Zlatko Martinko, PISATI HAIKU

Dijelovi eseja o knjizi "PISATI HAIKU" (Zlatko Martinko) - za književni časopis "Nova Istra", izdavač, Istarski Ogranak DHK

od Zlatko Martinko, 13. veljača 2012 u 23:49 ·

Ali, što je haiku?



Pojam haiku je kreirao haijin i teoretičar Shiki Masaoka (1867-1902). On je za njega lirski (poetski) izraz, a ne poezija, podvrgnut specifičnim pravilima, tipičnim za japansku kulturu i način života. Simbolika je najviše zastupljena. Korijeni haiku proizlaze iz tanka (waka). U haiku čovjek nema nadčovječnost, priroda nema basnoslovnost. Mali, bezimeni brežuljak je najčešće značajniji od Himalaje, a najimpozantniji i najljepši je kada je "napola skriven od oka". Haiku je književna usporedba onome : "…onaj koji želi biti gospodar svijeta, mora biti njegov sluga…" – jer onaj koji je putovao, upoznao je raznolikost krajeva, zemalja, ljudi, prirode, godišnjih doba – primijetio je i mnogo sličnosti među njima. Sve te sličnosti su značajnije od razlika. One su općeljudske, dakle nisu vezane za podneblje, vjeru, rasu, imovinsko stanje, diplome, inteligenciju. Njihov je doživljaj vječan i univerzalan. Trešnja koja je procvala u Japanu ili kod nas, ostavlja neuništivu sliku u prostoru i vremenu i nakon što je ocvala i latice pale na zemlju, plodovi sazreli. – Valovi na moru nisu prestali iako smo mi otišli, ili ako je pala noć ili se izmijenilo godišnja doba. Prošao brod. "… Haiku je poruka i doživljaj smislenog oko nas ; dodira, okusa, sluha, pogleda i mirisa…" On je, dakle, živa, humanizirana priroda, naturalizirano čovječanstvo, svjedok neprestane promjene u prirodi i u nama. – Ako je ljubav prema prirodi religija, a da ta religija postane lirika ; onda smo složili haiku. To je najvažniji kredo (sažeto načelo) haiku slaganja. Haijini su nam pokazali, iako to do sad nije doslovce rečeno, da haiku nije smisao, da nije ljubav, da nije život, da nije moralnost, da nije religija ; da je nešto drugo. Moglo bi se reći da je on "ono nešto što vidimo". "Viđenje" i "nešto" postaju jedno – bez "viđenja" nema "nešto", a bez "nešto" nema "viđenja". Nema ni otkrića ni stvaranja ni saznanja: samo suhoparan i nedjeljiv doživljaj. Ako se vodi računa o tome kako Japanci doživljavaju i tumače svoje doživljaje s jedne strane i kako iznose svoja osjećanja – a kako to čine ljudi sa zapada s druge strane – površnom čitaocu, pogotovo sa zapada, japanska literatura se čini naivna ili sentimentalna. To možda dolazi i radi sažetosti i upotrebe običnih riječi; predstavljanja bez uljepšavanja… Zna se da bi dodatno pojašnjavanje, neki dodatni komentar, samo osiromašio, čak i usmrtio snagu i dubinu japanskog liričnog mišljenja. Za haiku je značajna "suzdržanost". Neki zapadni kritičari smatraju da haiku nema determiniranu poruku. Da i je tako, zar je to nedostatak ? To bi značilo da stare poštanske marke nije vrijedno skupljati jer ih ne možemo koristiti za naše prepiske. Ipak, poštanska marka daje svom sakupljaču mogućnost divljenja – haiku svom haijinu isto tako pruža emocije koje njegov kratak oblik nosi u svom odnosu u prirodi… Različite stvari su spojene i dotaknute u haiku ; pogled i osjet, duh i materija, stvaratelj i stvoreno… Hladnoća jednog jesenjeg dana, vrućina ljetnog dana, glatkoća kamena, bjelina snijega, udaljenost planina, treptanje lista na vjetru – sve to bez ljubavi, bez želje, bez misli, bez ljepote postaje činjenica, postaje haiku. Haiku je slika tog trenutka. Usporedimo li zen i evropsku poeziju ili haiku i senryu ; svi imaju nešto slično, gotovo istovjetno – spajaju dvije suprotne stvari ili stvari različitih kategorija. Naime, slika je otprilike ova :

Zen: onaj koji djeluje stvara djelo.

