ŽIVOT U GLAVI

Životni tijek: Kao dio svakodnevne rutine, odlazite ujutro ustaljenim putem do obližnje prodavaonice. Vjerojatno ste obučeni u garderobu u kojoj obavljate ovakve i ine kućne poslove. Nakon što ste pobacali u košaricu sve namirnice koje su vam toga dana potrebne, uputite se prema blagajni. Obavljate novčanu transakciju i pri razmjeni novca blagajnica vam se toga dana nije nasmiješila jednakim intenzitetom, kojim je običavala prethodnih dana. Vi se ionako od jutra osjećate kao da ste ustali na lijevu nogu pa, na takvu blagajničinu reakciju, pomislite: "Koja glupača!" niti ne razmišljajući pritom zašto ste u svojim mislima upravo tako reagirali. A možda je i blagajnica ustala na lijevu nogu…

Ova situacija, kao jedna od ublažene verzije primjera bezbrojnih kombinacija i mogućnosti u kojima znate jednako reagirati, daje do znanja koliko su ljudi sposobni donositi prosudbe prema nekoj ušabloniranoj percepciji. Rijetko tko će se u ovakvim trenucima zapitati: "A zašto sam ja upravo ovako reagirao?", jer smatraju to normalnom reakcijom na nezadovoljavajući podražaj koji su primili od sugovornika. Tko je ovdje uopće kriv za takav način djelovanja? Kriva je jedino greška u koracima vašega uma. Sve se nalazi pred vratima uma, sve je vođeno umom i kreirano putem uma.

Um je u budizmu definiran kao nefizički fenomen koji primjećuje, razmišlja i raspoznaje iskustva i reakcije iz okoline. To je fenomen koji nije tijelo, nije supstantivan, nema oblik, ni boju, ali kao ogledalo može jasno reflektirati objekt. Pobliže objašnjeno budističko gledište uma, bi se moglo izvesti komparacijom tijela i uma s kompjutorom, pa tako bi tijelo bilo hardware, a um software. Software mora biti postavljen ili registriran u nekom čvrstom obliku kako bi mogao funkcionirati. Bez software-a (uma), hardware (tijelo) je samo "mrtva stvar". S druge strane hardware (tijelo) je također bitan za radnje koje kompjutor može činiti: koliko je brz, koje programe može pokrenuti i kako isti korelira u interakciji sa svijetom. Koliko god hardware bio dobar, on može izvoditi isključivo programe koje poznaje. Hardware se može pokvariti, ili čak "umrijeti", a software se tada može preseliti na drugi hardware. Software-u je potrebno korištenje "osjetila" hardware-a, kao što su tipkovnica, miš, modem, jer preko njih prima "input", baš kao što um treba osjetilne podražaje kako bi primio "input" iz vanjskog svijeta.

Ovo vodi do bitne spoznaje: jednostavno je za zaključiti da kompjutor nije objektivan u odnosu na svijet, što ovisi o vrsti mikrofona ili modema na kojeg je konektiran, pa se prema tome i input koji prima razlikuje. Usporedivo s time, vaši tjelesni osjeti ne mogu u potpunosti biti objektivni: ljudske uši su drugačije (što znači da i drugačije čuju!), pa isto tako i oči, pa kako se bilo tko može proglasiti objektivnim promatračem kad vam je svakome input koji vam ulazi u percepciju različit?! Ali, iza svega toga opet leži um (software), jer što ga više unaprjeđujemo postajemo inteligentniji i mudriji, pa se tek tada može govoriti o nekoj vrsti objektivnosti…

Sve bi bilo jednostavno, kad ne bi bilo tako komplicirano, a upravo se to događa u svijesti modernog čovjeka-komplikacija. Ljudski um se dijeli na dva dijela. Jedan dio uma kreiralo je društvo, vjerovanja, mediji i uvjerenja i to je dio uma koji neprestano analizira, racionalizira i prosuđuje(zato je blagajnica s početka priče glupa!). Drugi dio uma je totalna suprotnost prvom, on je čisti operativac i njegova jedina misao je "DJELUJ". Pošto je kod ljudi prvi slučaj iz podjele uma, nije na odmet upoznati se s tom vrstom programa u tijelu.

Taj program je jedna ogromna, nevidljiva, neorganska forma koja vrlo suptilno upravlja čovjekom. Vjerojatno ste se mnogo puta ulovili kako kroz život prolazite kroz jednu vremensku monotoniju zbivanja oko sebe. Tada se uhvatite kako već dugo niste osjetili životne užitke i kako vaši snovi nisu ispunjeni, niti će ikada biti. Počinjete razmišljati. Jedino što tada uviđate su konstantni problemi koji vam naviru sa više strana nego što ih percepcija može registrirati. Osjećate se bezvrijedno i ništa tu misao ne može promijeniti, jer vam i bilo koji pomak u bilo kojem smjeru predstavlja besmislenost. Tada ne uspijevate uvidjeti, da je jedini smisao života onaj koji si sami postavite i da je tada sve krasno.

Ne možete si reći da ste u depresiji kad se zapravo tako ne osjećate, ovo je nešto drugačije. Pa od te silne monotonije i besmisla počinjete beskrajno analizirati, od slasnog događaja koji vam se dogodio prije tjedan dana, a nije uopće bio toliko uzbudljiv nego ste ga vi takvim doživjeli, čineći to bezbroj puta, pa sve do razmišljanja o ružnoj boji ruža koji ima na usnama voditeljica večernjeg dnevnika.

