ZAŠTO JE VAŽNO PRIHVATITI PROLAZNOST

Prolaznost je stvarnost koju trebamo prigrliti, ona nas između ostaloga uči da cijenimo sadašnji trenutak, da uživamo u usponu, ali i u padu. Saznajte više.

Sve u prirodi sačinjeno je od ciklusa. Dan i noć, godišnja doba, ciklusi su koji su relativno predvidljivi i poznati čovjeku, no što je sa životom? Možemo govoriti o prosječnom trajanju ljudskog života koji nakon 1900-tih iznosi više od 70 godina, dok je u predmodernom svijetu taj broj bio puno manji, oko samo 30 godina. Iako baratamo podatkom o prosječnom trajanju ljudskog, psećeg ili mačjeg života, tko nam garantira da će ta bića doista živjeti toliko dugo, ili, da možda neće poživjeti još mnogo dulje? Može li se život uopće smatrati ciklusom, s obzirom na to da je njegovo trajanje ipak vrlo nepredvidivo?

Sada se neprestano pretvara u tada

Američki kirurg indijskog podrijetla, Atul Gawande u knjizi Prolaznost: Medicina i ono što je na kraju važno, progovara o izazovima s kojima se susretao u svom liječničkom radu: „Suvremene znanstvene mogućnosti znatno su izmijenile tijek ljudskoga života. Ljudi žive dulje i bolje nego ikada u prošlosti. Ali, napredak znanosti pretvorio je procese starenja i umiranja u medicinska iskustva, u pitanja kojima se bave znanstveni stručnjaci. A ispostavilo se da smo mi u svijetu medicine zabrinjavajuće nepripremljeni za to.“ Starenje i umiranje su procesi koje kolektivno percipiramo kao fizičke procese propadanja. Prve asocijacije uglavnom su vizualnog tipa – bore, pogrbljenost, bolesnička postelja i sl., no to je samo površinsko poimanje navedenih fenomena. Mnogo ljudi već na (prosječnoj) polovini svog životnog ciklusa iskušava razne nesigurnosti poput krize srednjih godina koristeći se raznim obrambenim mehanizmima kako bi prikrili svoje godine i dokazali sebi i drugima da su još uvijek mladi. Nitko od nas ne zna kad će umrijeti i tu se krije suštinski strah od smrti, strah od nepoznatog jer do danas još nitko ne može sa sigurnošću reći što nas čeka nakon što umremo. Moglo bi se reći i da je velik dio kozmetičke industrije zasnovan upravo na strahu od smrti, prolaznosti i propadanja.

U svijetu u kojem živimo vlada dubinsko neprihvaćanje prolaznosti, stoga nije ni čudo da se liječnici susreću sa situacijama u kojima ne znaju pripremiti pacijenta na to da prihvati svoje zdravstveno stanje. Prolaznost je neuhvatljiva, domena njenog djelovanja je prošlost i, iako je sadašnji trenutak jedino što imamo, i on začas postaje neuhvatljiv i podložan zakonima prolaznosti. Sadašnjica je iluzorna i vrlo se brzo pretvara u tadašnjicu.

Dvostruka narav prolaznosti

Gawande piše o problemu koji je sveprisutan u liječničkoj profesiji: „Moja je profesija uspješna zbog svoje sposobnosti popravljanja. Ako je vaš problem moguće riješiti, mi znamo što je potrebno učiniti. Ali, ako nije? Činjenica da nismo imali odgovarajuće odgovore na ta pitanja u nama izaziva uznemirenost te uzrokuje bešćutnost, nečovječnost i silnu patnju.“ Kako nekome reći da ima tešku bolest i da će možda vrlo skoro umrijeti? Ovim pitanjem liječnik iskoračuje iz svoje profesije i ulazi u zonu ljudskosti, onoga što jest. U ovom međuprostoru fokus je na prolaznosti, a ona je nešto što nadilazi svako zanimanje jer se svi cijeloga života učimo nositi s njenom kompleksnošću. Kao što zimi žudimo za proljećem, tako i u životu s radošću iščekujemo njegovu sljedeću fazu ili se prisjećamo nekih njegovih ranijih razdoblja. Prolaznost sama po sebi funkcionira poput yin-yang znaka, dualna je, poželjna kad nam krene po zlu, a nepoželjna kad je sve u redu.

