Život između smrti i ponovnog rođenja I / II

Istraživanja o životu između smrti i ponovnog rođenja
Milano, 26 listopad 1912


Moj će zadatak ovdje biti objasniti vam neke osobitosti iz istraživanja duhovnog svijeta, i naznačiti koje su posljedice takvog znanja na život u cjelini. Onaj tko ima zadatak od duhovnog svijeta komunicirati izvjesne stvari svojim drugovima ne može previše često iskušati njihovu točnost i apsolutnu duhovnu ispravnost. Moj cilj je pružiti nešto od takvog verificiranog znanja s obzirom na život duše između smrti i novog rođenja. Nedavno, bio sam u mogućnosti testirati istraživanje koje se može poduzeti na ovom polju. Osobitosti ovih temeljitih istraživanja biti će dane u drugom dijelu predavanja. Ovome treba dati uvod nekim preliminarnim objašnjenjima koja se tiču dostignuća duhovnog znanja.
Posebna narav duše je neophodna za prikupljanje duhovnog znanja, ona kojoj je uobičajena narav svakodnevnog života na zemaljskom planu radikalno suprotna. U vanjskom životu, posebno u današnje vrijeme, duša je u kontinuiranom stanju nemira. Tijekom dana duša je stalno izložena novim impresijama, i pošto se identificira s ovim impresijama živi u stanju kontinuiranog nemira.
Mora doći do sasvim suprotnog ako će se prodrijeti u duhovni svijet. Prvi uvjet neophodan za uzlaženje u duhovni svijet i za razumijevanje iskustva stečenog u toj oblasti potpuni je unutarnji predah i mirnoća duše. Ovu tišinu duše mnogo je teže postići nego to možda mislimo. Svaka strepnja, sva uzbuđenja i brige moraju prestati da bi postigli unutarnju mirnoću. U stvari, za vrijeme kojeg mislimo sebe uzdići u više svjetove svi interesi za vanjski život moraju biti ugašeni. Trebamo biti kao da stojimo u jednoj točci, opredijeljeni da se ne mičemo, tako da događaji duhovnog svijeta mogu proći ispred nas. U našem svakodnevnom životu na fizičkom planu mi idemo od jedne do druge stvari dok same stvari ostaju stacionarne. To nije tako u duhovnom svijetu gdje mi moramo stvari dovesti nama, u točku u kojoj smo fiksirani, pomoću aktivnosti mišljenja. Moramo, takoreći, izaći iz sebe, prodrijeti u stvari i zatim ih donijeti sebi izvana. To može dovesti do alarmantnih doživljaja za dušu.
Otkriti ćemo da za vrijeme našeg normalnog života na zemlji mi smo u mogućnosti promijeniti stvari, ispraviti što percipiramo ili radimo pogrešno. U duhovnom svijetu to više nije tako. Tamo shvaćamo da stvari predstavljaju sebe u pravom ili krivom aspektu u skladu s stanjem u kojem smo kada ulazimo u duhovni svijet. Prema tome, sva priprema za korektan uvid u duhovni svijet mora se odigrati prije ulaska u tu oblast, pošto jednom kada smo prešli prag nismo to više u mogućnosti ispraviti, već smo prisiljeni činiti greške konzistentne s naravi našeg vlastitog karaktera. Da bi izbjegli određene greške u budućnosti, moramo se vratiti na fizički plan, poboljšati našu narav, i onda se vratiti u duhovni svijet raditi bolje nego prije. Iz ovoga ćete razumjeti važnost ispravne i pažljive pripreme prije prelaska praga u duhovni svijet.
Ovo što sam rekao usko je povezano sa sadašnjim ciklusom ljudske evolucije, ali uvjeti za dušu nisu uvijek bili jednaki kao danas. U naše vrijeme prije bi se trebali plašiti nego iščekivati previše jako pojavljivanje vizionarskog svijeta pri ulasku u oblast duha. Kada počnemo naše vježbe da se uzdignemo u više svjetove zaista je moguće da vizionarski doživljaji prodru u nas. U naše vrijeme ima samo jedan osigurač od pravljenja grešaka u prisutnosti ovog vizionarskog svijeta, naime, reći sebi da se za početak iz tih vizija mogu samo učiti neke stvari o samom sebi. Pojava cijele gomile vizija oko nas ne bi trebali biti ništa više od zrcaljenja našeg vlastitog bića. Jer naša narav i zrelost duše, sve što mislimo i osjećamo, pretvara se u duhovnom svijetu u događaje koji se pojavljuju kao objektivne stvarnosti. Na primjer, kada vidimo događaj u astralnom svijetu koji nam izgleda objektivan, on može biti ništa više od refleksije vlastitih vrlina i mana, ili stvarno efekt glavobolje. Oni koji traže izvornu inicijaciju, posebno u naše vrijeme, moraju stremiti razumjeti mišljenjem sve što dopre do njih putem vizionarskog doživljaja. Prema tome, kandidat za inicijaciju neće stati dok nije razumio ono s čime se susreo u vizionarskom svijetu tako temeljito kao što razumije fizički svijet.
Sada kako mi pristupamo inicijaciji naša duša pretrpljuje iste doživljaje kao one za vrijeme perioda između smrti i novog rođenja. Nedavno se u mom okultnom istraživanju pojavilo slijedeće pitanje. Kakva je veza između vizionarskog svijeta kojeg se može naći kroz inicijaciju ili kao rezultat oslobađanja eterskog tijela zahvaljujući šoku, i oblasti u kojoj boravimo između smrti i novog rođenja? Pokazalo se da kada mi skrenemo našu pažnju na vrijeme između smrti i ponovnog rođenja, nalazimo, to jest, ostavljajući sa strane period kamaloke, da živimo u objektivnom svijetu koji se može usporediti s onim od inicijata. To ne bi trebalo shvatiti, međutim, da to znači da mi odmah poslije smrti ne živimo u stvarnom svijetu. Mi živimo u potpuno stvarnom svijetu. Živimo tamo s onima s kojima smo bili povezani na zemlji, i veze su vrlo stvarne. Ali baš kao što na zemlji primamo našu percepciju pomoću osjetila, tako je nakon smrti primamo putem vizija.