Poezija: riječ je stvar.

Haiku: smisao je osjet.

Senryu: obrazovanje je iluzija, šala je iluzija

Dakle, u početku je bio onaj koji djeluje, a ne djelo. Haijini su otkrili da riječ nije stvar, da je haiku osjet a ne osjećaj. Možda je senryu stvarno opušten, manje stegnut pravilima, osjetima, stvarima, djelom… Dakle, senryu je iluzija. Ili ipak možda i ne – jer u japanskoj lirici ništa nije ni konačno ni sigurno, ali ništa nije slučajno. Radi malog broja riječi koje sadrži, haiku može puno predlagati. Kad bi bilo više riječi, širina prijedloga bi se suzila. Mnogi haiku gube u prijevodu na svojoj snazi, lepršavosti ; recimo kada se treba odlučiti za jedninu ili množinu jer to u originalu nije određeno. Ichiki Tadao ističe : "… Elipsa je važan sastojak haiku. Stanka ili sadržaj se mogu usporediti sa (+) i (–) u elektricitetu, koji su odijeljeni prazninom. Iskra preskače s jednog dijela na drugi i uspostavlja vezu. Duh mora izvesti skok, osvijetliti…" – Radi njihove sažetosti ne treba čitati puno haiku odjednom. Naprotiv, isti haiku treba pročitati više puta jer ćemo naći nove i nove doživljaje. Kod slaganja haiku, mnogi su prepravljani i dotjerivani godinama. Dobar haiku nam nikad neće biti dosadan, a kad pročitamo onaj koji u potpunosti odgovara našem raspoloženju, trebali bi smo ga naučiti naizust i s njime poći u krevet. Možda i putovati s njime! Gledati kroz prozor ureda, uživati u povjetarcu, u blagodati ljubavi… Prodor zena na zapad je sigurno olakšao i prisvajanje haiku. U mnogim zemljama ima vrijednih haiku pjesnika. Kod poštovalaca se isto tako broj povećava. – Haiku je prožet zenom ali nije zen. Ne samo što velik broj haiku nije razumljiv bez obaviještenosti o zenu, već i obrnuto, često će haiku biti najbolja ilustracija neke zen izreke. Zato bi u njegovom prikazivanju bio neumjestan svaki pokušaj "kritičkog vrednovanja" u odnosu prema zenu ili zena prema haiku. Mislim da; ako želimo doživjeti haiku barem djelomično kao Japanci, moramo i mi sami zauzeti onaj stav koji zauzima zen. Ako to ne učinimo možemo doživjeti samo površnost haiku a nikako unutrašnjost; samo ljusku ploda a ne i sočnost, srce – stječemo nejasnu sliku o tome što je haiku i nećemo otkriti što on predstavlja. On nije lijepa stvar ni vječni užitak, već prst koji "pokazuje most, koji ne trebamo više, da bismo prešli rijeku". Postoji duboka povezanost tvorca i njegovog djela, koja će uvijek iznova i iznova tkati njihovu duboku uzajamnost. Evo nekoliko mojih haiku, napisanih na obali mora prije tridesetak godina u Francuskoj.



