Zašto se djeca rađaju u određenim obiteljima: Duhovna važnost ispravnog odgoja djece

 

Ne bez razloga Khalili Gibran je rekao:

„Vaša djeca nisu vaša. Ona su sinovi i kćeri života, koji teži samom sebi….“

Govoreći ove stihove imao je u vidu da djeca nisu samo fizička tijela koja su kreirali roditelji fizičkim spolnim spajanjem, već su prije svega duhovna bića – Duše – koje će kod udisaja zraka i plača zauzeti ta tijela da bi nastavila svoj, u mnogim ranijim životima, započeti duhovni razvoj. Kao duhovna bića, Duše, i kao dio jedinstvenog života, nastavit će težiti svom životnom cilju, vlastitoj duhovnoj realizaciji. Ne mali problem je, kojeg roditelji rijetko gdje ili možda nigdje ne uzimaju u obzir je da su kao duhovna bića u ranijim životima i iskustvima načinila pozitivne i negativne pomake ali i s potrebama kreiranim u tim životima preko zakona uzroka i posljedica. Raniji pristup shvaćanju, iz neznanja, da su roditelji svojoj djeci dali život pa da im ga u skladu sa time mogu i uzeti, je revaziđen, ali se nije daleko odmaklo od toga. Ostalo je i dalje nepisano pravilo i shvaćanje da se roditelji prema djeci ponašaju vlasnički ili autoritarno, zanemarujući njihove stvarne potrebe.U najvećem broju slučajeva tretiranje ili odnos prema djeci se prenosi sa koljena na koljeno bez ikakvih vidnih pomaka, neovisno od materijalnih i ekonomskih ili tzv. kulturnih promjena.Ono što je nepoznato javnosti je da duhovna svijest obitelji jest ta koja privlači Dušu koja je u harmoniji s tom sviješću, i koja će se useliti u obitelj kroz tijelo malog djeteta, ili će imati najveći duhovni progres kroz iskustva u toj određenoj obitelji ili grupi Duša. Mnogi detalji kod dolaska Duše u jednu obitelj bivaju unaprijed isplanirani i važni za iskustva te Duše u dolazećem životu.

Koliko je to važno, prenijet ću priču moje prijateljice. Bračni par, koji je prakticirao komunikaciju s duhovnim svijetom, prije nego što će se supruga poroditi, imali su kontakt na višim svjetovima s Dušom koja je trebala da inkarnira u njihov plod koji je još bio u majčinoj utrobi. Oni su prije rođenja planirali dati određeno ime djetetu, međutim Duša s kojom su kontaktirali izričito je insistirala na drugom imenu, na što oni nisu pristali. Kada se supruga porodila tijelo bebe je bilo beživotno. Jednostavno Duša koja je planirala dolazak željela je imati točno određenu vrstu iskustava za šta joj je bilo važno čak i ime, pa se zato nije htjela inkarnirati i beba je ostala beživotna.

Kod ponovne trudnoće dotična Duša ih je ponovo kontaktirala, i tražila točno određeno ime na što su ovoga puta pristali, pa je i dijete koje se sada rodilo bilo živo i zdravo.

Veliki duhovni učitelji Vairagi Reda kažu da nikada nema greške u smislu gdje, kada i u kojoj obitelji će se netko roditi. Prije nego Duša zauzme određeno tijelo u određenoj obitelji, svi detalji budu temeljno razmatrani, gdje Duša dobiva odgovarajuću asistenciju i savjet u tom pravcu. Mnogi vjeruju u sudbinu mjesta svog rođenja i svog daljeg životnog puta, zbog čega zbog određenih životnih poteškoća djeca znaju okrivljavati roditelje za lošu sreću i sudbinu. Ne shvaćaju da su baš takvi životni uvjeti u koje su ušli i kroz koje prolaze neophodni da sebe korigiraju i duhovno uzrastaju kako bi ekspandirali svoju svijest, svoj kapacitet ljubavi, ali i svoj osjećaj sreće. Duhovni učitelji Vairagi Reda objašnjavaju podrobnije i kažu da je u realnosti mnogo drugačije. Kod određivanja obitelji i mjesta gdje će se netko, kao duhovno biće roditi, razmatraju se prije svega duhovne potrebe za ispravan razvitak. Međutim, kada se Duša nađe u novoj obitelji na njoj je da iskoristi jačinu svog unutarnjeg karaktera da odredi hoće li slijediti dani i zacrtani put kojeg nisu postavili nikakvi autoriteti s viših nivoa već su ga postavili sami ljudi u toj obitelji svojim shvaćanjima i vjerovanjima, ili možda svojim materijalnim stanjem. Na samoj Duši je da ne slijedi prihvaćeno pravilo da sin kovača treba da bude kovač, kći neškolovanih ljudi treba da ostane nepismena, ili da sin alkoholičara treba jednako da posrne pred životom. Borba same Duše protiv učenja usađenih i ukorenjenih shvaćanja i zacrtanih puteva čini da sama Duša ojačava za uzletanje naviše put duhovnog razvitka osobne svijesti.