Razmotrimo slijedeći primjer. Pretpostavimo da nakon smrti u duhovnom svijetu sretnemo nekog tko je umro prije nas. On je za nas tu u stvarnosti, stojimo ispred njega, ali moramo ga moći percipirati, moramo uspostaviti vezu s njim u vizionarskom svijetu, baš kao što bi u fizičkom svijetu uspostavili vezu s nekim pomoću naših očiju i ušiju. Sada se, međutim, susrećemo s teškoćom koja postoji u doživljaju inicijata i također u životu između smrti i ponovnog rođenja. Kako je prije objašnjeno, svijet vizija na početku predstavlja samo refleksiju nas samih. Kada nas čovjek susretne u duhovnom svijetu pojavljuje se vizija, ali u početku ta vizija samo reflektira mjeru privlačnosti ili antipatije koju smo prema njemu osjećali na zemlji, ili reflektira neke druge veze koje smo možda u prošlosti imali s njim. Mi se prema tome možemo naći u prisutnosti osobe u duhovnom svijetu i ne percipirati ništa više od onog što je bilo u našoj vlastitoj duši prije smrti. Može se dogoditi da sretnemo osobu u duhovnom svijetu ali od nje ostanemo odsječeni zbog naših osjećaja ili sviđanja ili nesviđanja koji nas okružuju kao vizionarski oblak. Ovakvi susreti nakon smrti praćeni su dubokim osjećajima, stvarnim unutarnjim iskustvom, i to je najvažnije. Mogli bi osjećati, na primjer, da nekog na zemlji nismo voljeli koliko smo trebali i sada poslije smrti, i pored svega toga što smo u njegovoj prisutnosti i želimo ga voljeti više, vidimo da možemo donijeti samo onoliko privlačnosti koliko smo za njega imali na zemlji. To je točno usprkos našoj ozbiljnoj želji da ga volimo više i nadoknadimo to što smo pogriješili na zemlji. Proživljavamo ovaj osjećaj ograničenosti, ovu potpunu nesposobnost razvoja unutarnje snage, kao neizmjernu težinu na duši nakon smrti.
Ovo me vodi do nekih mojih nedavnih istraživanja. Zemaljska iskustva za vrijeme perioda kamaloke sastoje se u esenciji od onog što je duša primila u odnosu sa svojim drugom prije smrti. Poslije izvjesnog vremena nakon smrti, na primjer, ne možemo se više pitati kako bi trebali voljeti osobu. Možemo se samo pitati kako smo je voljeli za vrijeme zemaljskog života, i kao rezultat kako ga volimo sada. Ovo stanje se postepeno mijenja pošto nakon smrti postepeno razvijemo sposobnost osjetiti rad bića duhovnog svijeta, Hijerarhija, na viziji koja nas okružuje. Prema tome, situacija koju sam okarakterizirao izmijenjena je samo kao rezultat osjećaja koji se razvijaju malo po malo. Bića Hijerarhija rade na izmaglici koja nas okružuje; oni sjaje kroz maglu kao što sunčeve zrake ozračuju oblake. Moramo uzeti sa nama izvjestan broj sjećanja iz našeg života prije smrti. Ona nas okružuju kao oblak i na osnovu njih morao razviti moć primanja svijetla od Hijerarhija. Općenito govoreći gotovo svaka je duša u naše vrijeme pripremljena primiti utjecaje viših Hijerarhija. Danas će svaka osoba koja umre i uđe u duhovni svijet dosegnuti stupanj gdje Hijerarhije osvjetljavaju oblak njenih vizija.
Utjecaj Hijerarhija, ovo davanje svijetla koje se javlja tijekom vremena, također je postepeno izmijenjeno. Mijenja se na takav način da mi malo po malo doživljavamo kako ovo prodiranje svijetla viših Hijerarhija može zamagliti našu svijest. Zatim postajemo svjesni da očuvanje naše svjesnosti zavisi od izvjesnih specifičnih stvari koje su se dogodile prije smrti. Na primjer, svijest osobe s nemoralnom naravi duše dosta je lakše zamagljena. Pa je prema tome od krajnje važnosti da prijeđemo prag smrti s moralnom snagom, jer moralna svijest drži našu dušu otvorenom svijetlu Hijerarhija. Nedavno sam bio u prilici ispitati stanje poslije smrti ljudi s moralnim osjećajima i također stanje onih s dušom nemoralne naravi, i u svakom slučaju se moglo ustanoviti da je osoba s moralnim dispozicijama duše mogla očuvati jasnu, sjajnu svijest nakon smrti, dok oni s nemoralnom konstitucijom duše tonu u neku vrstu mračne sumračne svijesti.
Netko može dobro pitati zašto je bitno ako će nakon smrti osoba pasti u takvu uspavanu svijest jer tada ne bi patila. Čak bi i izbjegla posljedice svog nemorala. Taj argument nije održiv jer su, s takvim spuštanjem svijesti koje je rezultat nemoralnosti, povezana najstrašnija stanja straha. Poslije smrti nema većeg straha od ovog zatamnjenja svijesti.
Kasnije, nakon što prođe određeni vremenski period, osoba ima sasvim druge doživljaje. Uspoređuje, na primjer, razne osobe za vrijeme perioda između smrti i ponovnog rođenja, i otkriva da za vrijeme kasnije faze poslije smrti, kao dodatak moralnim osobinama duše ulogu igraju i religijske duševne osobine. Jednostavno je neupitna činjenica da duše kojima nedostaju religijske misli proživljavaju sniženje svijesti kao rezultat ovog manjka. Ne možete se osloboditi dojma kojeg dobijete promatranjem stanja čovjeka koji je imao samo materijalističke misli. Kratko nakon smrti njihova svijest je snižena, ugašena. Ova činjenica pokazuje da materijalističke misli, koliko se god uvjerljive mogu činiti, ne unaprjeđuju ljudski razvoj nakon smrti.
Ja sam dakle opisao dvije faze postojanja nakon smrti. U prvoj, vide se efekti moralnih principa, u drugoj, posljedice religioznih ideja. Iza toga slijedi treći period koji bi značio spuštanje svijesti za svaku dušu kada ne bi postojale izvjesne kozmičke mjere koje sprječavaju ovo zatamnjenje. U istraživanju ove treće faze potpuna evolucija cijelog čovječanstva kroz različite cikluse razvoja treba biti uzeta u obzir. U pred kršćanskim vremenima čovjek nije mogao na zemlji dobiti ono što bi mu dalo svijest u ovom trećem periodu nakon smrti. Da ipak posjeduje svijest za vrijeme ovog trećeg perioda to je zbog činjenice da su od početka zemaljske evolucije određene duhovne sile poklonile čovjeku ono što mu omogućava sačuvati njegovu svijest. Te sile, koje je čovjek naslijedio od početka svijeta, bile su očuvane mudrim vodstvom iniciranih vođa. Moramo imati na umu da su u pred kršćanskim vremenima različiti ljudi u svijetu primili utjecaje svetosti inicijacija, i da je bilo mnogo načina na koje je duhovni život pritjecao ljudima od Misterija.