To ogromno nezadovoljstvo vodi jednom golemom cinizmu okrenutom prema najvećoj opasnosti-životu. Um buja i stvara u vama jednu prirodnu i organizmu podnošljivu dozu ludila i umne destrukcije. Postajete osjetljivi na bilo koji podražaj koji uspije probiti svojim suptilnim iglicama do vaše strukture. Strahovi postaju vaši najbolji prijatelji, pa više i niste svjesni čega se vi najviše bojite. Ali zapravo ničega, jer pola tih strahova, ako ne i većina, je iracionalno. Ti strahovi počinju proizvoditi iskrivljenu percepciju. Više ne znate što je realno, a što nije. No, bez obzira na to, oni počinju kreirati svijet oko vas i događaju vam se upravo one stvari kojih ste se u glavi bojali, jer ste ih svojim misaonim protokolima privukli.

S vremenom počinjete osjećati i fizičku malaksalost pa vam se javljaju bolesti koje niste mogli ni slutiti da će vam se pojaviti, ali um i dalje djeluje! Sve vam je naporno i svaki trenutak u danu prolazite obuzeti tenzijom, pa zbog toga jedva čekate vikend kako biste se mogli sakriti u naručje, svog najboljeg kućnog prijatelja, vašeg kreveta. Imate sve veću averziju prema vašem poslu i svemu vezanom uz njega, ali nešto vas silno zadržava da na tom poslu i dalje ustrajete, a averzija prema istome postaje sve veća i vi ste sve frustriraniji.

Sve ovo zvuči kao životni kaos, ali to je činjenično stanje većine čovječanstva. Ako vam je bilo koji od ovih iznesenih, kratkih opisa poznat, znajte da živite u glavi! U potpunosti ste se kroz godine poistovjetili s njom i na trenutke uviđate da nešto ne valja, ali to ne znate promijeniti, jer taj program je takvo umjetno savršenstvo, da mu se vjerojatno i sam Stvoritelj divi. To ljude čini uokvirenim robotima. Ljudi uma = ljudi roboti. Može li se kroz takvu umnu konstelaciju ikada nešto istinski proživjeti, iskusiti ili osjetiti? Imati osjećaje nije isto što i znati osjećati, isto kao što i imati sluh nije isto što i znati slušati. S toga i ne čudi zašto se događa upravo ono što se događa, kad se poistovjećujete s krivim stvarima, jer sve ono što stvara dubinsko zadovoljstvo dolazi iz onog dijela uma koji kaže: "DJELUJ!", a taj um je smješten na sasvim drugom mjestu.

Racionaliziranjem uma gubite sebe. Ne prihvaćate se i taj neprihvaćeni dio vas visi negdje u dubini vaše unutrašnjosti kao mala, stiješnjena ping-pong loptica. I čeka… Puno puta mislite da je nešto baš tako kako ste mislili da je, ali je uvijek drugačije od toga. Baš zato što ste upotrijebili stanje "MISLITI"!

Život u glavi vas ubrzava. Živite u žurbi, nestrpljivi ste. Život prolazi mimo vas, a vi ga očekujete da će se pojaviti u budućnosti. Nešto vam stalno nedostaje, a ne možete shvatiti što. Put kojim čovjek korača je poput besciljne šetnje krajolikom. Što se više osvrćemo na cilj sve smo nestrpljiviji i propuštamo ljepotu kojom koračamo do cilja. Prestanemo li se osvrtati za onim što mislimo da nam treba, ono što nam doista treba objavit će nam se u potpunosti.

Sama psihologija kao znanost, u stotinjak godina svog postojanja, više se u svojim istraživanjima zadržavala na negativnim aspektima ljudskog življenja. Ti negativni aspekti su i sami vid racionalizacije života. Od 1887.-2000. samo je oko 10% istraživanja bilo usmjereno na pozitivno viđenje života.

Zahvaljujući Martinu Seligmanu, pred psihologiju je za novo tisućljeće postavljeno poslanstvo intenzivnijeg bavljenja i njegovanja znanosti i prakse pozitivne psihologije-orijentacije koja se bavi pozitivnim aspektima ljudskog života. Ona uključuje shvaćanje da psihologija mora intenzivno istraživati i prakticirati poticanje ljudskih obilježja koja čine život vrijednim i ispunjenim, koja mu daju duboki smisao, koja pružaju užitke, koja čine život pojedinca kreativnim i produktivnim.

Tako bi izgledao život iz uma koji isključivo djeluje. Iako možete vjerovati da ste vođeni u životu kroz misaoni proces i da je on baza vašega bića, ipak nije baš tako. Kad bi bilo doista tako, ne bi uspjeli shvatiti da nešto ne valja. Ako pomnije ispitate ovu tvrdnju, doći ćete do toga da je vaš život vođen osjećajima i da je vaš misaoni proces u suodnosu s emocijama. Vaš emocionalni aspekt je od tako velike važnosti da je njegova čistoća baza za harmoničan i miran život. Kad to duboko u sebi shvatite, znat ćete da možete toliko toga promijeniti, ali što je i najbitnije, znat ćete i kako. Otkrit ćete da postoji i jedno drugo stanje djelovanja koje vam otvara jednu sasvim drugačiju percepciju. Gdje je vaše blago, tamo će biti i vaše srce. Ali to je jedna sasvim druga priča…

Bez stečenog znanja o disciplini uma, od kakve su koristi sve ostale discipline?

www.Inoptimum.com