život su četiri godišnja doba
Kako postajemo stariji naša tijela su kraća, a naše anegdote duže.
( R.Quillen)
Život su četiri godišnja doba.
Djetinjstvo je proljeće.
Vrijeme rasta, bujanja, pupanja, cvjetanja. Veselo bezbrižno , zaigrano ...
Ljeto je vrijeme mladosti.
Topliji vjetrovi zapušu, sunce se visoko na horizont diže. Plodovi na suncu rastu, bubre. Toplo je. Sve miriše.
Uživaš, gledaš, ideš, učiš...
Neprimjetno plodovi na suncu dozrijevaju......
Jesen je stigla. Zrela dob.
Vrijeme berbe plodova, vrijeme uživanja u plodovima .
Jesen je vrijeme kad jata ptica polako kreću na Jug. Odlaze iz gnijezda.
Polako zapušu hladniji vjetrovi. Lišće mijenja boju, vjetrovi ga sa stabla trgaju i nose.....
Stigla je zima. Dani su kratki, noći duge.....
Zima je starost.....
Izmijeni se puno proljeća, ljeta , jeseni i zima....., u jednoj od njih i starost dođe sa njima.
Zašto smo u starosti kraći? Zašto su anegdote duže?
Poslije bezbrižnog djetinjstva, mirisne mladosti, dolazi vrijeme sazrijevanja i odgovornosti.
Idemo, učimo, radimo, rođendane slavimo, godine brojimo....Poslije zrelosti sa sijedima dolazi vrijeme mudrosti.
Što je mudrost?
Sve ono što smo u životnoj školi doživjeli, proživjeli, iskusili, okusili, naučili. Mudrost je iskustvo. Mudrost je ono što te život uči i nauči.
Dok učimo žurimo, trošimo se rješavajući životne zadaće i nedaće. Rastom postajemo kraći. Negdje usput potrošili smo se.
Zato su sjećanja na prošla proljeća, ljeta, jeseni i zime bogata, raznovrsna.
Pričanje doživljenog i proživljenog više nisu anegdote nego epska putovanja u prošlost.
Jedne kasne jeseni , prije trideset i pet godina, sjedila sam s dedom na klupi ispred njegove kuće.
Kroz ogoljele grane puhao je prohladan vjetar. Osjećao se miris zime . Zubato sunce ugrijalo je dunje na verandi . Miris dozrelih dunja i nadolazeće zime.
Naravno, deda je pričao...... Priča ispričana već tko zna koliko puta, obojana srećom i sjetom, svaki puta bila je sve duža, sve ljepša.
Pogleda uperenog negdje u daljinu deda me primio za ruku i sjetno rekao.....Znaš dijete moje, tako bih želio, još jedanput vidjeti, kako se sve zazeleni......
Tada sam prvi put u životu osjetila prolazost. Prvi put sam razumjela zašto su priče u starosti duge.
Zašto u starosti najviše pričamo o mladosti, djetinjstvu....., zato jer kad jednom odlazimo nosimo u duši epski ispričane priče u novi početak, u vječnost.....
Život jesu četiri godišnja doba.
Mladost je ludost. Starost je mudrost.
Ono između jest život.
Treba znati živjeti i dostojanstveno ostariti.
--------------------
Preuzeto od: Razmišljanja jedne žene,
http://ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr/
lp, borivoj