Ti impulsi su postajali čak i slabiji kako se ljudska evolucija približavala Misteriju na Golgoti. Vanjski dokaz za ovo može se vidjeti u pojavi velikog Buddhe u pred kršćanska vremena. Pažljivo izučavanje učenja Buddhe neće otkriti nikakvu pravu informaciju o prirodi duhovnog svijeta. U stvari, duhovni svijet je karakteriziran negativno u učenju o Nirvani, a ipak je točno da je Buddha zahtijevao od onih koji su tražili ulaz u duhovni svijet da se oslobode od svake privrženosti fizičkom svijetu. Ali u cjelini Buddhinih učenja ne nalazimo nikakav detaljan opis svijeta duha kao što nalazimo, na primjer, u učenjima Brahmana koja još sadrže tradicije drevnih vremena. Treba biti naglašeno da su činjenice na koje se to odnosi manifestirale sebe u raznim ljudima do vremena kada su Grci doživjeli značenje Misterija na Golgoti. Jer je tijekom perioda grčke civilizacije svijest između smrti i ponovnog rođenja bila zatamnjena, Grci, koji su to znali, doživljavali su duhovni svijet kao oblast sjena. Na zemlji je čovjek mogao stvoriti ljepotu, umjetnost, harmonične socijalne uvjete iz svojih vlastitih snaga, ali nije mogao steći u fizičkom svijetu ono što bi mu dalo svijetlo za vrijeme treće faze života nakon smrti.
To je povezano s činjenicom da je u grčkoj epohi čovječanstvo doseglo točku u evoluciji gdje su drevni izvori tradicije bili ugašeni. Nije mogao naporom vlastitih snaga u fizičkom svijetu doći do sila potrebnih poslije smrti za održavanje opisane svijesti. U ovoj točci evolucije čovječanstvo mora iznutra primiti impuls pomoću kojeg može doći do svijesti tijekom ove treće faze. Čovjek je izgubio snagu nasljeđivanja svijesti između smrti i ponovnog rođenja, ali može je ponovno steći okrećući svoje misli na ono što se zbilo u Misteriju na Golgoti. Stvari stoje kako slijedi. Ono što se moglo doživjeti za vrijeme grčke epohe tijekom Misterija na Golgoti osvijetlilo je ljudsku svijest u trećoj fazi između smrti i ponovnog rođenja. Razumijevanje Misterija na Golgoti je impuls za svijest u trećem periodu nakon smrti.
Ako sada razmotrimo grčko-latinski period, možemo reći da je za prvu fazu nakon smrti moralna dispozicija duše bila određujući faktor; za drugu, religijska sklonost; ali za treću, razumijevanje Misterija na Golgoti bila je od primarnog značaja. Onaj tko nije stekao razumijevanje pretrpio je gašenje svijesti u trećem periodu nakon smrti, baš kao što su je prethodno doživjeli i Grci. Misterij na Golgoti označava ponovno oživljavanje čovjekove svijesti upravo tijekom srednjeg perioda između smrti i ponovnog rođenja. Drevno duhovno nasljeđe koje je čovječanstvo izgubilo bilo mu je obnovljeno ovim događajem, i tako se Krist-događaj morao dogoditi zbog uvjeta koji su prevladavali u životima ljudi. Kako evolucija nastavlja čovječanstvo stalno prima nove snage. Za vrijeme prvog stupnja kršćanske evolucije bilo je razumijevanje Misterija na Golgoti kao nešto prebrojavano od onih koji su u to vrijeme živjeli, i kao isporučeno preko tradicije, što je dalo snagu održati svijest u trećoj fazi nakon smrti. Danas, kao rezultat daljnjeg razvoja čovjekovih sposobnosti, ponovno je neophodan nov odnos, i prema Misteriju na Golgoti i prema Krist biću.
Ako težimo razumjeti esenciju duše u našem vremenu, tada moramo shvatiti da najdublji dio čovjekove prirode može danas prodrijeti do znanja o egu. Takvo razumijevanje nije bilo moguće u bivšim vremenima. Kod ljudskih bića u većini nalazimo približavanje blizu ega u velikoj formi egoizma. To se manifestira u najvećoj raznolikosti stupnjeva dok ne dosegnemo stupanj filozofa. Kod proučavanja suvremene filozofije naći ćete da je sigurno stajalište dosegnuto jedino kada govori ljudski ego. U pred kršćanska vremena, kada je čovjek pokušavao steći znanje o svijetu okretao je svoju pažnju vanjskim fenomenima; drugim riječima, da bi filozofirao odlazio je od sebe. Danas čovjek gleda unutra, u sebe, i samo tamo, kada pronađe ego, susreće čvrstu referentnu točku. Trebam samo spomenuti velikog Fichte-a i suvremenog filozofa Bergsona. Obojica se slažu da čovjek jedino nalazi dozu unutarnjeg mira kada otkrije ego. Razlog za to leži u činjenici da u ranija vremena čovječanstvo nije moglo iz vlastitih snaga doći do znanja o egu. Ovo iskustvo mu je poklonjeno za vrijeme grčko latinskog doba kroz Misterij na Golgoti. Krist je dao čovječanstvu uvjerenje da iskra božanstva živi u ljudskoj duši. Ona nastavlja živjeti u čovjeku, u njemu koji nije samo postao meso u fizičkom smislu, već koji je postao meso u kršćanskom smislu, i to znači da je postao “JA.” Mogućnost prepoznavanja božanstva u ljudskoj osobnosti, naime, Krista, čak je i više zatamnjena u naše vrijeme. To je zbog činjenice da današnji čovjek sve više prodire u svoj osobni ego i traži da nađe božansku iskru čak i više u samom sebi. Vidjeli smo da je u devetnaestom stoljeću ovakav način gledanja na ego intenziviran do točke da je poricana božanstvenost Krista. Božanstvo je razumijevano samo kao nešto apstraktno u cjelini čovječanstva. Tako je, na primjer, njemački filozof, David Friedrich Strauss, tvrdio da ne treba priznati jednog povijesnog Krista, već umjesto toga priznati božansku prirodu koja animira cijelo čovječanstvo. Tada Uskrsnuće označava samo ono što je manifestirano u cijelom čovječanstvu kao buđenje božanskog Duha.
