POLILOGIJA I PROBLEMATIKA SKRBI O ZAŠTITI KULTURNE I KNJIŽNE BAŠTINE

 

Artikulirati problematiku poliloške dimenzije suvremenog bivstvovanja uključuje i pitanje skrbi o zaštiti, revalorizaciji i evolutivnosti tradicijskih elemenata onog baštinjenog.

Doba u kome su analize globalizacije sve prisutnije, kao da prikriva ili zanemaruje moduse planetarizacije kao polilogizacije elemenata i vrednota različitih duhovnih tradicija.

Ta se prebogata fenomenologija duhovnosti i kulturnih posebitosti shvaća pod pojmom globalizacije.

Time se gubi specifikum duhovnih vrednota koje dolaze iz različitih duhovnih tradicija.

In ordine primo, ono što se događa u materijalnoj dimenziji svjetovnosti, potpada pod određenja globalizacije.

Sve ono što ima duhovni sadržaj i smisao pripada planetarnoj polilogizaciji.

Svaka duhovna tradicija posebitošću i kvalitetom svojih vrednota, svjetonazora i iskustava, znanja i životnosti, subjekt je onog poliloškog.

Živimo u globalnom svijetu ali kao duhovna bića i bića kulture participiramo u onom poliloškom.

Otvoreni smo razumijevanju, prihvaćanju/neprihvaćanju i iskušavanju vrednota svih duhovnih tradicija.

Sve je planetarno prezentno i manifestno u mjeri naše otvorenosti susretanju s onim drukčijim i različitim.

To je svakodnevna životna konstelacija koja se naziva i „multikulturalizmom“ ili sl. a koja je primano planetarna.

U svim dimenzijama života i načinima koji čine čovjeka „bićem kulture“ prisutna je poliloška stvarnost.

Tako u planetarnoj modi, ljekarništvu, nutricionizmu, glazbi etc.etc.

Ali dok kod globalizacije možemo kazati da smo „konzumenti“ i konkretni korisnici materijalnih tekovina i dobara, kod planetarizacije mi postajemo subjekti različitih modusa duhovnog života i participacije u različitim kulturama.

Na makroplanu – duhovne su tradicije ravnopravni subjekti polilogije; na mikroplanu – to su konkretne duhovne osobnosti koje egzistiraju u i kroz ono poliloško.

Uvažavati treba različite kulturološke i lokalne kulturne posebnosti i specifičnosti u kojima se događa ono poliloško (ili anti-poliloško).

Poliloško jest duhovna otvorenost razlikama, drugosti i drugojačosti, višestruko višeglasje duhovnog života koje obogaćuje duhovni život svih koji su uključeni u polilošku procesualnost.

Sadržaj i smisao poliloškog je duhovni, dakle i kulturni.

Religijska duhovnost je jedan značajan pars poliloškog, ali nije značajniji od drugih.

Živeći po poliloškim vrednotama i kriterijima postajemo i baštinici ne samo naše duhovne tradicije već i drugih koje determiniraju našu plnetarnu suvremenost.

Biti baštinik implicira da budemo i curatori koji skrbe o toj baštini na bilo koji način.

Kao što smo pozvani da kao ekološki osviješćena bića skrbimo o našem prirodnom okružju, tako i kao baštinici.

Sve što je planetarno postaje potencijalno naše zavičajno tlo i bogastvo našeg duhovnog bića.

Ekološka svijest je već dostatno prisutna, poliloška svijest se tek budi.

In nuce, to je i stav nepristajanja na svaki mogući oblik destrukcije kulturnih tekovina, oblika i sadržaja.

Ne postoji samo fizičko uništavanje – mnogo su češća ona suptilnija i prikrivenija.

U svim civilizacija može se povijesno pratiti fenomenologija kulturocida i librocida, sve do našeg vremena.

Ali kulturocid i librocid nije samo fizičko nasilje i uništavanje.

To je svaki oblik i način dezavuiranja, negiranja, odbijanja, omalovažavanja i neprijateljstva spram drugačije i različite kulturne tradicije i neke njezine   tekovine. 

Tu nedostaje poliloška svijest, nedostaje poliloške umnosti.

Polilogija je nepristanje na svijet nasilja i parazitizma bilo koje vrste.

Polilogija je oživotvorenje duhovne slobode u onom svjetovnom, neprestano modificiranje globalizacijskog prema duhovnim vrednotama koje čovjeka čine čovjekom.

In actu, uvijek je bliža susjedovanju i prijateljevanju nego suparništvu i agonizmu, zalaganje za ono bolje i više, vrednije i smislenije.

