Generalna skupština UN-a je toga dana 1959. godine usvojila „Deklaraciju o pravima djeteta“, a 1989. godine „Konvenciju o pravima djeteta“. Njome se pokušalo odrediti specifične potrebe djece i mladih, njihovi specifični problemi vezani uz razvoj, odrastanje, podređenost odraslima, iskorištavanje, zlostavljanje. „Konvencija o pravima djeteta“ je najviše puta ratificirani dokument o ljudskim pravima u cijelom svijetu, ali je provedba još uvijek nedovoljna.

U Konvenciji se govori, prije svega, o obavezama odraslih u odnosu prema djetetu kao i o obavezama brojnih društvenih činilaca u vezi zaštite djeteta.

To je prvi dokument u kojem se djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne samo kao osobi kojoj je potrebna posebna zaštita. Za razliku od Deklaracije o pravima djeteta (1959.) koja ima moralnu snagu, Konvencija o pravima djeteta je pravni akt koji ima snagu zakona i obavezuje stranke na pridržavanje njenih odredbi i uključuje pravo nadziranja primjene u državama koje su ju prihvatile tim dokumentima. Konvencija je dovela do promjene obrasca ponašanja u načinu na koji bi društvo trebalo gledati na djecu: kao na stvarne subjekte prava i nositelje promjene.

Međutim, 30 godina nakon stupanja na snagu Konvencije, ta se ideja i dalje dovodi u pitanje. Unatoč postignutom napretku dječja se prava svakodnevno krše. Pravna zaštita djece i nadalje je nepotpuna, a još je veći nesklad između zakona i prakse. Pred svakim od nas stoji odgovornost uvažavanja djece kao ravnopravnih članova društva. Djeca ne mogu i ne smiju biti ostavljena da se sama izbore za svoja prava. Stoga, promicanje prava djece traži angažman i promjenu društva u cjelini, uvažavajući vrijednosni sustav i odgojnu klimu. To zahtijeva od odraslih da propituju prirodu svoje odgovornosti za djecu, ali i da prepoznaju vrijednost njihovih iskustava, pogleda i briga. Na odraslima je da provode i promoviraju prava djece, ali da uključe i samu djecu u raspravu i odlučivanje o njihovim pravima.

Potrebno je čvrsto političko opredjeljenje, uz dovoljno dodijeljenih resursa i široku društvenu osviještenost kako bi se omogućilo da se djeca smatraju punopravnim nositeljima prava i da se prema njima tako postupa.

Kako se i koliko dobro neka država brine o zdravlju i obrazovanju djece te o svim drugim čimbenicima koji utječu na njihovu dobrobit pokazatelj je snage ili slabosti svake države. Za to je potrebna visoka razina svijesti kako pojedinaca tako i čitavog društva.

Nasilje nad djecom u zemljama u kojima postoje ratni sukobi je nezamislivo , bolno i zastrašujuće. Djeca su svjetlo ovog svijeta ali veliki dio odraslih ovo svjetlo ne primjećuje. Pohlepi i profitu djeca ništa ne znače. Nezamisliva su iskorištavanja i zlostavljanja djece u 21. stoljeću.

Podsjetimo se koja su prava djece:

– Prava preživljavanja – hrana, smještaj, stanovanje, zdravlje, životni standard;
– Razvojna prava – razvoj, odgoj i obrazovanje, obitelj, kultura, identitet;
– Prava sudjelovanja – donošenje odluka, druženje, izražavanje, pristup informacijama;
– Prava zaštite od – zlostavljanja, zanemarivanja, izrabljivanja, mučenja, otmice, prostitucije.

Deset dječjih prava kako oni to vide:

1.   Moje su ruke male; molim vas ne očekujte od mene savršenstvo kada spremam  krevet, crtam crtež, bacam loptu…Moje su noge kratke; molim vas usporite kako bih mogao s vama držati korak.

2.Moje oči ne gledaju kao vaše; pustite me, molim vas da malo sam istražujem. Ne ograničavajte me bespotrebno.

3.Posao će uvijek biti tu, a ja ću biti malen još samo na kratko vrijeme; zato si uzmite vremena da mi strpljivo i s ljubavlju poučavate o svijetu koji me okružuje

.4.Moji su osjećaji nježni; molim, vas, imajte obzira prema mojim potrebama. Nemojte me cijeli dan kritizirati (ni vi ne biste željeli da vas cijeli dan kritiziraju!). Ponašajte se prema meni onako kako bi ste i vi željeli da se prema vama ponašaju.

5.Ja sam poseban dar. Molim vas cijenite me onako kako to zaslužujem. Pustite me da budem odgovoran za ono što činim. Vodite me i disciplinirajte s ljubavlju i strpljenjem.

6.Trebam vašu potporu kako bih mogao rasti i razvijati se. Pazite kako me grdite. Kudite moje pogreške, a ne mene.

7.Pustite me da sam odlučujem o sebi. Dopustite mi da pogriješim, kako bih iz svojih pogrešaka mogao učiti. Tako ću jednoga dana biti spreman donositi odluke kakve život od mene zahtijeva.

8.Molim vas nemojte raditi umjesto mene. Tada osjećam da svojim nastojanjima i zalaganjem nisam ispunio vaša očekivanja. Znam da je to teško. No, nastojite ne uspoređivati me s mojim bratom ili sestrom.

9.Ne bojte se otići vikend bez mene. Ponekad djeca trebaju slobodna vikend od svojih roditelja, jednako kao što i oni trebaju odmor od svoje djece. Osim toga, volim vidjeti kako se volite i kako je vaš brak poseban.

10.Molim vas,volite me i onda kada iznevjerim vaša očekivanja.

Kevin Leman