poisson plonge riba zaroni

dans la profondeur bleue ~ u plavu dubinu ~

mouette n'en veut pas neće galeb



clapotis de l'eau ~ pljuskanje vode ~

la radio d'un pęcheur radio jednog ribara
en sourdine prigušen



hors saison ~ van sezone ~

les bateaux abandonnés brodovi napušteni

sur leur ancrage na svom sidrištu



aprčs la pęche ~ nakon ribolova ~
une petite araignée jedan sitan pauk

tisse sa toile plete mrežu


Haiku je kao cvijeće : netko voli – netko ne voli. Ako u cvijeću smeta miris ili boja, u njemu su kratkoća ili jednostavnost one koje ponekad smetaju ili pak zatvorenost njegovog oblika odvraća od njega. Njegovi strogi zakoni pisanja, čistoća i istina, slika, potiču na razmišljanje. – Zanimljivo je da oni koji misle da ne vole haiku, samo pretpostavljaju zašto, dok oni koji ga vole rijetko razmišljaju zašto ga vole... – Vole ga! To je to! Vječito.

Dakle, pitam se: zašto voljeti haiku ? Zašto ja volim haiku?

Svakog jutra – po kiši, po vjetru, po mrazu ili vrućini – možemo ponavljati poznatu izreku Bashô-a : " prkos neba je sjeme umjetnosti". Bilo kako to ponovili, na glas ili u sebi, ako važemo pažljivo svaki slog, shvaćamo da bi taj pogled mogao biti ili trebao biti, temelj svakidašnjeg i laičkog shvaćanja vjere. Poznajemo li mentalitet Japanaca, znamo da i najbanalniji razgovor o vremenu postaje privlačan čak i kad se razgovara s jednom ženom, jer nam se čini da ta žena govori o nježnosti svoje kože, mirisu kose, o promjenama svog raspoloženja, svog zdravstvenog stanja. Da otkriva vlastitu osebujnost svojim riječima. Zato nije niti čudno da u Japanu postoji izreka : "lijepo vrijeme gospođice". Ali, mi na zapadu, nemamo japanski haiku almanah – "saijiki" a niti imenik sezonskih pojmova "kiyose". Netko je jednom rekao: nema više sezona, gotovo nigdje, osim u haiku ! – Međutim, shvatiti, razumjeti, zatim dočarati trenutak sezone, a da se ona direktno ne spominje, to je već umjetnost. Tu život izbija neposredno iz svega, iz stvari i pojava ; najčešće u mnogostrukim vidovima i slikama. Stvara prožetost stvarnog i podsvjesnog, postojanog i prolaznog. Zatim predah – "kireji", koji u prijevodu padne najčešće iza prvog reda ali isto tako, iako rjeđe, u polovici drugog reda ili na kraju drugog reda, je svojstvo neotuđivo iz haiku. On stvara odnos između slika i pojmova. Neupotreba glagola osnaži haiku, povećava ritam, jer imenica umjesto glagola daje jači dojam slici. Vrlo često prava vrijednost jednog haiku i počiva na neuporabi glagola… U tradicionalnom haiku se izbjegava metafora – više se koristi na zapadu gdje se haiku smatra poezijom. Ako se metafora koristi, trebala bi biti samo jedna nadgradnja ili pojačavanje odnosa između stvari i slika. Interpunkcija u haku je, po tradiciji, gotovo zanemariva, bolje reći: ne postoji.

