U proljeće, kad me zasvrbe prsti, ja moram vrtlariti. Nema veze što se moje rovanje po zemlji svodi na kopanje po teglama, sadnju i presađivanje, ali meni za Uskrs treba u kući nešto procvjetati. Vani imam usko kameno korito u kojem rastu trajnice, nešto lukovičastih biljki, dvije ruže i ukrasno trnje.

Obzirom da živim u suterenskom stanu, s velikom mukom nastojim održita i ponešto biljčica unutra. Iako je stan i suh i dosta sunčan, za biljke je to neprirodan prostor.

Svake godine mi za Uskrs procvjeta barem jedan zumbul u kući i njegov opojni miris se raširi cijelim stanom, ali ove godine me proljeće posebno boli; nokti mi se krzaju i otkidaju u krhotinima, pa kraj svih rašpica u kući izgledaju k'o nazubljene pile, kosa mi ispada u komadima (sad barem znate zašto se šišam kratko), kosti i mišići me bole neizdrživo, a i Uskrs je ove godine uranio, pa ništa od svega toga nisam napravila.  Samo sam na brzinu kupila malen uskrsni vrtek koji mi je trebao i za potrebe tv emisije...

 

Vani sam na mramornim prozorskim klupicama tužno promatrala osušene batrljke prošlogodišnjeg cvijeća koje sam zimus sašišala da ne strši tako svenulo i sasušeno i onda sam u čudu ustanovila da mi je u jednoj tegli procvjetao maslačak koji se sam posadio, a iz njegovih ogromnih listova su veselo provirivale plave ljubičice koje su se također same posadile. U drugoj tegli je iz suhog panjića prošlogodišnjih pelargonija sramežljivo krenuo izbojak nove biljke, znači preživio je zimu i mrazeve..

 

U slijedećoj tegli se zelenio busen divlje mišjakinje koja je već cvjetala sitnim bijelim cvjetićima a zbog sitnih listića je izgledala kao bujna kućna sreća...

 

Iako su mi sitni zglobovi šaka bolno naotečeni, koža popucala, a palac desne ruke na kojem se jedna pukotina upalila sav naotekao otišla sam po nove biljke. Uskrs je već prošao i više nisam mogla čekati. Tražila sam pelargonije, jer su one najotpornije na uvjete u kojima trebaju rasti (na slikama je vidljivo da su moji prozori u razini ulice pa je cvijeće ravno na udaru benzinskih i dizelskih para i ostalih ispušnih automobilskih nečistoća) Malo sam dvojila oko izbora boja. Prošle godine sam imala ciglastocrvene , ali su ih napale lisne uši i lišće im je na kraju bilo izbušeno poput slavonske šlingane čipke, nikako im nisam uspjela pomoći, a mislila sam da ih njihovo aromatično lišće štiti od nametnika...

Ove godine sam posadila nekoliko, nešto tamnije crvenih i razne nijanse ružičastih vrsta iako znam da je svjetlije cvijeće još osjetljivije. 

 

Dakle, oprala sam tegle, dezinficirala ih klorom, pripremila zemlju i krenula u sadnju, dok mi je palac na desnoj ruci gorio i uporno naoticao.

Evo rezultata...!

Imam jednu teglu koja je zelena cijele godine jer su u njoj čuvarkuće koje zimu prežive bez problema. Prošle godine se među njih sama posadila menta, koju redovito potkidam i sušim za čaj, pa sam u nju preselila i onu samoposađenu ljubičicu iz druge tegle, računajući, ako je među čuvarkućama dobro samoposađenoj menti, valjda će biti i ljubičici...i evo je, veselo cvjeta i dalje...

Tako pogled ujutro ostane na mojem zelenilu, a ne na garažnim vratima preko puta.., a i onaj izbojak sam presadila kraj dvije raskošne pelargonije, kad se već sam izborio za novi život, tko sam ja da mu uskratim priliku..., nadam se da će se silno truditi da brzo dostigne konkurenciju...

Sva sreća da sam vrtlarenje dovršila, jer su mi počeli ispadati i zubi i sada svaki drugo dan kod zubara. Koža, kosa, nokti, zubi, to lupus uzima svoj proljetni danak.

No, bit ću ja dobro, vidite da nemam uvjete za cvijeće, ali cvijeća ipak uvijek imam, čak mi se i samo posadi... 

Prije 15 godina kada sam se doselila u ovaj stan, cijela kuća je bila već dvije godine useljena, ali ja sam prvu biljku posadila u našem dvorištu i nastavljam saditi i dalje, da ne bude samo goli beton oko nas.  Ovo mikrovrtlarenje je moj način uzemljivanja i prizemljivanja, tako se povezujem sa životom i za mene je to pomalo autoterapijski postupak, pravi proljetni obred obnavljanja...

Znam samo da me povremeno klijenti pitaju je li cijela kuća moja. Kad kažem da je moj samo stan u kojem sjede pogledaju me u čudu i skoro sažaljivo..

Ne znam kad je skromnost postala mana, ali meni je u mom domu lijepo, a s cvijećem na prozorima još ljepše...