Religijska tradicija koju nazivamo "hinduizam", plod je religijskog razvoja dugog pet tisuća godina. Ime datira od 1200 godine. "Hindu" je perzijska riječ i znači "Indijac", "indijski".

Tako su perzijski osvajači željeli označiti razliku između svoje vjere i vjere indijskog naroda. Hinduizam nema ni osnivača ni proroka, naglasak je na načinu života više nego na načinu mišljenja, on je možda više kultura nego vjera.

Hinduizam je čvrsto isprepleten s predajom o zemlji Indiji, njenim društvenim sistemom i poviješću. U Indiji se rijeke smatraju izvorom oslonca i duhovnog života, kao što je sveta rijeka Ganges, na čije obale svakodnevno hrle stotine tisuća hodočasnika da bi obavili obredna pranja i srknuli iz njenog toka koji daje život. Svakih dvanaest godina desetak milijuna ljudi sudjeluje u ritualnim kupanjima.

Oko 400 milijuna ljudi na Indijskom potkontinentu može se smatrati Hinduima. Kao što je stanovništvo Indije daleko od homogenog, jednako tako i hinduizam uključuje različita vjerovanja: velika većina Indijaca vjeruje u Boga, ali postoje unutar hinduizma čak i oni koji ne vjeruju u Boga.

Neki su vegetarijanci, neki žrtvuju životinje, neki obožavaju Šivu, drugi ViŠnu, treći božice. Dakle za hinduizam ime je okvirni termin, koji ne zahtijeva potpunu homogenost.

Ideja na koju se nailazi svugdje u hinduizmu je ideja o reinkarnaciji ili seobi duša, dakle o toku života kroz mnoge egzistencije. To se naziva "samsara", sto znači tok od rođenja do smrti, pa do ponovnog rođenja, i tako stalno.

Povezan s tim pojmom je pojam "karme". Ta riječ znači "djelo" ili "djelatnost", odnosno posljedice djelovanja u jednom životu koje se prenose u idući život i djeluju na njegov karakter. S tim je povezana vjera u oslobođenje "mokša" iz tog lanca ili kruga.

Korijeni hinduizma sežu do 2000.g. prije Krista i prodora arijskog naroda u Indiju, koji je na pradavnu indijsku vjeru, čiji je glavni kult bio kult vode, izvršio jaki utjecaj. Ono što je preuzeto iz "stare" religije, prije njenog miješanja s arijskom, su joga, odricanje i obredi pročišćenja.

O arijskoj vjeri znamo iz pjesama znanja "Rgveda", nastalih negdje 800.g. prije Krista. Smatra se da su one objave brahmana (najvišeg izvora svega bitka) koje su primili nadahnuti mudraci (ršiji).

Rgveda se sastoji od više od tisuću himni, koje su upućene različitim bogovima, ali koje govore i o političkoj i socijalnoj, odnosno kastinskoj strukturi Indije, u kojoj je svečenička kasta povlaštena.

Spekulativnost u "Vedama" dovest će do "Upanišada", s kojima će objavljena riječ završiti. U "Vedi" je najviše i apsolutno Brahman, koji se opire svim pokušajima definiranja. U njemu treba pronaći čisti bitak, čisti um i čistu radost. Ne može ga se spoznati, ali je moguće na njega gledati kao na osobno božanstvo.

Tako postaje moguće da je nekoliko osobina božanskog očitovano u razlicitim oblicima, pa da je moguće imati nekoliko vlastitih bogova ili božica. Mnogostrukost se ne smatra politeizmom, budući da je brahman jedan. Bogovi su jednostavno način pristupanja najvišem.

Bogovi koji se spominju u "Vedi" su Indra, bog neba i rata, Agni, bog vatre i žrtvovanja, i Varuna, branitelj kosmičkog reda.

Kasnije se još pojavljuju bogovi Brahma, Višna i Šiva. Brahma je stvoritelj, Višna je održavatelj, Šiva je razaratelj i njihovo trostruko djelovanje odgovara ritmu svijeta.

Brahma ima zadatak dovesti mnoštvo u život na mjesto prvobitnog jedinstva. Njegov ženski dvojnik je Sarasvati, energija koja dolazi iz njega.

Višna upravlja ljudskom sudbinom i njegov kult je veoma omiljen. On se čovječanstvu približio u deset reinkarnacija: Matsya, Kurma, Varaha, Nara-Simha, Vamana, Parusa-Rama, Rama-Candra, Kršna za kojeg se smatra da je potpuna reinkarnacija, pa je i sam bog, Buda, osnivač budizma, i Kalki, deseti avatar koji tek treba doći.

Šiva je izvor i dobra i zla, a Kali, Šivina žena, simbol je suda i smrti.

Jogini su težili potiskivanju želje i ljubavi i osjećaja općenito, pa se kao reakcija na njihovu krutost javila ideja o bhakti, ili odanosti određenom bogu, čime se zadobiva milost.

Iz odanosti bogu proizlazi mokša ili oslobođenje. Radi se o otpuštanju, odnosno oslobođenju, osamostaljenju i slobodi. Ideja o mokši javlja se zajedno s idejama o samsari i karmi.

Ono što čovjeka sputava u krugu rođenje-smrt-ponovno rođenje je neznanje. Posebno znanje stiče se meditacijom praćenom disciplinom joge i ponavljanjem misteriozne mantre "Om", koja predstavlja najviše biće u njegovoj punoci.

Ali postoji i put djelovanja, karma-marga. Taj put oslobađanja priznaje da živimo u svijetu u kojem treba raditi i odgovoriti mnogim obavezama. Mi ne smijemo ne sudjelovati u etičkim zahtjevima kojih smo svjesni.

Postoje hinduski hramovi, nastali po uzoru na kraljevski dvor, u kojima se nalazi glavni kip nekog boga, koji se simbol božanske prisutnosti i kuće u kojoj živi. Svaki dio hrama ima duhovno ili simboličko značenje, a toranj označava let duha u nebo.

Za vrijeme bogoslužja svećenik može čitati "Vede", ali to može činiti i svaki "dvaput rođeni" Hindu, odnosno Hindu koji potječe iz prve tri kaste.

U hramu se kipovima daruje cvijeće ili novac, a dok se kreće oko oltara, on mora vjerniku uvijek biti zdesna. Budući da je bogoslužje uglavnom individualno, obredi kod kuće jednako su važni kao i oni u hramu. Dužnosti u kući razlikuju se prema kastama; oni iz prve tri kaste obavljaju obrede triput dnevno.

Kako je Indija dugo bila pod stranom vlašću, postojala je i tendencija gubljenja svijesti o hinduizmu, pa su se povremeno javljale jake ličnosti koje su težile reformiranju hinduizma i afirmaciji hinduskih vrijednosti.

To su Ram Mohum Roy, koji je tvrdio da je sve što je vrijedno u kršćanskoj etici već prisutno u hinduskoj baštini, pa Šri Ramakrišna, koji je tvrdio da opća istina postoji u svim religijama i tvrdio je da je Bog prisutan u mnoštvu očitovanja, kao npr. Božanska Majka, Rama, Krišna, Muhammed a.s. i Isus Krist. Tu su još i Vivekananda, koji je tvrdio da je svaka osoba potencijalno božanska, pa pjesnik Rabindranath Tagore i državnik Gandhi.