Mnogi očekuju i vjeruju da im Bog treba pružiti sve potrebne uvjete i pogodnosti, da bi oni tek onda stigli do visokog životnog cilja, bilo u društvu u fizičkom svijetu, bilo da dosegnu visoke duhovne nivoe. Takvi nikada ne načine nikakav napor, ali zato redovno okrivljuju sudbinu i svoju obitelj za nemanje dovoljno sreće. Ako i imaju sve pogodne uvjete, onda se i ne sjete da ih iskoriste za svoj duhovni uzlet, već to bude za čulni užitak koji ih još jače povuče nazad.

Svijet u kojem živimo pun je primjera onih koji su bez ikakvih vidljivih uvjeta za uspjeh učinili nadnapore i uspjeli pobijediti kolotečinu svoje obitelji i sredine (sveukupna shvaćanja i odnos prema životu), te se duhovno uzdignu. Na žalost, mnogo je više onih koji su prihvatili dane uvjete i pomirili se s njima. Također je ne mali broj primjera onih koji su imali izvanredne uslove ali ne samo da ih nisu iskoristili za duhovno napredovanje već su sebe načinili žrtvama izobilja, i načinili duhovni ali i ekonomski ponor.

Da bi dijete roditelja kao duhovno biće – Duša, ostvarilo svoj životni cilj, na roditeljima je da se postaraju da ispravno sagledaju mnoge detalje, zauzmu ispravan stav i odnos prema djetetu, stalno ga fleksibilno usmjeravajući, kako bi dijete postiglo maksimum, a time i oni sami. Jer, na taj način bi i sami pobijedili prihvaćenu kolotečinu života. U tome se sastoji izreka po kojoj sin treba da načini koji korak ispred svojih roditelja, a unuk još nekoliko dodatnih koraka. Tada u djeci ne bismo prepoznavali njihove roditelje po njihovom pristupu i odnosu prema životu.

Pogledajmo slučaj muškarca koji se u doba svoje mladosti zabavljao s djevojkom koja je imala izvanbračno dijete. Veza je u sebi imala ljubav i trajala je nekoliko godina. Međutim, kada je pristiglo vrijeme za ženidbu u njemu je proradilo shvaćanje okoline da se ne treba ženiti osobom s izvanbračnim djetetom. Odbacio je i nju i ljubav u sebi i potražio drugu koju je i oženio. Djeca su se izrodila, odrastala, završila školu i stigla za udaju i ženidbu. Sin je hteo oženiti djevojku s izvanbračnim djetetom, čemu se otac žestoko usprotivio, pa su prekinuli međusobnu zdravu komunikaciju. Otac je u svojoj mladosti propustio priliku da sagleda da je ljubav, pa makar samo i humana, daleko važnija od krutih shvaćanja okoline. Sada, kada je sin odrastao, ponovo je propustio priliku da shvati da je mnogo važnija ljubav prema svom sinu, od shvaćanja sredine koja su u njemu duboko usađena. Ustvari, to više i nisu bila shvaćanja okoline, jer ih je okolina nadrasla, ali ne i on. Ponovo je poklekao, ali zato sin nije. On kao da je rekao svojim roditeljima: „Znate, ja volim vas, što vi ne sagledavate, ali volim i nju, i baš zbog tih mojih ljubavi ja neću odustati od svoje namjere. Vi imate problem nesagledavanja vrijednosti i važnosti ljubavi, ali ne i ja.“
Tako je i oženio svoju izabranicu iz čega je, nadam se, odgovarajuća lekcija stigla i do njegovih roditelja, a prije svega oca.

