Da bi neki odnos dobio na kvaliteti, potrebno je u njega unijeti odgovornost. Međutim, koju vrstu odgovornosti? Mnogi parovi ovdje prave veliku pogrešku iz razloga što ne preuzimaju odgovornost za svoje emocije već za partnerove. Ovakav oblik ponašanja je vrlo nezdrav zato što predstavlja kopiju odnosa koje su partneri iskušavali dok su bili mali, a to je odnos roditelj – dijete. To je prvi kamen spoticanja.

Dok smo bili djeca naše, nazovimo ih emocionalne, probleme su rješavali naši roditelji. Oni su uvijek imali rješenje za naše probleme te za njima nismo trebali posezati u sebi. Na neki način roditelj je nosio određeni teret koji dolazi kao dio roditeljstva. Ista stvar se događa i u partnerskom odnosu, samo što ona po svojoj prirodi nije sastavni dio partnerskog odnosa.

U određenim trenucima ovakav oblik rješavanja emocionalnih problema može biti ugodan izlaz, ali dugoročno gledano ovakav oblik ponašanja umanjuje svrhu i ljepotu emocionalnog odnosa između dvoje ljudi pa ga je zato bolje izbjegavati. Partneri se počinju gledati kroz prizmu roditelja ili djeteta tj. jedan drugome postaju roditelj ili dijete te zbog toga privlačnost između njih počinje splašnjavati.

Drugi kamen spoticanja u odnosu je očekivanje da će partneri jedan drugome nadopuniti praznine koje imaju u sebi. No, realnost je drugačija. Jedini način da partneri popune rupe koje osjećaju u sebi jest taj da promijene određene stvari u sebi koje će ih tada dovesti do osjećaja ispunjenosti. Odnos može poslužiti jedino kao temelj za osobnu promjenu, ali ne i kao nadomjestak osobnih nedostataka.

Ono što odnos može ponuditi partnerima je osvještavanje njihovih obrazaca. Kad partneri osvijeste svoje obrasce ponašanja, mogu početi raditi na njihovom mijenjanju. Međutim, ne bi trebali očekivati da će njihove obrasce riješiti partner. Partner je samo okidač obrasca te pratnja i podrška kroz proces transformacije. Odnos može ponuditi jako puno materijala za osobni razvoj, ali osobni je izbor koliko će se taj materijal upotrijebiti.

Treći kamen spoticanja su obrasci ponašanja koje partneri ponavljaju godinama, ali oni više nemaju svoju svrhu osim da im uništavaju živote. Tipični obrasci u odnosima koji partnerima ne dopuštaju duboku intimnu komunikaciju i predanost su:

- nezrelo ponašanje
- emocionalna zatvorenost
- vezanost
- zlostavljanje bilo koje vrste

Nažalost, broj ljudi s ovakvom vrstom ponašanja je velik te zbog toga postoji mnogo ljudi koji ne mogu iskusiti ljepotu odnosa. Sve dok partneri posjeduju ove obrasce, neprestano će privlačiti sebi slične osobe s kojima će ulaziti u odnos.

Odrasle osobe imaju potpunu slobodu izbora oko toga koji će oblik ponašanje koristiti, a koji neće. U tome je osnovna razlika između djeteta i odrasle osobe te zbog toga ne postoje adekvatna opravdanja za ponašanje i emocije koje odrasli iskušavaju. Ako se odgovornost prebacuje na partnera, dugoročno gledano partner će snositi štetne posljedice i svoje i za odnos u kojem se nalazi.

U zdravom odnosu partneri preuzimaju odgovornost za svoje emocije i potrebe te zbog toga ne iskušavaju pritisak i opterećenje koje je u suprotnoj situaciji prisutno.

U skladu s gore navedenim dolazi četvrti kamen spoticanja kod kojeg se jedan od partnera osjeća krivim ili ima potrebu pomoći partneru koji se ne osjeća dobro ili prolazi kroz krizu. Takav stav, a pogotovo potreba da se pomogne partneru, ukazuje na to da drugu osobu podcjenjujemo, kako njene emocije tako i njenu osobnu snagu. Na taj način odajemo svoju sumnju u partnera i njegove sposobnosti da može sam nadvladati životne izazove koji mu se nameću. Korijeni ovakvog ponašanja idu iz djetinjstva iz razloga što roditelji svojoj djeci nameću krivnju zbog svojeg emocionalnog stanja.

Još gore od ovoga jest osjećaj sažaljenja prema drugoj osobi. Ako partner čini to i sve gore navedeno kad mu partner iskušava određeni pad u životu, tada će vjerojatno i on sam očekivati isto ponašanje od svog partnera kad se nađe u istoj situaciji. Oba partnera trebaju prihvatiti činjenicu da su dovoljno zreli i snažni da mogu nadvladati krize koje iskušavaju te da ne trebaju igrati uloge roditelj/dijete jer je takav oblik ponašanja daleko iza njih.

Najprikladnije rješenje je zrelo suosjećati, ne sažalijevati, i dati podršku svom partneru.

S obzirom da mnogi parovi prolaze kroz odnos tako da preuzimaju odgovornost za partnerove emocije te se brinu o njemu kad je u krizi, teško im je zamisliti drugačiji oblik odnosa. Zašto? Zato što takvo ponašanje smatraju izrazom ljubavi. Međutim pažljivo odmjeravanje postupaka i izbjegavanje preuzimanja odgovornosti koja nije osobni teritorij može uvelike promijeniti odnos.

Poželjno je da partneri međusobno razmjenjuju svoje želje te da jedno drugom ugađaju, ali potrebno je i shvatiti da jedno drugom ne mogu ispuniti potrebe koje svoj temelj ispunjenja imaju u unutrašnjosti svakog pojedinačno. Neprestano traganje za ispunjavanjem potreba izvana koje čekaju svoje ostvarenje iznutra neminovno dovodi do sukoba.

I zaključno, treba napomenuti da mijenjanje partnera ne mora ići istim tokom. Brža preobrazba jednog partnera od drugog može ugroziti odnos. Ako su partneri svjesni te mogućnosti, oni mogu na nekom nivou stopirati svoj osobni razvoj. O tome je potrebno razmisliti i dobro procijeniti te odlučiti što dalje.