Zanimljivo Steinerovo viđenje problema dobra i zla - sa predavanja u Berlinu, 15, siječnja 1914.

Neka iznesena povijesna viđenja problema zla pokazuju upadljivu sličnost s današnjim "new age" tumačenjima i rješenjima, kao npr ....
... viđenje svetog Augustina: "Sveti Augustin je također morao razmišljati o značenju zla. I došao je do zanimljivog zaključka. Za njega zlo ne postoji kao nešto stvarno: ono je tek odsutnost nečega, obična negacija. Zlo je u konačnici tek odsutnost dobra. Dobro je, misli sveti Augustin, jedino što postoji; no slabo i ograničeno ljudsko biće ne može uvijek činiti dobro. Zbog toga ono ima određene granice. I nema potrebe da u tom ograničenom dobru vidimo jednu zasebnu stvarnost, kao što je ne vidimo ni u sjeni koju baca svjetlo.
Kada čitamo sve što je ovaj crkveni otac zapisao o zlu, njegov će nam se odgovor učiniti prilično naivan u odnosu na odgovore koje mi sebi danas, nakon stoljeća napredovanja ljudske misli, možemo predočiti. No gdje se mi danas u stvari nalazimo u odnosu na ovo pitanje? Shvatit ćemo gdje smo ako se prisjetimo da je filozof poput Campbella, koji je napisao „Novu teologiju“ i čija su djela naišla na veliki odaziv u određenim krugovima, na ovo pitanje dao isti odgovor kao sveti Augustin. On također smatra da se o negativnom ne može govoriti s obzirom da je ono tek odsustvo pozitivnog, odnosno samo po sebi nešto nepostojeće.
Nećemo cjepidlačiti kako bismo filozofskim dedukcijama opovrgli koncepcije svetog Augustina i Campbella. Za onoga čija je misao oslobođena predrasuda, reći da zlo ne postoji i da je ono tek odsutnost dobra isto što je i reći da hladnoća ne postoji jer je i ona naposljetku tek odsutnost topline. No kada bismo usred zime ostali vani bez kaputa, brzo bismo osjetili tu odsutnost i to nepostojanje kao nešto vrlo prisutno i vrlo postojeće! Ova slika dovoljna je da nam pokaže kako površni odgovori velikih filozofa 19. stoljeća na pitanje zla nisu ni izdaleka riješili naš problem. Ako zlo nema vlastito postojanje, tada treba reći kako to „nepostojanje“ jednako postoji kao što hladnoća postoji u odnosu na toplinu... "

Najrasprostranjenije viđenje problema zla, po kome je uzrok zla "spuštanje duha u materiju" (odnosno materija je ta koja je "zla"):
"Uzmimo na primjer Plotina, predstavnika neoplatonizma s početka kršćanske ere, koji je još uvijek u potpunosti podupirao Platonove ideje. On je ujedno tipični predstavnik mnogih drugih mislioca koji su razmišljali o problemu dobra i zla u svijetu. Prema njihovu mišljenju, čovjek u sebi ujedinjuje dva elementa: duhovni i materijalni. S obzirom da se nalazi u tijelu, on sudjeluje u životu materije koja predstavlja prepreku aktivnosti duha. Uranjanje duha u materiju uzrok je zla ne samo u pojedinačnom životu, već i u čitavom svijetu.