To je razlog zašto što više čovjek traži božanstvo unutar sebe, više gubi razumijevanja Misterija na Golgoti. Cjelokupna tendencija modernog mišljenja je tražiti refleksiju božanstva ekskluzivno u čovjeku. Zbog ovoga, stalno veće prepreke sprječavaju prepoznavanje da se Božanstvo inkarniralo unutar jedne osobnosti. Ovo ima stvarne posljedice za život između smrti i novog rođenja. Ako već u grčko latinskom periodu čovjek nije mogao vlastitom snagom održati svijest u trećem periodu poslije smrti, tada je to sve teže u naše vrijeme zbog općeg i filozofskog egoizma koji prevladava. U našem sadašnjem dobu, za vrijeme treće faze nakon smrti duša stvara sebi čak i veće prepreke u svom oblaku vizija nego za vrijeme grčko latinske epohe.
Ako razmatramo evoluciju čovječanstva u nešto novije vrijeme bez predrasuda, moramo potvrditi da je sv. Pavao rekao, “Ne ja, već Krist u meni.” Ali moderan čovjek kaže, “Ja u meni, i Krist onoliko koliko Mu priznajem. Krist vrijedi jedino onoliko koliko Ga priznajem kroz moju vlastitu snagu razuma.”
U našem sadašnjem periodu postoji samo jedan način održavanja jasne svijesti za vrijeme treće faze nakon smrti, to je, donoseći određena sjećanja iz prethodnih života u našu egzistenciju nakon smrti. U stvari, za vrijeme ovog perioda trebat ćemo zaboraviti sve osim ukoliko nismo u stanju to zadržati u jednom posebnom sjećanju. Ako smo na zemlji doživjeli razumijevanje Krista i Misterija na Golgoti i uspostavili odnos s njima, to će nam usaditi misli i sile koje održavaju našu svijest za vrijeme ovog perioda nakon smrti. Činjenice jasno pokazuju da postoji mogućnost sjećanja nakon smrti onog što se na zemlji razumjelo u odnosu na Misterij na Golgoti.
Jednom kada dođemo do ideja i osjećaja o Misteriju na Golgoti, trebali bi ih se moći sjetiti nakon smrti, a također i što je povezano s njima. Drugim riječima, nakon smrti moramo prenijeti našu svijest preko bezdana, i to se radi pomoću razumijevanja Misterije na Golgoti koju smo stekli na zemlji. S ovim znanjem dobivenim iz našeg sjećanja za vrijeme ovog perioda, trebali bi moći surađivati u ispravljanju grešaka koje nosimo u našoj duši kao rezultat karme. Ako, međutim, nismo razvili razumijevanje i duboko ostvarenje riječi, “Ne ja, već Krist u meni,” tada je naša svijest ugašena i s njom mogućnost poboljšanja naše karme. Druge snage moraju poduzeti ispravljanje naših mana koje treba ispraviti u skladu s karmom.
Prirodno, svaki čovjek se vraća kroz novo rođenje na zemlju, ali je od važnosti da li je svijest bila ugašena ili je ostala netaknuta preko bezdana. Ako dosegnemo ovaj period nakon smrti s znanjem Misterija na Golgoti, u stanju smo pogledati natrag i sjetiti se da smo sa svime što je esencijalno ljudsko u nama, došli od Boga. Također doživljavamo da smo bili u mogućnosti sačuvati našu svijest zbog razumijevanja Misterija na Golgoti, i da možemo razvijati našu svijest dalje kako promatramo da ovaj Duh sada crta do nas. Tada dosežemo točku za vrijeme treće faze nakon smrti kada se možemo sjetiti i reći sebi da smo rođeni od Duha, ex Deo nascimur. Onaj tko je dosegnuo određeni stupanj inicijacije nikada ne doživljava istinu riječi, “Rođen sam od Duha Svetog,” tako snažno kao kada se prenosi do ove posebne točke. U tom trenutku svaka duša koja je razvila razumijevanje Misterija na Golgoti to doživljava. Značenje riječi, ex Deo nascimur, shvaćeno je kada znamo da će njihovo puno značenje biti doživljeno jedino kada duša dosegne srednji period između smrti i ponovnog rođenja.
Kada poznajemo ove stvari objektivno, želimo da više ljudi u naše vrijeme zna da se esencija ovih riječi može jedino shvatiti kako je gore okarakterizirano. Ovu izreku smo napravili motom unutar našeg duhovno-ružokrižarskog pokreta upravo da bi probudili ono što treba živjeti u duši između smrti i novog rođenja.
Ne bi bilo teško ovo objašnjenje interpretirati kao unaprijed stvoreno mišljenje u korist kršćanskog načina života. Ako bi to bio slučaj, takvo gledanje bi bilo potpuno neantropozofsko. Duhovna znanost uzima objektivnu poziciju prema svom religijskom vjerovanju i proučava ga s jednakim interesom. Činjenice koje su ovdje dane o važnosti Misterija na Golgoti nemaju nikakve veze s bilo kojim oblikom kršćanske denominacije. One su jednostavno objektivne okultne realnosti. Ipak su nametnute optužbe protiv našeg Zapadnog duhovnog pokreta da govorimo pod znakom prednosti za Kršćanstvo u usporedbi s drugim religijama. Ovdje se, međutim, Misterij na Golgoti tretira na isti način kao i bilo koja opipljiva činjenica kod prirodne znanosti. Reći da Misterij na Golgoti ne bi trebali smjestiti kao jedinstveni događaj u evoluciji čovječanstva jer druge religije nisu bile u mogućnosti potvrditi tu činjenicu pokazuje potpuno nerazumijevanje. Razmotrimo slijedeće. Danas imamo svete religijske knjige Indije i modernu Zapadnu koncepciju svijeta. Danas na Zapadu mi učimo Kopernikanski sustav, i nitko ne predlaže da ne bi trebali učiti Kopernikansku teoriju jer nije sadržana u svetim knjigama Indije! Iz istog razloga nitko ne može prigovoriti učenju Misterija na Golgoti jer se ne može naći u religijskim spisima drevnih Hindusa.
Iz ovoga vidimo kako je neutemeljena zamjerka da ovdje dana objašnjenja o Misteriju na Golgoti dolaze iz prednosti za Kršćanstvo. Mi razmatramo objektivne činjenice, i ako bi pitali zašto nikada neću ni najmanje promijeniti važnost danu Misteriju na Golgoti, tada vam gornji razlozi daju odgovor.