Vjerojatno da jedan od razloga, zašto volim haiku je i taj, što, iako je njegova povijest u potpunosti vezana za povijest Japana, gledamo li ga bolje, shvaćamo da je uvriježen i u današnjicu, čak je i pokazatelj određenih ideja i odnosa u našem suvremenom svijetu. Mnogi se zavaravaju ako svrstavaju haiku u sekundarnu ili manje vrijednu umjetnost; iako je kratak, krhak, ponekad i nerazumljiv. Ima njih koji misle da je lagan za pisanje i za čitanje, čak i kad ga se ne razumije. Možda je baš ta njegova prividna lakoća, jednostavnost i sažetost koja privlači, s razlogom ili ne, koja čini da bismo ga mogli voljeti ili odbaciti. Stručnjaci smatraju da postoji osam primarnih pravila haiku, koja su utvrđena tokom povijesti, da bi se napisao "pravi haiku" (od kojih samo pet još obvezuje i danas). Neki japanski haijini, a posebice sadašnji autori haiku, su željeli te zakone izbjeći, da bi lakše ugradili sadašnji trenutak u prostor vječnosti. Dakle, da bi to napravili, mada je haiku slika trenutka, (ali, kao uvijek, ni to nije posve sigurno), zaboravljaju 17 slogova, tipičnih za haiku, odbacuju kigo, ubacuju metaforu i usporedbu. Stavljaju interpunkciju, velika slova. Slagati haiku postaje prava znanost. Haiku se u Japanu svrstava u umjetnost – ne u poeziju… Svaka riječ se stavlja na kušnju u odnosu "onog izvana" – onog što se vidi i onog prema "unutra" – onog što se osjeća; da bi se sve to naposljetku izbacilo prema van – prema čitaocu. U snazi dijaloga, prvo sa samim sobom, pa i sa svima drugima oko nas, preobražavamo saznanje u univerzalni rječnik. Rječnik haiku. Poznato je da postoje dva japanska rječnika ili almanaha haiku : saijiki i kiyose, koje ćemo posebno proučiti u ovoj knjizi.

"…Najvažniji razlog slaganja haiku je; da se podijele trenuci života koji su nas dotakli u duši, skrenuli naš pogled, od djelića životnog iskustva s kojim prihvaćamo i shvaćamo prirodu koju primamo na poklon… Točno da je to smisao svake umjetnosti, a time i haiku…" (William J. Higginson.)

Haiku je sredstvo promatranja, lirični izraz bez rime ni metafora. On je u stvari "trenutak zabilježen u prostoru kada je priroda dotakla ljudski život i ljudsku svijest. Time, dobro složen haiku, lako stvara neizbježne odnose između raznih stvari i pojava, pokreće ih iz imobilnosti. Stvara "prirodu ljudskog pogleda". Haiku treba pomoću kigo označiti vrijeme (sezonu) godine u kojoj je trenutak zabilježen, mada on može biti nenaznačen, već sâm po sebi razumljiv. Obično je podijeljen između dvije kontrastne cjeline koje jedna drugu opisuju ili potvrđuju... U engleskom jeziku, prvi red ili drugi obično završavaju s točkom ili crticom za označavanje podjele ili predaha, zvanog na japanskom kireji, (što čini jedan rez). – Ne treba pisati u prvom licu ili koristiti stilske figure kao što su usporedbe, interpunkcija, rima, metar…) Haiku se treba odnositi na prirodu i neposredan trenutak neke njene pojave.. Stoga, kao tvorac haiku, trebali biste koristiti glagole (ako ih koristite) u sadašnjem vremenu i trebate vrlo pažljivo odabrati riječi i slike uzbuđenja koje one trebaju stvoriti. Pozivajući se na to, da je model Reginald-a Horace-a Blyth-a primijenjen u skladanju haiku s 5-7-5 slogova ili zvukova – u tri linije (u gotovo svim drugim jezicima osim japanskog), trebale bi se primijeniti i slijedeće "smjernice", kojima se mogu koristiti početnici pri slaganju svog Haiku:

1. red = 5 slogova - Kada? – kratak red.

2. red = 7 slogova - Gdje? – dug red.

3. red = 5 slogova - Što? – kratak red.