Prolaznost je složena lekcija

Kada je u pitanju liječenje starijih ljudi, autor iz perspektive svoje struke priznaje kompleksnost takvih slučajeva: „Vješti smo u rješavanju specifičnih individualnih problema: raka debelog crijeva, visokog tlaka, artritičnih koljena. Dajte nam bolest i mi možemo poduzeti nešto u pogledu izlječenja. Ali, dajte nam stariju ženu s visokim tlakom, artritičnim koljenima i raznim drugim boljkama – stariju ženu koja je u opasnosti da izgubi život u kakvom uživa – i teško da ćemo znati što nam je činiti, a često samo pogoršamo situaciju.“ Usprkos generalnom mišljenju kako medicina najbolje zna kako postupati sa starim ljudima, da su liječnici najobrazovaniji u pogledu starenja i propadanja organizama, izgleda da je stvarnost potpuno drugačija.

Starenje je pojava modernog doba

Prolaznost na mnogim razinama nije jako istražena iako mislimo da znamo mnogo o biološkom, duševnom, spiritualnom propadanju. Dizajnirani smo da budemo prolazni otkad se rodimo. Zašto smo načinjeni da propadnemo, da samo tako prođemo? Jesmo li prokleti ili blagoslovljeni? Trebamo li iz tog iskustva štogod naučiti? Gawande navodi kako se „prioriteti teško bolesnih ljudi ne svode na puko produljenje života. Rezultati istraživanja otkrivaju da im je najvažnije izbjeći patnju, učvrstiti odnose s obitelji i prijateljima, biti mentalno svjestan, ne biti na teret drugima i postići osjećaj da je njihov život dovršen.“ Kad smo mladi, mislimo da imamo vremena napretek, možda ne mislimo da ćemo živjeti zauvijek, ali ne razmišljamo pretjerano o starosti ni mogućnosti da ćemo jednoga dana možda biti ovisni o drugima. Autor je naveo i podatak da je „očekivani životni vijek podanika u Rimskom Carstvu bio dvadeset osam godina. Bilo je prirodno umrijeti prije starosti.“ S obzirom na to, može se reći da je starenje pojava modernog doba, možda čak i da je neprirodna. Budući da je starenje relativno nova pojava, možda nam se zato još uvijek toliko teško nositi s njom. Autor je iznio i zanimljiv podatak, prema kojemu su domovi za skrb starijih osoba uvedeni tek sredinom 20. stoljeća. Oni su pritom zamijenili ubožnice u kojima su živjeli stariji siromasi, a koje su se počele prazniti s izgradnjom bolnica. Domovi za starije i nemoćne zapravo su hibrid ubožnice i bolnice. Trenutno ih smatramo ustanovama u kojima su starijima omogućeni profesionalna skrb i njega koju primjerice prosječan potomak sam po sebi ne bi mogao pružiti svojim roditeljima. Ipak, to je samo jedan od načina brige o starijima koji će ostati zabilježen u povijesti.

Da bismo doživjeli transformaciju, potrebna nam je prolaznost

S novim vremenima dolaze i novi fenomeni, no važno ih je pritom promatrati neutralno ili barem konstruktivno, kao izazove za čovječanstvo, kao lekcije koje su stavljene pred nas da iz njih naučimo nešto korisno i pronađemo razne nove načine da pristupimo tim pojavama kako bismo još bolje upoznali vlastitu vrstu. Prolaznost je stvarnost koju trebamo prigrliti, ona nas između ostaloga uči da cijenimo sadašnji trenutak, da uživamo u usponu, ali i u padu. S druge strane, prolaznost je iluzija jer prema poznatom fizikalnom zakonu očuvanja energije – energija ne nastaje niti ne nestaje, stoga, ako je sve što nas okružuje neka vrsta energije, ona je oduvijek bila tu kao što će uvijek i biti i zato je važno prihvatiti prolaznost jer ona omogućuje da doživimo transformaciju kako izvana, tako i iznutra.

Izvor:www.funkymem.com