Procesi globalizacije u biti su modifikacije ranijih totalitarizama, kolonijalizama i imperijalizama.

Oni teže unidimenzioniranju i jednoumnosti, bliži su onome što čovjeka dehumanizira i barbarizira.

To su popratni fenomeni tehnizacije/tehnoizacije Zemlje.

U materijalnoj dimenziji čovjek postaje kreatura po onome što je moćnije od njega.

Suprotno tome, polilogizacija implicira da je čovjek ens creatum svog duhovnog i stvarnog svijeta, kreator, demiurg.

Čovjek pristaje uz onu duhovnu tradiciju koju preferira svojim duhovnim bićem, ali i uvažava dignitet i kvalitete svih drugih tradicija.

On ulazi u pluriverzum bogate različitosti i mogućnosti slobode da bira ili bude odabran.

Stvarnost nije idealna ali treba istaknuti krucijalnu diferenciju spram globalizacijske usvjetovljenosti.

Kao bića globalizacije nemamo što baštiniti, niti birati jer smo prisiljeni samo prihvaćati i modificirati uvjetovanost i nužnost.

Globalizacija teži prikrivenoj barbarizaciji.

Ono poliloško nas naprotiv upozorava i čuva od barbarizacije.

Mi baštinimo i preuzimamo na sebe odgovornost.

U dimenziji polilogije padaju svi etno-i lokalo-centrizmi kao i površnosti i sporadičnosti kuratorstva.

Počinje se misliti i  djelovati poliloški.

Poduzimaju se i mnoge inicijative i akcije koje su međunarodne i ukazuju na planetarno zajedništvo.

Rast ekološke i kulturološke svijesti ima i konkretne smjernice i programe skrbi i zaštite.

Tako je npr.  krajem listopada 2009. u Salzburgu na poziv Instituta za knjižnične i muzejske službe iz Washingtona

održan globalni seminar sa ciljem rješavanja problema zaštite baštine, prije svega u kontekstu opasnosti koje prijete postojećim zbirkama.

Tome pripada i prepoznavanje elemenata opasnosti, značaj primjene novih tehnologija za bolju zaštitu, načini osiguravanja sredstava za zaštitu – ali prije svega značaj svijesti o tom problemu i načinu animiranja javnosti za tu problematiku.

Odnosi se to na situaciju kuratorstva u muzejima, arhivima, knjižnicama etc.

U Deklaraciji skupa naglašen je upravo poliloški momenat koji je kondicioniran i konkretnošću zaštite – i vice verso.

Kontinuirana prisutnost opasnosti propadanja i nestajanja baštine zbiva se u svim kulturnim areama.

To je vrlo konkretna prijetnja „gubitkom pamćenja čovječanstva“ kroz nestajanje zapamćenog znanja – i opasnost za bogastvo pililoškog zajedništva čovječanstva i humanuma u budućnosti.

Ugroženost kulturne baštine zbiva se zajedno s ugroženošću ekosustava.

Na početku svake konkretne mjere i akcije potrebno je buđenje iz stanja barbarskog uma zaluđenog i utamničenog u labirinte globalizacije.

Preporuke s tog skupa mogu se zažeti u nekoliko točaka.

Treba globalno i lokalno raditi na mjerama pripremljenosti za opasnost; na najrazličitije načine djelovati na buđenje svijesti i važnosti potpore; treba istraživati i primjenjivati nove pristupe u zaštiti; raditi na postojećim načinima i novim modusima obrazovanja; osposobljavati se novim znanjem i vještinama za zaštitu; neprestano planirati i procjenjivati različite faktore opasnosti i mjere i načine zaštite.

To je konkretan primjer kako se problematski otvoreno i organizacijski efikasno može planetarno djelovati u pojedinačnoj konkretnoj zaštiti kulturne i knjižne baštine.

Ali to implicira i ono mnogo šire.

Znamo povijesno koliko su ratovi terminatorski djelovali na kulturnu baštinu.

Ta opasnost postoji i danas, ali joj se pridružuju i prirodne katastrofe i nemar suvremenog homo barbarusa.

Upravo je to ono najopasnije.

Težnja miru i pacifistička svijest najvažniji je preduvjet skrbi o kulturnoj baštini.

Zatim dolazi odgoj i prihvaćanje vrijednosti poliloškog obrazovanja i života.

Samo onaj koji je izrastao po i na tim vrijednostima, može biti istinski kurator i baštinik.

To je in nuce imanentna problematika duhovnog odgoja.

Vrijednosni stav i životni credo kondicioniraju i determiniraju istinsku zaštitu i baštinjenje.