Ljepota može doći iz osjetljivosti umjetnički stvorene, u samo nekoliko riječi i zvukova! Pamtimo, haiku je, u suštini, miješanje duhovnih odnosa i zajedništva s prirodom ili kao što ćemo radije priznati, da je smjesa duhovnog otkrivanja prirodnih ljepota i vrhunac opisivanja svega u prostoru: stabla, osjeta, boje, živog bića i prirodne pojave, zvijezde, planete, galaksije, sunca, svemira, kao i praznine ili praznog. Da je stvorio nebrojeno kombinacija i kontrasta. Stvara se osjećaj nepreglednog, kao kada bismo spojili prirodu sa znanjem o Bogu, o Tao, o Vrhovnom sudu, snazi i moći koja izviru iz svega. To su "darovi" koji mogu biti oslikani u malim, krhkim slikama, ali moćno složeni u samo nekoliko riječi i slogova spojenih u jednu cjelinu. Međutim, tehničko gledište umjetnosti, nikada neće dovesti ljude dovoljno daleko, kako bi većina od njih doista postigla saznanje o tome što je haiku, siguran sam. – Pogotovo danas, kada je čovječanstvo izgubljeno u trci s vremenom. Otkrivanje i duhovna potraga za izvanrednim i nevidljivim, ali stalno prisutnim, za onim što neki nazivaju Duh, životna sila, energija i "vječna bit", disciplina, Karma, ili što god to bilo, je gotovo nemoguće. Činjenica je, da je većina ljudi, u "zapadnom svijetu" a i značajna većina u današnjem "istočnom svijetu" podlegla materijalnom, industrijskom, površnom i varljivom. Bez obzira na sve svoje nedostatke, još uvijek je znatan broj ljudi koji se žele vratiti u neku vrstu kontakta s unutarnjim nitima života – u neku vrstu prihvaćanja duhovnog prostora u sebi, koji im nedostaje da se osjećaju ispunjeni mirom i ljepotom. To se teško može naučiti ili osjetiti uz svakodnevnu rutinu. Haiku je jedan od nekoliko mogućih putova kako do takvog blaženstva i mira doći. Stvoriti vjeru u nešto uzdignuto.

Priroda je uvjet da se složi dobar haiku, a budući da je haiku umjetnost, morate ga razvijati postupno, vršeći odabir pomoću svih vaših osjetila, suživljeni s prirodom i njenim pojavama. Zovem vas na kratko putovanje tim krhkim ali osebujnim svijetom haiku, kao kad bismo sjeli "u vremeplov" nekog zaboravljenog Japana, a opet tako sadašnjeg i svježeg, da se osjećamo kao u nekoj vrsti "zazena" (pozicija sjedenja pri meditaciji), riječi i zvuka… Sretan vam put ! Uživajte u uzdizanjima i padovima, plovidbi i brodolomu, na suncu, u studeni, uz jezero, u hladovini, s pogledom na daleke planine, na uzbibano more, plodne trešnje, zrelu pšenicu. Doživite oluju i mirno more ! Na put ću vas ispratiti s nekoliko mojih haiku koji se odnose na zimu ili na zimu kako sam ju ja vidio i doživio :



matin d’hiver ~ zimsko jutro ~

ma tęte endormie moja pospana glava
dans la tasse du café u šalici kave



les enfants majeurs ~ djeca odrasla ~

dans le jardin enneigé u zasniježenom vrtu
une balançoire vide prazna ljuljačka



dans le dégel ~ na južini ~

le bonhomme de neige snjegović je otišao
est parti sans pipe bez lule



matin gelé ~ smrznuto jutro ~

je porte les plis du sommeil nosim nabore sna
sur les joues na obrazima



vent du nord ~ sjeverni vjetar ~

les peupliers aussi jablanovi isto
baissent les tętes spuštaju glave





Počeci haiku:



(Za ovo poglavlje knjige sam prije svega zahvalan edicijama " NRF: Gallimard" i časopisu "Gong" – Haiku Udruženja Francuske, čija izdanja su mi pomogla u mnogome sastaviti sliku onoga što sam želio o haiku znati.)