Mi ne proučavamo duhovnu znanost iz razloga znatiželje, niti zbog apstraktne želje za znanjem, već da bi snabdjeli dušu s neophodnim oblikom hrane. Pomoću razumijevanja Misterija na Golgoti, dajemo duši mogućnost razvoja onih osjećaja koje će trebati da bi prešla bezdan između smrti i ponovnog rođenja kako je upravo opisano. Onaj tko je shvatio da duša nakon smrti može pretrpjeti gubitak svijesti, tako težak za nositi u svim budućim ciklusima vremena, tražiti će svaku mogućnost da Misterij na Golgoti dovede do razumijevanja svojim bližnjima.
Iz tog razloga je Misterij na Golgoti jedna od najvažnijih činjenica koju moramo naučiti kroz proučavanje duhovne znanosti.
Što veći napredak napravimo u sadašnjoj epohi, više će različite religije morati prihvatiti činjenice koje smo danas prezentirali. Doći će vrijeme kada će sljedbenici kineske, budističke i brahmanske religije vidjeti da nije u suprotnosti s njihovom religijom prihvatiti Misterij na Golgoti više nego što je to prihvatiti sustav Kopernika. U budućnosti će biti smatrano kao vrsta religijskog egoizma ako ova činjenica ne bude priznata od religija koje nisu Kršćanske.
Primijetiti ćete da smo u našim razmatranjima došli do Misterija na Golgoti premda su naša polazna točka bila uvjeti između smrti i ponovnog rođenja. Može se dati samo par indikacija u vezi s područjem kakvim smo se ovdje bavili, ali želio sam vam pružiti barem neke rezultate mojih nedavnih istraživanja.
Pošto će slijedeće predavanje biti povezano s sadašnjim, vjerojatno ćemo napraviti kratki pregled ono što je ovdje rečeno, zatim prijeći na daljnja razmatranja.

Život između smrti i ponovnog rođenja II / II
Istraživanja o životu između smrti i ponovnog rođenja
Milano, 27 listopad 1912

Naša razmatranja su nas dovela do točke gdje se svijest nakon smrti može održati jedino sjećanjem na Misterij na Golgoti. Do tog momenta postojanje nakon smrti sastoji se od zbroja sjećanja na život na Zemlji pomoću vizija, ne kroz osjetila. I za vrijeme ovog perioda također, stvarnosti duhovnog svijeta mogu se percipirati jedino kroz vizije.
Postepeno duša otkriva da je sve teže i teže održati sjećanja na zemaljski život i nastupaju uvjeti zaborava. Ako se nakon smrti sretne osoba koja se poznavala, u početku će biti spremno prepoznata. Kako vrijeme prolazi to postaje sve teže, i kasnije veza može biti prizvana jedino odnosom prema Misteriju na Golgoti. Što je netko više prožet s tim, lakše je prepoznati okruženje. Dosegnuvši stupanj gdje je da bi održali svijest potrebno sjećanje na Misterij na Golgoti, međutim, počinje velika transformacija. Više nismo u mogućnosti zadržati prethodne vizije. Na primjer, do ove faze možemo u ovoj oblasti govoriti o uvjetima fenomena astralne boje i o vizionarskim slikama bića u okruženju. Na pola puta između smrti i novog rođenja vizije i zbir sjećanja vene, gubimo našu vezu s njima, i one se odvajaju od našeg bića. Da bi točnije prikazali ovu fazu razmotrimo slijedeće, što nakon prvog slušanja može biti prilično šokantno.
Na ovom stupnju osjeća se odvlačenje od Zemlje. Zemlja je daleko ispod, i putovanjem u duhovni svijet osjeća se da se dosegnulo Sunce. Baš kao što se za vrijeme zemaljskog života osjećamo povezani s Zemljom, tako se sada osjećamo jedno sa Suncem s njegovim cijelim planetarnim sustavom. To je zašto se u našem modernom okultizmu toliko daje naglasak na to kako je Krist došao na zemlju iz sfere Sunca. Esencijalno je dokučiti kako nas Krist vodi na Sunce kroz Misterij na Golgoti. Okultizam pokazuje da je Krist sunčevo biće koje nas može dovesti natrag na Sunce. Sada dolazi ono što može šokirati. Imperativ je ne samo razumjeti naš odnos s Kristom. Moramo dokučiti još nešto. Sada dolazi vrijeme kada se suočavamo, i trebamo razumjeti, biće poznato kao Lucifer. Osjećaj na Suncu nije onakav kao da smo okruženi strujama fizičkog svijetla, već boravljenja u čistom svijetlu duha. Od ovog trenutka nadalje, ne doživljavamo Lucifera više kao antagonističko biće. Upravo suprotno, javlja se sve više i više njegova potpuna opravdanost u svijetu. Sada se odjeća težnja, u daljnjem tijeku života nakon smrti, prepoznati Krista i Lucifera jednog do drugog kao jednako opravdane snage. Koliko god se može činiti čudna jednaka važnost Krista i Lucifera, takav uvid je dosegnut na ovom stupnju nadalje i dolazimo do gledanja na ove dvije snage više ili manje kao na braću. Objašnjenje za ovo vidjeti će se u doživljajima koje duša mora imati u daljnjem tijeku života nakon smrti.
Često sam opisivao uvjete života na Saturnu, Suncu i Mjesecu, i u njima imate duhovni put pokriven nakon smrti. Izvanredna je stvar da se ne doživljavaju događaji redom kozmičke kreacije: Saturn, Sunce i Mjesec, već prvo dolazi Mjesečeva egzistencija, zatim Sunčeva egzistencija, i konačno Saturnova egzistencija. Kada čitate opise koje sam dao u Kozmičkom sjećanju i zatim nastavite daleko natrag od Mjeseca, nalazite oblast koju duša doživljava na svom putovanju unatrag poslije smrti. Promatranje ovog direktno u duhovnom svijetu daje utisak sjećanja na život prije rođenja. U upravo okarakteriziranoj oblasti moralni element je od još veće važnosti za daljnji tijek života. U Kozmičkom sjećanju, “Akasha kronici,” opisali smo kako se gubi interes, koji je do ovog stupnja bio veoma snažan, za sve zemaljske doživljaje. Naš interes za ljude s kojima smo bili povezani opada, i gubimo interes za stvari. Shvaćamo da su sjećanja koja još imamo u ovoj točci prenesena naprijed jedino pomoću Krista. Krist nam je pridružen, i kao rezultat sposobni smo zapamtiti. Ako nam se Krist ne bi pridružio, naša sjećanja na zemaljski život bi iščezla pošto je doživljaj jedinstva s Kristom ono što nas dalje od ove točke povezuje s Zemljom.
