Mnogi ljudi imaju problema kada trebaju drugima reći ne. Teško im je priznati da nešto ne mogu učiniti, ili se osjećaju obveznima kada kolege ili prijatelji traže od njih uslugu ili, kada netko stariji ili moćniji traži od njih da nešto učine, osjećaju da to moraju učiniti. Postoje radna mjesta na kojima je gotovo nezamislivo reći ne. Često se stvara tolika tjeskoba oko mogućih posljedica izgovaranja te riječi da mnogi radije ne kažu ništa ili pristanu na ono što im ne odgovara.
Često je prijeko potrebno reći ne. To zna svatko tko se našao u situaciji da obavlja posao umjesto drugoga, da je kupio nešto što mu ne treba, bio u društvu koje mu ne odgovara itd. Problem je najčešće u pogrešnom shvaćanju ljubaznosti. Treba najprije preispitati što nama uopće znači "biti ljubazan". Znači li to voljeti druge ljude? Ako jest – podrazumijeva li ljubav udovoljavanje drugima, pa makar i na štetu vlastitih potreba? Ili je "biti ljubazan" nešto što su nas učili da treba pa osjećamo da to jednostavno moramo, inače nismo dobri? Ili "biti ljubazan" znači – biti voljen i prihvaćen? Istražujući vlastitu definiciju ljubaznosti, mnogo toga će nam postati jasno.
Kod ljudi koji imaju teškoća s odbijanjem drugih nije problem u tome da ne znaju što žele. Problem je u tome što misle i osjećaju drugačije od onoga što čine (stoga se često kasnije ljute na sebe: "Zašto mu nisam odmah rekao/rekla?"). Biti uvijek, u svakoj situaciji ljubazan i susretljiv za veliku većinu ljudi znači jednostavno – ne biti ono što jesi, ne reći što misliš, ne pokazati osjećaje. Stalni osmijeh na licu dok u nama sve ključa što nas šef kritizira dovest će do toga da ćemo jednom – eksplodirati. Tri su moguća scenarija u vezi s izražavanjem naših stvarnih osjećaja.
Prvo, bijes se može skupljati u glavi i ostati dugo potisnut. Drugo, bijes može biti neprikladno iskazan – prema onome tko s njim nema izravne veze, jednostavno nam se našao na putu, a imamo više moći od njega. I treće, može biti odgovarajuće izražen i usmjeren prema onome na koga se i odnosi, ali će vjerojatno ostati slabih dimenzija budući da je trenutačno iskazan.
Jedna od najvećih pogrešaka je svođenje ljudskog ponašanja na dva termina: ljubazan i neljubazan. Između njih je cijela skala mogućih ponašanja, a još je veća pogreška sposobnost izgovaranja riječi NE izjednačivati s neljubaznošću. Voljeti ljude i pomagati im ne znači udovoljavati svim njihovim prohtjevima (sjetimo se da čovjeka "treba naučiti pecati, a ne dati mu ribu"). Vrlo često, ako stvarno duboko istražimo što leži iza naših teškoća u odbijanju drugih ljudi, pronaći ćemo strah, onaj strah koji leži iza većine drugih strahova – strah od odbacivanja. Strah da nećemo biti prihvaćeni. Što znači da prvo moramo razriješiti taj strah.
Bitno je i osvijestiti mogućnost izbora. Kao i svaki drugi obrazac ponašanja, i ovaj se može promijeniti. Kad ljudi uistinu shvate da mogu odabrati kako će se ponašati, shvate i da je u redu odbiti ono što ne žele. Promjena ponašanja nosi sa sobom jake emocije, no već nakon prvih rezultata javlja se snažan osjećaj zadovoljstva – jer nešto mijenjamo, jer se nešto događa.
Promjena ponašanja se ne odnosi samo na izgovaranje te obilježene riječi "ne". Ona treba biti sveobuhvatnija, tako da naše ponašanje možda čak i spriječi postavljanje zahtjeva koji nam ne odgovara, ili barem olakša izravno odbijanje. Izuzetno je bitno obratiti pozornost na govor tijela. Ako govorite nešto odlučno i ozbiljno, provjerite smješkate li se pritom. Sugovornik će možda zbog tog smiješka primiti nejasnu poruku, ili će on oslabiti snagu rečenog. Ako vam netko iznosi zahtjev koji ne želite ispuniti, izbjegavajte "podržavajući" govor tijela – kimanje glavom ili govorenje "aha". Neka vam tijelo bude što je moguće mirnije.
Izbjegavajte pitanja koja će indicirati da ste zainteresirani za zahtjev ("Dokada to trebate?"). I imate pravo prekinuti osobu, pogotovo ako već znate što želi, a ona i dalje radi na uvjeravanju. Naravno, to treba učiniti obzirno ("Oprosti što te prekidam…"). Ako je pustite da iznosi opširno sve u vezi sa zahtjevom, steći će dojam da ste zainteresirani i voljni za ispunjenje zahtjeva, pa će tim veće biti njeno iznenađenje i razočaranje kada je odbijete. Naše bi ponašanje trebalo biti u skladu s našim mislima i osjećajima. Što ranije spriječimo da u osobi naraste očekivanje, to će i konflikt biti blaži ili ga uopće neće biti. 
Mnogi se nadaju da će osoba s kojom su u konfliktu ili koje se boje – promijeniti. Tada bi sve bilo u redu. Čujemo od kolega, prijatelja, partnera, a možda i sami znamo reći: "Kad bi me barem poslušao" ili "Kad bi barem prestao prigovarati, bio bih sretniji" i slično. Čovjek bi pomislio da je u ljudskoj prirodi okrivljavati druge kad nešto nije u redu. Odbacujući izgovor "kad bi", odbacujemo i potrebu da prebacujemo krivnju. Osim toga, daleko je ljepša pomisao da, umjesto da čekamo da se netko promijeni, mi sami imamo sposobnost upravljati većinom situacija i učiniti da one budu dobre za nas.
irida
edin.kecanovic