Našao sam izvor obavještenja svemu onome čemu nisam znao ime, stekao o tome istinitu predodžbu, mada sam se, gotovo prirodno, s mnogim stvarima, tokom godina druženja s haiku, sretao, čak se i služio. Valjda sam neke slike ili zakone haiku prisvojio a da toga nisam bio svjestan ili sam to jednostavno "upio", kopirao iz doživljaja koje su u meni izazvale kompozicije starih haiku majstora. Tekstovi i njihovi prijevodi, potpomognuti komentarima, činili mi se rijetke inteligencije… Ipak se neću služiti isključivo pronađenim primjerima i objašnjenjima da bih svoje pisanje nekamo usmjerio. Čim to bude neophodno, pokušat ću pronaći primjere koji se meni posebno sviđaju i za koje imam svoja objašnjenja. Nadam se da ću u tome uspjeti.

Haiku je po svojoj formi i svojoj trezvenosti, svojoj sažetosti, s rigoroznim zakonima, prava iznimka u književnosti. Ne zna se točno kada je nastao i na što je stvarno ličio u svojim počecima. Danas, kad ga čitamo, ne možemo sa sigurnošću reći da je to stvarno haiku. Misli se da su to u početku bili hvalospjevi animističko-šintoističkim božanstvima, koji su se govorili pri obredima za blagdane slavljenim u Japanu, (neki se slave još i danas) – na primjer : godišnje doba, snaga prirode, majka, početak svega značajnog u životu. U stvari, prve forme haiku, (koji se nije tako zvao u svojim počecima,) su imale za svoju glavnu suštinu samo prirodu. Povijesno, prva priznata pojava haiku, koji se tada nazivao hokku, što je bilo prvih 17 slogova poeme waka – danas poznatija kao tanka, je negdje oko 760. godine naše ere, u zbirci "Tisuću listova", na japanskom : "man'yMshk". – to je i prva antologija te vrste. Međutim, waka ili tanka, ima samo daleku srodnost s haiku. Duži je, sastoji se od trideset i jednog sloga. Ima dva dijela. Prvi dio ima 17 slogova i slavi prirodu, zvao se hokku, koji dobiva poslije ime haikai (haďkaď), da bi na kraju dobio ime haiku. Tanka je ostala posebna kompozicija sastavljena od dva dijela ; prvi od 17 slogova koji se trebaju izreći u jednom dahu. (trebamo voditi računa o tome da se dugački japanski slogovi računaju za dva). Zatim se u jednom dahu izgovara ostalih 14 slogova, koji se trebaju vezati na prvi dio jednim osjećajem ili emocijom. Ova poetska forma će biti jako popularna, imati munjevit uspon između 9. i 11. stoljeća na imperijskom dvoru. Priređivali su se natječaji tanke. Počelo je i povezivanje jednog tanke na drugi, tako da bi jedan haijin napisao prvi dio od 17 slogova, na što bi mu sljedeći haijin odgovorio sa 14 slogova. Tako bi se stvarale kompozicije vezanih tanka od 50 – 100 u nizu, koje su dobile ime renga (lančani tanka).

Tanka se pisao u to vrijeme na tri načina :



1. Način "oriku" – poema 5/7/5/7/7 slogova napisanih od iste osobe. To je tanka koji poznajemo danas i koji kod nas, na zapadu i pišemo.

2. Način "tsuketu" – poema pisana u dvije ruke, dva haijina. Na prvi dio, 17 slogova, (5/7/5) zvani "maeku" bi drugi haijin odgovorio jednim "tsuketu" od 14 slogova ( 7/7 )…

3. Način "renga" – u moderno doba zvan i renku ili rengay, povezuje zajedničko pisanje više haijina, gdje će se svaki uključiti prema rasporedu sa 5/7/5 slogova ili 7/7 slogova, da bi se stvorila kompozicija od 100 do 200 dijelova, a ponekad i puno više.