Tako kroz daljnji stupanj u duhovnom svijetu stječemo potpuno novi interes za Lucifera i njegovu oblast. Odvojeni od zemaljskih interesa, sada možemo doživjeti konfrontaciju Lucifera potpuno bezopasno. Dolazimo do iznimnog otkrića da nam je Luciferov utjecaj štetan jedino kada smo upetljani u zemaljske stvari. Sada se javlja kao biće koje osvjetljava ono što moramo proći kasnije u svijetu duha. U dugom isječku vremena osjećamo da moramo dobiti ono što nam Lucifer poklanja u ovim oblastima duhovnog svijeta.
Ponovno može biti šok govoriti o onom što je doživljeno samo subjektivno. Ipak ono što se čini šokantno možda se u ovom slučaju može najspremnije razumjeti, naime, da poslije nekog vremena postajemo stanovnici Marsa. Nakon što smo osjećali da boravimo na Suncu, ostavivši zemlju iza nas, sada napuštamo sferu Sunca i doživljavamo sebe u našem kozmičkom realitetu kao stanovnike Marsa. U stvari, u ovoj se fazi čini kao da nam je Krist dao sve povezano s prošlošću i da nas Lucifer priprema za naše buduće utjelovljenje. Ako je ova sfera Marsa doživljena svjesno i kasnije na zemlji može biti prizvana pomoću inicijacije, otkrivamo da nam Lucifer poklanja sva iskustva koja nemaju ishodište u zemaljskoj sferi što nosimo unutar sebe u širini kozmosa. Lucifer nam daje sve što nije povezano s Zemljom. Naš bivši ljudski interes postaje sve više i više kozmički. Dok smo prethodno apsorbirali na Zemlji što su nam dali minerali, biljke, životinje, zrak i voda, planine i doline, od ove točke nadalje sakupljamo doživljaje koji na dosežu iz kozmosa. To je oblik percepcije koji je uvijek bio poznat, ali malo shvaćen, kao harmonija sfera. Sagledavamo sve kao harmoniju radije nego odvojene zvukove fizičkog svijeta.
U izvjesnoj točci mi doživljavamo sebe kao centar univerzuma. Sa svih strana opažamo kozmičke činjenice kroz harmoniju sfera. Sada napuštamo oblast Marsa, i okultist označava slijedeću oblast kao Jupiter. Kako nastavljamo harmonija sfera se povećava u opsegu. Konačno je toliko jaka da smo od nje ukočeni. Ošamućeni, dižemo se u harmoniju sfera.
Nakon što prođemo sferu Jupitera naše postojanje doseže Saturn, krajnju granicu sunčeva sustava. Ovim spajanjem prolazimo važno iskustvo prirode morala. Ako je Krist očuvao naše sjećanje na ranije uvjete na Zemlji i zaštitio nas od stanja straha proizašlog iz smanjenja svjesnosti, shvaćamo, posebno u našoj sadašnjoj konfiguraciji duše, kako je malo naš život na zemlji u skladu s višim moralnim zahtjevima, veličanstvenosti cijele kozmičke egzistencije. Naš prošli život na Zemlji uzdiže se prijekorno. Iz nediferencirane tame, i ovo je od najveće važnosti, ukupan zbroj zadnje inkarnacije kako se karmički oblikovao za vrijeme tog života, javlja se pred dušom.
U stvari, cjelokupna slika vaše sadašnje inkarnacije odgovara onom što se sada uzdiže u vašoj duši na ovom stupnju nakon smrti, ali sve čemu se morate protiviti u vašoj zadnjoj inkarnaciji pronicljivo je doživljeno. Promatramo naš zadnji zemaljski život sa kozmičkog stajališta.
Od sada nadalje ni Krist princip niti Lucifer ne mogu održati našu svijest. Ukoliko se nije dogodila inicijacija u prethodnom zemaljskom životu, svijest je definitivno zamućena. To označava neophodne duhovne spavanju slične uvjete koji slijede svijest koja je do tada prevladavala. Ovo duhovno spavanje povezano je s još jednim čimbenikom. Pošto su svi osjećaji i sposobnost oblikovanja ideja bili prekinuti, ukupne kozmičke sile, s izuzetkom onih koje emaniraju iz sunčeva sustava, sada mogu djelovati direktno na čovjeka. Zamislite cijeli sunčev sustav van djelovanja te rade samo sile izvana. To će vam dati sliku utjecaja koji sada počinju biti operativni.
Tako smo došli do točke gdje smo jučer počeli naše razmatranje.
Sada razmotrimo važan odnos između druge faze života nakon smrti i perioda embrija. Znate da život embrija počinje s malim sferičnim zametkom. Okultno, napravili smo iznimnu opservaciju da u najranijoj fazi embrio predstavlja zrcalnu sliku svega što je ljudsko biće doživjelo iz kozmosa. Ovo je gore opisano. Na početku ljudski zametak nosi zrcalnu sliku kozmičke egzistencije iz koje je isključen njegov život u sunčevu sustavu. Izvanredno je da su za vrijeme kasnijeg razvoja embrija svi kozmički utjecaji odbačeni osim onih koji emaniraju iz sunčeva sustava. Njih embrio apsorbira. Nasljedne sile započinju svoju aktivnost na embriju na razmjerno kasnijem stupnju kada smo, tijekom života nakon smrti, ponovno prošli naše korake preko Saturna, Jupitera i Marsa. Prema tome može se reći da je zametak već pripremljen od čovjeka za vrijeme kozmičke egzistencije u uvjetima univerzalnog spavanja i prije perioda embrija.
Sada razmotrimo stupnjeve razvitka embrija koji se odvijaju tijekom perioda kozmičkog, univerzalnog spavanja. Na dijagramu naznačimo jedan za drugim prenatalne uvjete zametka ljudskog bića. Ovdje imamo zrcalnu sliku.
Zrcalo Zametak Rođenje
Začeče 
rano kasno rano kasno
. . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .
