Halloween vuče korijene iz drevnog pretkršćanskog keltskog festivala mrtvih. Keltski narodi, koji su jednom naseljavali široka područja današnje Evrope, dijelili su godinu prema četiri velika praznika. Prema keltskom kalendaru, nova godina je počinjala sa datumom koji odgovara prvom studenom, a taj je dan označavao početak zime, kao i početak i kraj vječnog životnog ciklusa.

Keltski praznik se zvao Samhain – bio je to najveći i najznačajniji praznik u keltskom kalendaru. Kelti su vjerovali da na ovaj dan duhovi šeću svijetom živih, jer tada duše onih koji su umrli tijekom godine putuju na drugi svijet. Ljudi su se okupljali i prinosili žrtve mrtvima, u oblika voća, povrća, životinja.. Palile su se i velike vatre, kako bi se putujućim dušama pomoglo u prelasku na drugi svijet i kako bi se lutajuće mrtve odvratilo od opsjedanja živih.

 

Samhain se pretvorio u nama poznatiju Noć Vještica (Halloween) kada su kršćanski misionari  pokušali promijeniti vjerske običaje keltskih naroda. U ranim stoljećima poslije Krista, prije preobraćenja na kršćanstvo, Kelti su poštivali drevne vjerske običaje pod vodstvom svog svećenstva – druida. Druidi su bili keltski svećenici, pjesnici i znanstvenici. Kao ritualni vjerski vođe i nositelji znanja, nisu se mnogo razlikovali od istih onih misionara koji su ih kasnije prozvali obožavateljima đavola. Kao rezultat njihova truda da izbrišu poganske praznike kao što je bio Samhain, misionari su uspjeli uvelike promijeniti značenje dotičnog praznika. 601. godine poslije Krista, papa  Gregur I donio je poznati edikt u kojem je uputio svećenstvo da pokuša iskoristiti  vjerske običaje poganskih naroda umjesto da ih uništi: primjerice, ako neki narod štuje drvo, neka to drvo posvete kao Kristovo i dozvole da se nastavi njegovo ritualno štovanje, umjesto da ga sasijeku.

Ovakav pristup postao je glavna misao vodilja u radu misionara i pokazao se briljantnim u njihovoj misiji širenja kršćanstva. Crkveni praznici su namjerno postavljani na dane koji su se poklapali sa poganskim vjerskim običajima - tako se i Božić slavi na dan koji se poklapao sa mnogim zimskim proslavama poganskih naroda.

 

Samhain je sa svojim naglaskom na nadnaravno, međutim, bio izrazito poganski praznik. U ovom slučaju su svećenici ranija keltska božanstva označili kao zla i povezali ih uz kršćansko shvaćanje vraga. Kao predstavnici konkurentske religije, druidi su smatrani zlim obožavateljima demonskih bogova i duhova, a keltski zagrobni svijet polako je poprimio sva značenja kršćanskog pakla. Rezultat ovakvog misionarskog stava bio je smanjenje vjerovanja u drevne rituale, ali njihova značenja nisu sasvim nestala. Keltsko vjerovanje u nadnaravna bića se nastavilo, a crkva se i dalje trudila prikazati te običaje ne samo kao opasne, već po definiciji zle, a štovatelji tradicionalne keltske religije označeni su kao čarobnjaci i vještice.

Za kršćanski praznik Svih Svetih proglašen je prvi dan u studenom. Na Svisvete se zapravo slave svi kršćanski sveci, a pogotovo oni za koje nije predviđen poseban dan u kalendarskoj godini. Praznik je trebao privući keltske narode i tako zauvijek iskorijeniti  Samhain. To se nije dogodilo, no značenje tradicionalnih božanstava se umanjilo i ona su se iz duhova i demona  pretvorila u nešto prihvatljivije vile i vilenjake, te raznolika mitska bića, ali drevna vjerovanja nikad nisu do kraja nestala. Simbolizam koji nose lutajući mrtvi bio je prejak i  preblizak ljudskoj svijesti da bi ga moglo u potpunosti zamijeniti apstraktno kršćansko slavljenje svetaca. Kao slijedeći korak približavanja poganskim vjerovanjima, 2. studeni je označen kao Dušni dan, praznik  kada živi mole za duše mrtvih, a drevni običaji preživjeli su pod novim imenom.

 

Svisvete su unutar svog kršćanskog značaja sačuvale tradicionalna keltska vjerovanja. Večer prije Svih svetih postala je razdoblje najveće aktivnosti i dinamike, i u svijetu živih i u svijetu mrtvih. Ljudi su je nastavili slaviti kao vrijeme lutajućih mrtvih, ali su nadnaravna bića vidjeli kao zla i demonska stvorenja. Narod je u pokušaju umirivanja duhova, vještica i čarobnjaka za njih iznosio darove u oblika hrane i pića. Tako se rodio Halloween ili Noć vještica – drevni keltski praznik proslave nove godine «zamaskiran» u modernu odjeću.

 

Raznorazna nadnaravna bića i sile povezivali su se uz Noć vještica. U Irskoj su vile bile legendarna bića koja su se mogla vidjeti na ovaj praznik. U Engleskoj su ljudi pekli «dušne kolače». Iz Walesa  se sačuvala izreka «saved by the bell» - naime, običaji su nalagali da se za Svisvete pošteni narod pošteno i napije, jer na taj bi ih način zlokobne  utvare zaobilazile. Kako bi nakon jedne takve noći većina pučanstva slijedeće jutro  dočekala onesviještena u nekom jarku, nije se znalo tko je živ a tko mrtav. Obzirom da je Europom u to vrijeme vladala kuga, oni prisebni bi sve što je unaokolo ležalo zakopali, ali bi svima za ruku privezali špagicu koja je na kraju imala zvonce. Živi zakopani bi slijedeće jutro povukli špagice i zvonca bi zazvonila, pa bi nesuđene mrtvace tada otkopali. Ovo vrijeme čarobnjaštva i magije pronijelo je i mnoge svoje običaje i vjerovanja: na primjer, onaj tko na Noć Vještica u ruku uzme zrcalo i unatrag se spusti stepenicama u podrum, u zrcalu će vidjeti lice svoje slijedeće ljubavi.

 

Gotove se sva današnja vjerovanja vezana uz Noć vještica mogu povezati uz drevni keltski dan mrtvih. Ovo je praznik koji ujedinjava mnoge mistične priče i vjerovanja, no svako od njih nosi vlastitu povijest. Maskiranje i lutanje od vrata do vrata u potrazi za slatkišima seže unatrag do keltskih običaja kada su ljudi prinosili žrtve kako bi umirili lutajuće mrtve. Kako su stoljeća prolazila, ljudi su se počeli maskirati u groteskna stvorenja i izvoditi trikove u zamjenu za jelo i piće. Do današnjeg dana vještice, kosturi i demoni ostali su najraširenije maske. Noć vještica zadržala je i običaje koji proizlaze iz keltskog žetvenog festivala koji se održavao na isti dan, kao što je rezbarenje voća i povrća.

I danas na Noć vještica, muškarci, žene i djeca maskirani lutaju ulicama pokraj izrezbarenih bundeva, organiziraju se proslave i pričaju zastrašujuće priče. Zagrobni svijet barem simbolički postaje dio svijeta živih u noći kada se zamjenjuju uloge a smrt se potvrđuje kao neodvojivi dio života kroz magičnu proslavu ove svete i tajanstvene noći.

 

www.studentnet/whatever

Marin D.