Hoće li roditelji uspjeti nadrasti u njima prihvaćene kalupe odnosa prema djeci ovisi od njihove sveukupne duhovne zrelosti. Da bi uspjeli, roditelji moraju razumjeti i prihvatiti da je njihovo dijete duhovno biće, Duša, koja nije ni muško ni žensko. Kao takva, ona samo trenutno zauzima jedan spol, da bi kroz život prikupila potrebna joj iskustva da bi razvila svijest i kompletirala svoju cjelovitost i božanstvenost. Iz ovog razloga roditelji su prije svega učitelji, pa tek onda hranitelji. Zato je neophodno da svojoj djeci osiguraju dovoljno ispravne duhovne hrane kao primarno, ali i sklonište i materijalnu udobnost kao sekundarno, ali dovoljno neophodno.

U današnje vrijeme roditelji pretjeruju u osiguravanju zabave, provoda i materijalnih dobara svojoj djeci, što nikako ne može biti zamjena za suštinskom potrebom ispravne duhovne pripreme. Pod duhovnom pripremom i obrazovanjem se ne misli na odlazak na misu u crkvi, sinagogi, džamiji već na podučavanje mladih osnovnim principima kao temeljima života, a to je realnost ljubavi Boga, vječitosti Duše (nas) i odgovornosti koju svatko od nas ima prema cjelokupnom životu, budući da nam predstoji da postanemo instrumentima Svetoga Duha.

…

U najširem, roditelji su nespremni da podučavaju svoju djecu pravim duhovnim stvarima, budući da ni sami još nisu sebi pribavili odgovore na mnoga nepostavljena i neodgovorena pitanja. Ni sami još nemaju odgovore o Bogu, Duši i pravom smislu i svrsi života. Zato im je mnogo lakše da osiguraju materijalne potrepštine i obilne provode za svoju djecu nego da im budu, prije svega, učitelji. Svi mi kao djeca dodjemo u ovaj svijet spremnim da učimo, ali nikoga nije bilo da pouči nas, pa smo i sami nespremni da poučimo svoju djecu. U svima nama kao djeci postoji duhovna glad ali ubrzo očvrsnemo, zatvorimo svoja srca i umove prema višim, nebeskim svjetovima, i prestanemo vjerovati u bilo što drugo osim u ovu bezličnu i hladnu fizičku realnost.

S’ vremena na vrijeme ljudi otkrivaju da ima djece koja u drugoj ili trećoj godini počnu pokazivati znanje kojem ih nitko nije poučavao, ali nikome ne pada ni na kraj pameti da to znanje nije iz ovog života niti je tu zahvaljujući naslijeđenoj genetici. Mediji na čelu s psiholozima ispletaju svoje plitke teorije u objašnjavanju ovih pojava bez da shvate da je Duša ta koja je donijela sjećanje i znanje iz prethodnih života. Tako imamo djece koja progovore druge jezike, pokažu veliko znanje iz matematike, slikanja ili pak umijeće sviranja na nekom od muzičkih instrumenata. Nerijetko sama djeca govore otvoreno o prošlim životima, prepoznajući ljude iz svog okruženja kao svoje poznanike ili možda fizičke srodnike u ranijim životima. Kada bi roditelji imali malo više sluha za ovu činjenicu života, mogli bi kod svoje djece mnogo toga prepoznati kao znanje i raspoznavanje doneseno iz prethodnih života. Najčešće kada djeca o tome i progovore roditelji ih brzo ušutkaju misleći da djeca govore nebuloze iz svoje bujne mašte.

Da bi dijete ostalo otvoreno prema Svetom Duhu, dovoljnoje da zna da je ono kao Duša besmrtno, da je ljubav Boga realnost, da postoje viši svjetovi, i da mora njegovati odgovornost prema cjelokupnom životu. Ovi principi će dijete držati otvorenim prema imaginaciji, odgovornosti i duhovnoj slobodi. Dijete od svojih prvih dana u ovom svijetu otvorenije je prema višim svjetovima i slobodno i neometano putuje između ovog i viših svijetova, pa i više vremena provodi na višim realnostima. S vremenom se preko čula privikava na fizički svijet i njegove zakone. Imaginacija je ta koja je tu prije svega da omogući slobodno putovanje do viših svijetova i nazad, i ona je prolaz do viših stanja svijesti. Upravo su svi svjetski geniji postizali svoju genijalnost zahvaljujući imaginaciji. Zato su i bili odlični u rješavanju problema i u mnogim procesima kreativnosti. Ti geniji su koristili dnevna sanjarenja i noćne snove da bi kontaktirali višu snagu i višu svijest. Danas mnogi naslućuju ponešto o imaginaciji vjerujući da je ona tu da ispunjava čovjekove materijalističke želje, zaboravljajući da je imaginacija ustvari portal prema višim svjetovima.