Kada se radi o skrbi i zaštiti knjižne građe kao baštine, prisutan je totum i smisao samog knjižnično-knjižničarskog bivstvovanja.

Stručno je to izvedivo kroz funkciju konzervatostva, restauratorstva, skrbi o „staroj knjizi“ etc.

 

Skrb o starim i posebnim zbirkama treba postati ne samo briga knjižničnih stručnjaka i entuzijasta već društva u cjelin, treba postati kulturni i ekonomski prioritet.

To je istinska orijentacija na „društvo znanja“.

Nove su tehnologije od velike pomoći jer štite i od potencijalne devastacije i nebrige o primarnim dokumentima.

Sekundarni dokumenti su nužna alternativa.

Imaginarni/virtualni muzeji/arhivi/knjižnice pomažu i dignitetu izvorne građe na primarnim fizičkim materijalima.

Skrb baštinjenja podliježe neprestanim inovacijama i novim primjenama tehnoloških pristupa i riješenja.

Izvorni dokumenti se nesmiju dezavuirati jer onda potpadaju pod nebrigu u procesima tehnizacije ili se smještaju na mjesta koja su podložna štetnim faktorima.

Poliloško knjižničarstvo ne pristaje na arhaiziranje i arheologiziranje, već tendira da se to ne događa.

Ono skrbi da svaki pisani dokument bude živa prisutnost duha i znanja jedne epohe, kulture, duhovne osobnosti.

Digitalizacija ili bilo koji način i sredstvo samo je nužna pripomoć – ne svrha po sebi ili zamjena za istinsku vrijednost materijalizirane prisutne riječi.

Svaki materijalni dokument iz bilo koje duhovne tradicije jednako je vrijedan i značajan.

On se mora sačuvati da bi bio subjekt neke poliloške hermeneutizacije – ne „artefakat“ koji hermetiziran ostaje zakriven životu i svijetu znanja.

Duhovni je odgoj u srži poliloškog knjižničarstva.

Pisani je dokument duhovno biće per se koje se transponira kroz materijalni fizički oblik.

Taj fizički oblik treba zaštititi da bi duhovna suština mogla djelovati u mentalnoj dimenziji znanja.

Poliloško knjižničarstvo u odnosu na postojeće knjižničarstvo, slično je ulozi koju dubinska ekologija ima unutar modaliteta ekoloških mišljenja i djelovanja.

Primaran je duhovni aspekt u dimenziji pisane riječi i knjige.

Metoda je bibliognozička u modusima obrade i anotiranja.

U modusu kuratorstva poliloško knjižničarstvo potpuno je librocentričko.

U velikoj mjeri duhovni život i nebarbarsko bivstvovanje ovisi i ovisiti će i od kuratorstva poliloškog knjižničarstva.

Ono je i odgojno edukativno, velika pripomoć duhovnom odgoju.

Oplemenjujući ono baštinjeno,  ono iz njedara svih duhovnih tradicija  oslobađa utopijski novum koji pomaže i oživotvorenuu drevnih znanja, budućnošću skrbi o prošlosti koja jest neprestano bivajuća sadašnjost.

Poliloško knjižničarstvo ne podliježe apsolutiziranju novih tehnologija jer tehnizaciju vidi samo kao nužnu pomoću poliloškoj hermeneutizaciji starih i novih znanja.

Sva znanja biosa i ethnosa poliloški se komplementiraju.

Svijet knjige jest svijet znanja, svijet znanja dio je svijeta života.

Poliloško knjižničarstvo uvažava sva znanja i pristupe drugih znanstvenih disciplina koje mogu pomoći i u skrbi o knjizi.

Kao takvo ono je multi- i interdisciplinarno, više od struke ili oblika znanja.

Približava se onome što se nedefinirano naziva „duhovnim putem“.

U procesima planetarne polilogizacije izrasta i poliloško knjižničarstvo.

Ono nije samo spoj tradicionalnog i modernog knjižničarstva već i posebni novum koji stvara dignitet i kroz skrb čuvanja knjižne baštine i promicanje duha poliloške kulture.

Poliloško knjižničarstvo in statu nascendi pokazuje kako telos duhovnosti  djeluje kao unutarnja intencija svijeta znanja, moć humanizacije znanja a ne pad u neko novo barbarstvo.

 

 

dr. sc. Jadran Zalokar, viši knjižničar

 

Sveučilišna knjižnica Rijeka

 

U Rijeci,  mjeseca siječnja, 2011. godine

 

. -------------

 

lp, boro

http://budan.blog.hr/