Od ova tri načina kod nas je naviše usvojen "oriku". Kad se govori o ovom načinu, onda mislimo na tanka. On se sastoji od dva dijela. Prvi od 5/7/5 slogova, koji zovemo "hokku" ili "maeku", govori ponajprije o prirodi i njenim pojavama (iako ni to više nije neizmjenjivo pravilo). Taj dio opisuje promjene ili previranja prirode i vremena. U hokku je kigo neizbježan. Hokku je u stvari suština i prapočetak tradicionalnog haiku. Prava podjela haiku i tanke nastaje pod utjecajem velikih haijina drevnog Japana : Bashô, Buson ili Issa. U tradicionalnoj formi tanka, kigo mora biti prisutan bezuvjetno u prvom dijelu. Između 11. i 17. stoljeća, tanka – omiljena zabava aristokrata, poprima sve više i više slobodne oblike, služeći se običnim jezikom u sprezi s tradicionalnim oblicima, postaje komična i nazvana je " haďkaď renga".

Odvija se dupla evolucija ; po mnogočemu oprečna tradiciji Japana... Na početku 17. stoljeća počinje "era Edo", zvana i "era šoguna", koja traje od 1600.god. Do 1868. To je era kada se Japan zatvara u samog sebe, u svijet svoje tradicije. Pojavljuje se novi buržoaski stalež, koji se sve više bogati. Teži se razonodi vlastele (buržuji-plemići u zemlji izlazećeg sunca, na neki način). Tanka, previše složen, će biti uskoro zapostavljen u korist haiku, iako će se, u stvari, naziv haiku pojaviti tek u 19. stoljeću. Haiku je kraći, može lakše dočarati viđeni trenutak i u isto vrijeme prikazati osjećaj haijina, nositi stil ili tehniku "yugen" to jest tehniku pisanja koja daje sugestiju nečega a da se to ne piše. To je ujedinjenje osjetljivog i dubokog. Yugen je smatran kao "bit" japanske poezije. Dakle, ulazi u centar obožavanja ljepote, osjećaja, umjetnosti ; poezije i slikarstva. Svaka sugestija uključuje postojanje koje ne bude direktno izrečeno. To je mogućnost pobuđivanja nečeg, više nego imenovanja. Haďkaď-renga se osiromašuje, uopćava, svojim priprostim rječnikom omogućava razvoj komične poezije, a to je više odgovaralo kulturi novopečenih bogataša. To poopćavanje dovodi do pojave prvih majstora u stilu, onih koji će stvoriti svoju veličinu u kreaciji vrste poetskog slaganja najkraćeg na svijetu. Rađaju se majstori haiku. Sav njihov stvaralački rad je ostao usko vezan za protekcionističku tradiciju Japana. To ih tjera propisati i nametnuti stroga pravila izražavanja, odnos slogova i slika, stvoren je saijiki kao i kiyose na pomoć haijinima. Bilo je čak onih koji su išli tako daleko da su slijedili 30 – 40 strogih pravila pisanja, među kojima su najvažnija bila : izbjegavanje glagola, zamjenica, interpunkcije, upotreba kigo, prisutnost wabi sabi, ryuko-fueki. Bilo je onih koji su tvrdili da dio do predaha treba objasniti ono što slijedi ili obratno. Otvarali su se tečajevi, putujuće škole, natječaji, konferencije animirane velikim majstorima, lutalicama ili redovnicima. Stvarao se pregršt zakona vezan za trenutak vremena, za određeno mjesto. Posebni događaji, politički, ekonomski, vjerski ili jednostavno ljudski, posebno su se obrađivali, dočaravali, što je pretvorilo haiku u učesnika i vodiča kroz ljudsku povijest. Kigo i yugen postaju nosioci ljepote, snage i važnosti haiku. Haiku je postao umjetnost posebnih ljudi.





