od Zlatko Martinko, 3. lipanj 2012 u 11:53 · 

Uhvatiti pravi trenutak i napraviti ga jedinstvenim pomoću našeg načina izražavanja ili kako bi rekao M. Coyaud : " …slagati haiku nije ništa više nego prolazno hvatanje trenutka ; spremnog da bude zaboravljen, da bi postao zauvijek nezaboravljiv… " Bilo koji prolaznik bi mogao govoriti o svojim koracima, kako se ucrtavaju u pokrov tundre – to je jedinstveno. Ali dočarati time dubinu i snagu polarne zime je umjetnost…

.

u srcu tundre ~

smrznutom mahovinom

tišina me slijedi

.

Međutim, haiku se ne peče kao kolači. On treba biti složen, zatim ga treba ostaviti da sazre, otići na neko vrijeme drugdje, čekati da magija učini svoje. Tek tada iskrsne sretno rješenje kojim možemo izreći na mističan način nešto što se činilo banalnim. Slažemo svoj haiku. Primijetili ste da ne kažem "pišem svoj haiku" – za mene je haiku umjetnost slaganja slika…

.

novi kabriolet ~

nisam ljubomoran

kiši u njega

.

Treba naći ugao pod kojim se nabolje vidi, mjesto s kojeg se najdublje osjeća zanos promatranja neke slike, vidi njena sveobuhvatnost ; uhvatiti trenutak prirode, kada je ona usporila ili se zaustavila u jedinstvenoj slici. To treba dočarati i ponuditi čitaocu.

.

loveći se ~

plava vretenca crtaju

rijeku u zraku

.

Ima u haiku neka nit kojom čarolija dolazi. Zadatak je naći ju. Znači da treba nastaniti prostor kako bi mu se izvukla srž i ovjekovječilo postojanje. Haiku će donijeti rješenje kako bi se obična stvar ili pojava mogla obogatiti iskrenim i čistim pogledom haijina.

.

 

na kraju večeri ~

svici se pridružili

zvijezdama

.

Čarolija haiku se očituje i u mogućnosti dočaravanja i u snazi kreiranja ritma ali i atmosfere samog ozračja – dodira (osjeta) izmedju haijina i prirode.

.

sjena i pas

pod parfemom cigare ~

jesenja noć

.

Ponekad pomišljamo da je naš haiku savršen jer smo poštivali sva pravila njegova slaganja, formu i suštinu. Mogao je početi iz banalnosti, mogli smo "uhvatiti" trenutak sezone (kigo), predstaviti ga prema svim pravilima – ipak, možemo ostati bez mogućnosti da njime kresnemo i najmanju iskru. Pravila postoje da bi bila prekršena – zna se… Ipak mislim da prvo treba savladati u potpunosti sva pravila haiku, pa se tek onda njih postepeno oslobađati. Recimo, Vassily Kandinsky je poznavao u potpunosti umjetnost slikanja prije nego što se počeo baviti apstraktnim slikarstvom.

Ne radi se o tome da ćemo tako poopćiti, odbaciti ili oskvrnuti pravila. Između dva shvaćanja ima fundamentalna razlika ; treba imati poštivanje prema haiku - prije svega...

.

Suprotno vrijednostima Zapada, u Japanu se razvila filozofija privremenog i estetika prolaznog. Ona dotiče mnoga područja života, a posebno poeziju. Kod nas se život bazira na dometu isprobanih mogućnosti, na mjerljivom i konkretnom, stabilnom i trajnom. U Japanu se puno vremena i pažnje posvećuje proučavanju i promatranju prirode i prostora u kojem se ono "nevidljivo" najčešće pojavljuje. Priroda je poveznica između čovjeka i zone njegova uma (svijesti) – doseg krhkosti svake stvari. Izreka mono-no aware (osjećaj prema prolaznom ili za prolazno) je prevedena od Jacques-a Roubaud-a na francuski kao "ganutost stvari". Ona predstavlja na japanskom jeziku lirično iskustvo " par excellence" u kontaktu s prirodom. Možda to Japancima dolazi od njihova geografskog položaja, stresnog područja, utjecaja monsuna ? – Po njihovom shvaćanju, ljudsko postojanje je samo jedna etapa u neprekidnom lutanju između života i smrti.

Na tom kulturnom tlu se razvio haiku.

Nije slučajno da se haiku proširio svijetom ; efikasan i pristupačan, čak i operativan odmah. Iako je naš svijet drugačiji, s posebnim značajkama kulture, haiku je ipak među nama primio korijen. Mi živimo u potrebama i raseljenju, u svjetskoj civilizaciji potrošnje. Nama caruju ; spot, slika, isječak, trenutačno i privremeno. Haiku predstavlja stvarnost – kratku i sažetu, ide u srce stvari i događaja. Ljudi nemaju vremena ! – Haiku živi u svijetu zapažanja bez svršetka, bez početka, parceliziran kao plodna rižina polja koja su slagala neizmjerne nijanse jedno te istog ljudskog pogleda…

Japanski haiku ćemo teško prevesti "…jer pisan u kaligrafiji predstavlja nešto drugo od onog što smo očekivali – predstavlja riječi koje vidimo…" (Conrad Meili). Znači da haiku "moramo vidjeti"!

.

 dubokom šumom

 nitko ne prolazi ~

 osim vjetra

.

Kao pijesak ili voda, haiku se uvlači u svaku poru našeg života. Nije on samo posao specijalista već i izučavanje intenziteta naše osjećajnosti, našeg savladavanje izražaja. Mobilan, neuhvatljiv, napaja se u mnogim tokovima i izvlači svoje sadržaje iz susreta, saznanja, promatranja, zahtjeva, šokova… U potrošačkom svijetu, kao naš, treba uzeti vremena za predah, pronaći sebe, gledati pomnije na svijet oko nas i slušati ga. Slušati tišinu koja u njemu caruje. Haiku nas poziva razumjeti vrijeme koje prolazi, on ne gradi, ne razvija, on prisjeća. Bilježi. On je munja koja dolazi iz svemira i vraća se u svemir. U svom doticaju s nama bio je samo jedan kratak i prolazan trenutak – zaustavljen u našem vidokrugu. Rođen je u životu i u život se vraća. Dolazi iz beskraja, u beskraju nestaje. Istim pokretom sveže i odriješi i najavi i izvrši i zapali i sagori… Postaje umjetnost. Sažeti i sažeti na neophodno, sitno, ogromno… Postaje kap vode u kojoj se stisnulo more, u kojoj mjesec određuje sezonu a priroda ju oživljava i oplemenjuje.

.

polje pod snijegom ~

iza mog prozora

bijela zavjesa

.

Slika je čarolija, ona sve otkriva. Sve je tu ; kigo (zima), prisutnost pet elemenata (voda, zemlja, zrak), dvije slike koje predstavljaju zimu – polje pod snijegom i bijela zavjesa iza prozora. Možemo zamisliti toplinu sobe odijeljenu zavjesom i prozorom od zime u zasniježenom polju… Haiku je izronio iz tišine i kao jedini živ pogled koji je tu sliku "doživio". Tišina govori kao zvon sa seoskog zvonika i stvara svoj prostor.

.

noćni mraz ~

izobličen mjesec

u mom prozoru

.

Haijin tu nema ništa dodati ; osim onog što u njega prodre iz tišine. Pogled postojano gradi tišinu u svojim slikama, prostranu, duboku tišinu. Vodi nas kroz neočekivano, kroz prazninu koja nam odaje svoj muk i svoj glas. Koja nam šapuće riječi svoje tišine.

..

.

Iz "PISATI HAIKU ; kako, zašto..." - (2012.)