: 199-215), pokazujuci znacenje naslijedjenoga francuskoga religioznoga i kulturoloskoga utjecaja kojim se ozivljava veza sa zatomljenim pretkrscanskim keltskim ritualnim elementima Samaina. Usprkos glavnom religijskom obiljezju blagdana u novije je doba svetkovina kao pucka veselica prihvacena u gotovo svim krajevima pa je Martinje postalo praznikom dobroga jela i pila za gotovo sve, posebice vinorodne dijelove Hrvatske.

Ono sto je obiljezavalo martinske proslave i sto ih obiljezava danas mogli bismo povezati slavonskim iskazom da je toga dana "velika sramota bit brez pecenke i imat ju mrsavu" (Filakovac 1914: 155). Stovati sveca i biti ponizan pred njegovom svetoscu znaci zapravo u obilju zavrsiti dan. Obicaj kusanja mladoga vina i prigodni vinski sajmovi brzo i rado su prihvaceni diljem Hrvatske, osobito od mladje populacije sto je razvidno u visednevnim martinskim danima npr. u Sv. Martinu, a posebice u Virju.

Ovdje svecev blagdan kulminira Dobrocinstvom svetoga Martina, jedinstvenim scenskim prikazom amienskoga dogadjaja koji okuplja iznimno mnostvo Virjana i posjetitelja iz susjednih krajeva. U kontekstu hrvatske martinske tradicije valja spomenuti i blagdan "krsnice po svecu" u Dalmaciji, koji se odnosi na obiteljskoga nebeskoga sveca zastitnika koji se u narodu oduvijek poslije Bozica i Uskrsa smatrao najvecom vjerskom i obiteljskom svetkovinom.

Rijec je o vrlo starom slavenskom krscanskom obicaju obiteljskoga blagdana pretkrscanskih korijena gdje je sv. Martin nasao svoje mjesto te je danas posebnost nekih, ponajvise juznih krajeva Dalmacije. Hrvatska je martinska bastina u svoj svojoj raznolikosti ljepota covjekova umjetnickoga modeliranja koje nam se tijekom stoljeca sacuvalo do danas, i u raznolikim i zanimljivim knjizevnim ostvarenjima i u arhitektonskom i kiparskom oblikovanju te slikarskom koloritu istancane prozivljenosti.

Martinska se izrazajnost zrcali u bogatom i nadasve zanimljivom puckom nacinu svetkovanja koji ma kako hedonisticki izgledao za vrijeme kirvaja, fraje, samanja, brigace, brgulje ili vestovanja, zadrzava svoju vjecnu svetost i odanost svecu, zastitniku i cuvaru covjekova postojanja uopce.

www.crosbi.znanstvenici.hr