Ovakva koncepcija nije se ograničila tek na nekolicinu mislioca koji su u njoj pronašli zadovoljavajući odgovor na teško pitanje smisla dobra i zla. Iznijet ću primjer jednog sličnog razmišljanja sa sasvim drugog kraja svijeta:
Radi se o Japancu Nakae Toju, učeniku velikog mislioca Wang Yang-Minga. On je smatrao da se sva iskustva koja nam se dešavaju u ovom svijetu odnose na dvije stvari, ili bolje rečeno na dva entiteta. Prvi entitet on naziva Ri. To je duhovni entitet uz kojega se ljudska duša vezuje i u čijem životu sudjeluje. Drugi entitet Ki je tjelesni omotač čovjeka, sve ono što je u čovjeku sačinjeno od materije. Sva se bića rađaju iz jedinstva Ki i Ri. Za ovog istočnjačkog mislioca iz prve polovine 17. stoljeća, čitavo čovječanstvo je dio Ki i Ri. Činjenica da ljudska duša koja živi u Ri, mora zaroniti u Ki i tu se suočiti s njegovom voljom i željama, ono je što toj duši otvara mogućnost zla.
Ovaj istočnjački mislilac, koji je relativno dugo živio, svojom se filozofijom pridružuje objašnjenju koje je Plotin pokušao dati u doba neoplatonizma. Zlo je uzrokovano uranjanjem čovjeka u materiju. Uskoro ćemo vidjeti koliko je važno da naglasimo ovu koncepciju prema kojoj je uzrok zla uranjanje čovjeka u materiju. Ta je koncepcija inače najrasprostranjenija od svih."

I konačno, STVARNI UZROK ZLA prema Steineru:
"Ako se na važno pitanje zla ne može pronaći odgovor, to je zbog toga što se on traži isključivo uz pomoć čulne i intelektualne spoznaje te se odbija mogućnost razvitka drugačije vrste spoznaje koja nastaje na načine o kojima smo često govorili, a putem kojih ljudska duša uspijeva nadići svoj uobičajeni ograničeni znanstveni horizont. Što susrećemo kada se potrudimo slijediti duhovni istraživački put opisan u knjizi Spoznaja Viših Svjetova? Do kojih iskustava dolazimo?
Da bi zaista uspio svojim duhom i dušom izići iz fizičkog tijela i promatrati bez pomoći fizičkog, istraživač duhovnog opaža da prethodno mora svladati jake prepreke koje u retrospektivi mora označiti kao zlo, nesavršenstvo u svom životu. Naše najveće prepreke su one koje nam dolaze od naših vlastitih nesavršenosti. Čim čovjek sa svojim psihoduhovnim bićem uspije izaći iz svog fizičkog tijela, on se unutar duhovnog prostora okreće prema svom životu sa svim njegovim nesavršenostima i vidi kako za sobom vuče vlastite nedostatke kao što kometa vuče svoj rep. Čovjek zna da će sve te nedostatke ponijeti sa sobom u iduće živote i nastojati ih ispraviti. Sve ono što je dotad izbjegavao sada je prisiljen jasno sagledati. Vidi što ga čeka. Ta tragična vizija onoga što zaista jesmo u svakodnevnom životu nameće se svakome tko traži put kojim će se uzdignuti u duhovno. Ako nije tako, to je znak da smo pošli krivim putem. Kada se pronađe ulaz u duhovni svijet, život postaje teži. Jasno se vide vlastita zloća i manjkavosti. Čak i ako se ništa drugo ne opazi, ovo je već sasvim dovoljno! Čim zakoračimo u duhovni svijet odmah se upoznajemo sa nesavršenstvom i zlom.
Odakle to zlo dolazi? Izbliza viđeno, svako zlo ima jednu osnovnu crtu koja proizlazi iz samog čovjeka. Ta osnovna crta u suštini nije ništa drugo nego egoizam.
Promotrimo li ljudske nedostatke i zla koja ljudi čine, od najsitnijih zanemarivanja pa do najokrutnijih zločina, vidimo kako glavna značajka svakog od tih zla proizlazi iz egoizma, bio to egoizam tijela ili duše.
Mnogo se razmišljalo kako bi se došlo do ovog ili onog principa etike, do ove ili one moralne osnove. Što se više produbljivalo ove principe i osnove, tim više se shvaćalo da je egoizam osnova svakog ljudskog zla. Može se dakle ustanoviti da što više čovjek svlada svoj egoizam, to bolje on napreduje na putu izlaska iz zla u fizičkom svijetu.