Onda kasniji embrionski uvjeti nalaze nalaze svoju zrcalnu sliku u ranoj fazi prenatalnog života, i rani uvjeti embrijske egzistencije nalaze svoju refleksiju u kasnijoj fazi prije začeća. Dakle dobijemo duhovnu zrcalnu sliku u obrnutom embrionskom razvoju. Ovdje je embrio u jednom smjeru, i za svaku fazu u jednom smjeru nalazim zrcalnu sliku u drugom. Dvije strane se odnose kao objekt i zrcalna slika, i začeće označava točku na kojoj se zrcalna slika pojavljuje. Ako bi sada išao predstaviti embrionski razvoj, on bi trebao biti prikazan malim. Ali njegova zrcalna slika u drugom smjeru trebala bi biti veoma povećana jer što ljudsko biće prolazi u deset lunarnih mjeseci prije rođenja doživljava se u svojoj refleksiji u nekoliko godina. Sada uzmite sve što čovjek proživljava u duhovnom svijetu do svoje reinkarnacije. U prvoj fazi svog života nakon smrti on uzima u sebe efekt-poslije svog života na Zemlji. Za vrijeme druge faze sakuplja doživljaje iz kozmosa.
Život između smrti i novog rođenja pun je sadržaja, ali jedna stvar nedostaje. Mi u stvari rekapituliramo sve što smo proživjeli od prošlih inkarnacija do sadašnje. Mi osjećamo kozmičko biće, ali tijekom prve faze života poslije smrti ne proživljavamo ono što se događalo na Zemlji između dviju inkarnacija. Dok ne dosegnemo sferu Sunca toliko smo preokupirani našim sjećanjima na život prije smrti da je naše zanimanje potpuno okrenuto događajima na Zemlji. Živimo s onim pojedincima koji također borave u duhovnom svijetu nakon smrti. Potpuno smo uključeni u veze koje imamo s njima na Zemlji i oblikujemo te veze da pristaju s njihovim krajnjim posljedicama. Za vrijeme ovog perioda naš interes je stalno odvraćen i time umanjen za one koji su još na Zemlji. Samo kada nas oni što su ostali na Zemlji traže svojim dušama može se kreirati veza s njima. Na ovo treba gledati kao važan moralni element koji baca svijetlo na veze između živih i mrtvih. Osoba koja je umrla prije nas i koju smo potpuno zaboravili, nalazi da je teško dosegnuti do nas ovdje u zemaljskom životu. Ljubav, stalna simpatija koju osjećamo za mrtve, kreira stazu na kojoj je ustanovljena veza s zemaljskim životom. Tijekom ranih stadija nakon smrti oni koji su prešli mogu živjeti s nama samo pomoću ove veze. Iznenađujuće je do koje mjere je kult komemoracije mrtvima potvrđen u svom dubljem značaju od okultizma. Oni koji su prešli mogu nas lako dosegnuti ako nađu misli i osjećaje usmjerene prema njima od Zemlje.
Situacija je drugačija kod drugog stadija između smrti i novog rođenja. Tada smo toliko duboko uključeni u kozmičke interese da postaje iznimno teško uspostaviti vezu s Zemljom za vrijeme drugog perioda. Odvojeno od interesa kojeg primamo u kozmosu, želimo sudjelovati u ispravnom oblikovanju naše slijedeće karme. Kao dodatak našim kozmičkim utiscima mi zadržavamo najbolje što moramo karmički ispraviti, i pomažemo oblikovati slijedeći život koji će pomoći kompenzirati neizliječene karmičke dugove.
Mnogi ljudi kažu da ne mogu vjerovati u reinkarnaciju jer se ne žele vratiti u život na Zemlji. To je, na primjer, aktualna primjedba. Najmanje što želim je vratiti se natrag na Zemlju. Mnogi to kažu. Gornje razmatranje u vezi perioda između smrti i ponovnog rođenja ispravlja ovo gledanje. Za vrijeme ovog perioda želimo se svim silama vratiti u život da bi ispravili našu karmu. Sve previše lako zaboravljamo nakon opisanog kozmičkog spavanja, kada smo probuđeni u sadašnjost, da se u stvari želimo reinkarnirati. Beznačajno je da li je naša želja tijekom života na Zemlji da se ponovno inkarniramo. Bitno je da to želimo u periodu između smrti i ponovnog rođenja, i tamo to izričito želimo. U mnogim pogledima život između smrti i ponovnog rođenja vrlo je suprotan od onog što proživljavamo ovdje na Zemlji između rođenja i smrti. Baš kao što smo okrijepljeni kroz spavanje u zemaljskom životu i obdareni novim snagama, tako smo i kao rezultat opisanog kozmičkog spavanja opremljeni snagama za našu novu inkarnaciju.
Ovim razmatranjima može se odgovoriti na još jedno pitanje. Često je pitano, “Ako se tako često inkarnira, zašto ljudsko biće mora početi svaki puta od djetinjstva? Zašto ono ne dođe na svijet već opremljeno svime što treba učiti za vrijeme djetinjstva?” Odgovor leži u činjenici da mi ne proživljavamo ono što se dogodilo na Zemlji između naših inkarnacija. Na primjer, ako je osoba bila zadnji put inkarnirana na Zemlji prije otkrića tiskanja i danas se opet inkarnira, ona nije proživjela ono što se razvilo u interventnom periodu. U stvari, ako se pobliže istražuje materija iz kulturalno povijesnog aspekta, nalazimo da u svakoj inkarnaciji kao dijete treba učiti ono što se dogodilo na zemlji u interventnom periodu. Razmotrite, na primjer, što je dijete u dobi od šest moralo učiti u rimska vremena. To je bilo sasvim različito od onog što mora učiti danas. Vremenski isječak između dvije inkarnacije odgovara periodu potrebnom da se kulturni život na Zemlji potpuno izmijeni. Ne vraćamo se u inkarnaciju dok se uvjeti na zemlji nisu promijenili tako da virtualno nema sličnosti s uvjetima prethodne inkarnacije.
Ono što sam opisao odnosi se na prosječnu osobu. Na primjer, u jednom slučaju svijest nakon smrti može biti spuštena ranije nego u drugom, ili se uvjeti spavanja mogu postaviti brže, kako možete razumjeti iz onog što je prethodno rečeno. Ali kozmički zakon radi tako da kozmičko spavanje smanjuje period kojeg smo proveli u duhovnom svijetu nakon smrti. Onaj tko ulazi u uvjete nesvjesnosti ranije proživljava ih brže. Vrijeme prolazi za njega u bržem omjeru nego za onog čija svjesnost se širi dalje. Istraživanja o životu između smrti i ponovnog rođenja zaista otkrivaju da se neduhovni ljudi reinkarniraju relativno brže nego ostali. Osoba koja se odaje samo čulnim zadovoljstvima i strastima, koja živi snažno u onom što bismo mogli zvati animalna priroda, provesti će kratko vrijeme između inkarnacija. To je zbog činjenice da će takva osoba pasti relativno brzo u uvjete nesvjesnosti, ili spavanja. Stoga će brže putovati između perioda smrti i ponovnog rođenja.