Misterij zvan – haiku :



Napisao sam za francuski časopis "PLOC' – 100% haiku" nakon mog govora o "misterij u haiku" u Nancy-u 2001. godine :

" …kao da imam odijelo satkano od riječi. Toplina se uvlači u moje grudi. Od straha drhtim do čuđenja. Osjećam riječi razbacane u mislima, pokušavam im naći smisao, neki redoslijed, prazno mjesto u nekoj slagalici. U ovom neodređenom trenutku nikakva iskra ne kresne – riječi leže na papiru, u pogledu, komešaju se u glavi. Ako vjetar puhne sve će odnijeti, izbrisati. I zapuše vjetar ; odnese sve s papira – ne iz srca. Već osjećam nove riječi koje plamte u meni, napućit će vrijeme koje leti. Kuća postaje kolijevka jednom haiku koji se rađa. Pretpostavljam čudo, osjećam čaroliju…Misterij! Sažima se praznina, pretražuje nepoznato. Put ispred mene je polazak u sezonu, prikradanje prostorom, promatranje sitnica – događaja, promjena. Prevodim tišinu u riječi, u novo i novo izviđanje. Eto haiku, sa svojim naramkom svjetla i sjene, vjetrom koji bi trajao snagom noći, u kojoj će mi otkriti što nisam danju vidio. Pišem onako kako sam čuo, vidio, dodirnuo, okusio i pomirisao. S mojih pet osjeta. Plovim u riječima koje slijede – slažem haiku – da bih bolje oslušnuo zov tišine, oprobao opeklinu čežnje. Krvarit ću tom čežnjom prije nego što njen zov ne odleti zauvijek. Ako se otvori tračak svjetlosti, kojeg nazirem – ako se ukaže vidljivim, pa makar kao sjena, onda je stvarnost prisutna, čitka i izgovorljiva. Imam svoj haiku! Haiku živi u svakom od nas, u našoj svakidašnjici. Dođe, obilježi i prođe, neprimjetan i siromašan, na dohvatu haijina koji želi uhvatiti njegov eho i dati mu krv svog jezika, istrgnuti prolaznom trenutku jedan neimenovan dio nevidljivog i staviti promatrača na put unutrašnjeg svjetla – gdje se oslobađa tišina koju ćemo zajednički osjetiti između riječi. Sažetost zaziva svoju suprotnost, ništa nije izgubljeno. Snaga kratkog podržava broj. Mnoge haiku sam već napisao, mnogi će doći ; ponavljati se bez opisa, mijenjati bez objašnjenja, mirisati parfeme sezona. Kao da se uvijek i uvijek u meni stvara nova "mogućnost misterija" – zvan haiku…Ako je haiku čarolija, teško se može složiti, a još teže ako ne razumijemo njegove zakone, ako ga ne vežemo u svemu za naš život. Stoljećima ranije je bio vezan za život Japanaca. Naš je život okrenut brzini, potrošnji i površnosti – haiku nas navodi da stanemo, uzmemo predah i uživamo u prirodi, mijenama i slikama oko nas…."



une baie rouge crvena bobica
est tombée toute seule ~ je pala sama od sebe ~

jardin en givre vrt u mrazu

( Isokki )



Haiku pobuđuje sve više interesa. Kažemo da je on umjetnost "hvatanja trenutka". Dodao bih da je on i umjetnost koja treba tom trenutku priskrbiti vječnost. Treba dati riječima dušu, stvoriti iskru života da nastane čarolija. Naći u njemu snažan pogled kojim gleda prirodu i ljude ali i dušu koja vidi taj pogled. To stvara odnos : akcija – pogled – akcija. Znači ; akcija, biti pažljiv prema onome što nas okružuje, pogled zaustavlja taj trenutak, nastani se u njemu i opet akcija ; jednom slika upamćena, zapisati ju, obraditi, izoštriti – sve dok misterij ne počne djelovati.



U Medulinu 10. veljače 2012. Zlatko Martinko


---------------

lp, boro

http://budan.blog.hr/