…

Mnogi priželjkuju slobodu, ne shvaćajući da su sloboda i odgovornost nerazdvojivi. Jedno bez drugog je nemoguće. Roditelji očekuju da će njihova deca kada odrastu, sama se naučiti dodgovornosti, i da će s time imati i slobodu. Ovo je samo znak da ni sami nemaju dovoljno odgovornosti prema roditeljskoj obavezi, da su oni prije svega učitelji i to duhovni učitelji svojoj djeci. Niti znaju niti shvaćaju da se odgovornost mora graditi lagano i pažljivo, sa svakim danom odrastanja djece. Tek tada sloboda dolazi kao rezultat prepoznavanja duhovnih zakona kojima se osoba povinuje. Čak i onda kada imamo dovoljno i snage i vremena i volje da sve sami uradimo u kući i u obitelji, nije dobro da tako i činimo. Neophodno je da se djeci zadaju dnevne obaveze koje će biti u skladu s njihovim mogućnostima, uzrastom i mentalnim i fizičkim sposobnostima. Ne odvajati poslove na muške i ženske, i ne učiti dijete od malih nogu da bude totalni ovisnik od roditelja, kada će vjerovati da su roditelji tu da ih nose na svojim plećima sve dok jednoga dana ne izdahnu. Društvo u kojem živimo, upravo je krenulo u jednom takvom pravcu, i ono je samo sebe dovuklo u ćorsokak u kojem jest danas. Izuzetno važna stvar na koju posebno ukazuju duhovni velikani, je da djeci treba usmjeravati pažnju na ono što su dobro učinili. Ono što nije dobro ne stavljati u prvi plan njihove pažnje, ali im zato svojim primjerom pokazati kako se to ispravno radi, ili kako se ispravno pristupa rješavanju odredđene stvari. Onda dijete polako uvoditi u učenju te iste radnje, korak po korak. Na taj način, dijete shvaća da se uvijek može naći najbolji pristup, da uvijek treba biti ljubazan, i da se uvijek treba dovoljno založiti, jer se ništa ne rješava samo od sebe. Usmjeravanjem pažnje djetetu na ono što nije dobro učinilo ili ako ga zbog toga grdimo, time lagano stavljamo nevidljivu prepreku ispred djeteta, koja će ubrzo početi pokazivati negativne rezultate. Takvo dijete će kasnije kao odrasla osoba imati poteškoća u radu i rješavanju životnih problema. Zato se od roditelja očekuje veliko strpljenje u odgajanju i podučavanju djece.

Posebno na šta ukazuju ovi duhovni učitelji je velika polariziranost roditelja u procesu odgajanja djece. Naime, očevi nastupaju s pozicije bezličnosti i nekomunikativnosti. Previše su autoritativni, pokazujući neznanje o subjektivnoj realnosti, te nastupaju s pozicije moći. S druge strane, majke suviše tetoše i razmazuju djecu, pokazujući slabu volju kada je u pitanju podučavanje i discipliniranje, a što je realna duhovna potreba djece. Majke moraju prestati vjerovati da će bogatija hrana i zagrljaj zaliječiti većinu stvari. Kako su majke u boljem kontaktu sa subjektivnim stanjem djece, to i nose veliku odgovornost u podizanju djece. Zato i trebaju pomoći djeci da isprave duhovne slabosti, kako bi spriječile da ista postanu žrtvama nedostataka roditelja. Roditelji kod kojih dominira muški ideal misle da je njihova uloga autoritet i kontrola. Oni kod kojih dominira ženski tok vjeruju da je ljubav ta koja trebaimati glavnu ulogu. Međutim, nijedno od ova dva nije odgovor. Roditelji, što već navedosmo, trebaju biti učitelji prije svega, i to duhovni učitelji i vodiči. Sve ovo zahtijeva dosta strpljenja i samilosti. Sve ovo je mnogo dalje od autoriteta i humane ljubavi. Sve ovo zahtijeva mnogo nepristrasnosti i neprivrženosti. Mnogi također ne shvaćaju da nepristrasnost i neprivrženost ne znači nezainteresiranost i bezosjećajnost prema drugima. Naprotiv, to samo znači da u danom trenutku shvatimo pravu potrebu i pravu akciju, koja će biti odrađena s iskrenom ljubavlju.

Izvor