Nadalje, opisao sam samo prosječni slučaj pošto sam samo uzeo u obzir ljude koji dosegnu normalnu dob u životu. U osnovi, postoji značajna razlika između duša koje umru nakon njihove trideset pete godine i onih koje umru ranije. Samo one koje su dosegle svojih trideset pet godina proživljavaju više ili manje svjesno različite opisane faze. Rana smrt dovodi do rapidnijih uvjeta spavanja između smrti i ponovnog rođenja. Moglo bi se primijetiti da, nakon svega, ne može se biti odgovoran za ranu smrt i prema tome je nevino uključen u raniji kozmički san. Ipak ova primjedba nije valjana. To nije tako jer je rana smrt bila pripremljena kao rezultat ranijih karmičkih uzroka, i daljnji razvoj se može odigravati upravo zato jer je duša rapidnije ušla u kozmičku oblast. Koliko god čudno i šokantno ovo moglo izgledati, mi znamo, kao rezultat objektivnih istraživanja kozmičke egzistencije, da se čovjek od određene točke nadalje širi u kozmos i prima utiske kozmosa, makrokozmosa. Baš kao što je čovjek najdublje uključen u zemaljske stvari tijekom srednjih godina fizičkog života, tako je i u srednjem periodu između smrti i ponovnog rođenja najdublje involviran u kozmosu.
Razmotrimo dijete. Pošto još ne živi potpuno na zemlji. Ono živi sa svim naslijeđem ranijih perioda, i mora se postaviti u zemaljsku egzistenciju. Sada razmotrimo život čovjeka nakon smrti. On živi s onim što je odnio s zemlje, i mora steći sposobnosti percepcije za život u kozmosu. U srednjem periodu naše zemaljske egzistencije najdublje smo upetljani u zemaljske uvjete, dok smo u srednjem stadiju između smrti i ponovnog rođenja najdublje involvirani u kozmičke uvjete. Što se više povlačimo kraju naše egzistencije na Zemlji, više se odričemo zemaljskih uvjeta u fizičkom smislu. Što smo dalje otišli iza srednje točke između smrti i novog rođenja, više se odričemo kozmosa i ponovno okrećemo životu na Zemlji.
Ono što sam upravo opisao kao analogiju nije temelj duhovno znanstvenih istraživanja. Analogija ove vrste javlja se okultistu tek nakon što je napravio neophodna okultna istraživanja i nastavio uspoređujući dostupne činjenice. Ovakva analogija također sadrži grešku. Pretpostavimo da se odnosimo prema prvom periodu nakon smrti kao onom od djetinjstva, i prema drugom periodu kao onom od starije dobi. Napravili bi grešku. Za vrijeme duhovne egzistencije između smrti i novog rođenja mi smo u stvari na početku stari, i postajemo djeca u odnosu na duhovni život za vrijeme drugog perioda. Duhovni život teče obrnutim redom. Za početak, mi nosimo greške i mane zemaljskog života u duhovni svijet. Zatim su postepeno za vrijeme kozmičke egzistencije one uklonjene.
Bio sam veoma iznenađen naći u drevnim tradicijama ne preciznu potvrdu, ali indikaciju u vezi ovih činjenica. Na Zemlji za vrijeme naše fizičke egzistencije govorimo o postajanju starijim. U duhovnom svijetu između smrti i ponovnog rođenja moramo reći sasvim doslovno da rastemo mlađi. U stvari, što se tiče njegovog duhovnog bića, kada se netko rodi na određenom mjestu možemo reći da je tamo postao mlad.
Sada sasvim čudno, u drugom dijelu Fausta nalazimo riječi, “Postao je mlad u zemlji izmaglica.” Zašto je Goethe koristio izraz, “postati mlad ” da bi izrazio fizičko rođenje? Kada idemo natrag u prošlost nalazimo da je u čovječanstvu prevladava tradicija koja izražava ideju da kod se duhovnog rođenja postaje mlad. U stvari, što više gledamo u proteklu evoluciju, više se susrećemo sa stanjem vidovitosti, kako se stalno naglašavalo u našem okultizmu. Potvrdu toga nalazimo svugdje.
Razmotrite, na primjer, ono što je spominjano jučer. Od trenutka smrti postepeno se oslobađamo od zemaljskih uvjeta, ali za vrijeme između smrti i ponovnog rođenja živimo potpuno unutar kozmičkih uvjeta. Njih doživljavamo kao vizije; one se javljaju umjesto čulnih utisaka. Objasnio sam kako na ono što doživljavamo pada svijetlo Hijerarhija. Ovu situaciju možemo okarakterizirati na slijedeći način. Zamislite da vašu svijest nemate unutar vas, već vani u svom okruženju. Ne biste imali osjećaj da živite u svom tijelu, već izvan njega. Izvana bi osjećali da je ovo moje oko, moj nos, moja noga. Tada se morate odnositi prema onom što doživljavate vani u duhu. Također bi se morali odnositi prema biću Boga, pustiti da se reflektira u vama. Ovakav stadij se javlja nakon smrti kada zurimo natrag na čovjeka. Okruženje je reflektirano u njemu, čak i Božanstvo.
Bi li bilo suviše drsko prihvatiti izjavu pjesnika koji je rekao da je život nakon smrti refleksija božanstva? Dobro je poznato da je Dante rekao da za vrijeme egzistencije u duhovnom svijetu dolazi trenutak kada se božanstvo promatra kao čovjeka. Ovakva napomena može se činiti neopravdana. Može se gledati i kao razigranost, ali onaj tko može gledati u dublje tajne čovječanstva neće imati takvo stajalište. U velikim poemama uvijek iznova nalazimo eho bivših stanja vidovitog znanja, i pomoću inicijacije ovakvi efekti-poslije su oživljeni i podignuti u ljudsku svijest.
Dao sam vam par rezultata nedavnih istraživanja o uvjetima života između smrti i novog rođenja, i nadam se biti još mogućnosti u ne dalekoj budućnosti dalje govoriti o ovoj temi.