Ovo je rješenje blisko povezano s jednim drugim, njemu sasvim suprotnim, što predstavlja dodatno opterećenje duhovnom istraživanju. Što zapravo treba njegovati kada se želi pristupiti duhovnim svjetovima koji se promatraju uz pomoć duše i duha van tijela?
Osvrnemo li se na unutarnje vježbe koje su neophodne želi li se pristupiti duhovnom svijetu, konstatirat ćemo kako su sve one usmjerene na to da pojačaju izvjesne osobine kojima duša raspolaže u osjetilnom svijetu, sa ciljem da je se očvrsne toliko da se može osloniti na sebe samu. Ono što se u fizičkom osjetilnom svijetu manifestira kao egoizam potrebno je ojačati i intenzivirati prilikom uzdizanja u duhovni svijet! Duša će dospjeti do duhovnih svjetova samo ako intenzivira svoje vlastite snage koje su ukorijenjene u njezin ego, njezino Ja. Da bi mogao putovati ka duhovnome, čovjek dakle mora ojačati upravo ono čega se treba odreći ukoliko želi usvojiti moralne principe fizičkog svijeta.

Jedan veliki mistik je rekao:
„Kada se ruža kiti
Ona također kiti čitav vrt“
To je u određenoj mjeri istinito. Ako ljudska duša u životu samu sebe ne smatra ružom koja se kiti, ona ostaje egoistična. U duhovnom svijetu je ono što ovaj aforizam izražava istinitije u daleko većoj mjeri nego u fizičkom. U duhovnom svijetu, što je duša iznutra jača i što je više razvila ono što je njeno vlastito, tim bolje stoji na usluzi svemu što je okružuje. Jednako kao što ne možemo upotrijebiti instrument koji nije savršeno ugođen, tako ne možemo upotrijebiti ni dušu koja iz svoga ega nije izvukla sve ono što se u njemu nalazi.
Nije potrebno skrivati ovu opoziciju koja nas između redaka upućuje na stvarne činjenice. Ona nam u prvom redu pokazuje kako fizički svijet ima svoju ulogu koju mora ispuniti u odnosu na duhovni. Kada bi čovjek mogao živjeti isključivo u duhovnom svijetu, tamo gdje je zakon „Kada se ruža kiti, ona također kiti čitav vrt“ u potpunosti na snazi, tada bi bio u stanju njegovati isključivo svoje unutarnje snage. Ne bi bio sposoban razviti altruizam koji ga dovodi u dodir s ostalim ljudima i čitavim svijetom.
Potrebno je da u fizičkom svijetu pronađemo način na koji ćemo prevazići egoizam. Nije uzalud to što na zemlji imamo obavezu da budemo altruisti; ovdje se moramo u osnovi de-educirati od egoizma, ako se smijem tako izraziti.
Kada čovjek nakon smrti na prirodan način dospije u duhovni svijet on tamo pronalazi isti princip: da bi se uzdigao u duhovnome, mora prethodno ojačati svoju dušu. U taj svijet moramo sa sobom donijeti kvalitete koje dušu iznutra čine jakom i koje potvrđuju aforizam da „ruža koja kiti sebe, također kiti čitav vrt“. U trenutku prelaska praga smrti ulazimo u svijet u kojemu moramo do maksimuma ojačati i intenzivirati naše Ja.
Podsjetimo se da duša u duhovnom svijetu uglavnom radi na oblikovanju svojih budućih života s obzirom na prethodne živote. U skladu je sa sudbinom duše da se najviše bavi samom sobom upravo u tom periodu između smrti i novoga rođenja.
Kada na taj način promatramo dušu, na osnovu ova dva različita viđenja, evo što vidimo: Fizički osjetilni svijet je mjesto u kome duša mora naučiti izaći iz sebe same, u kome se egoizam mora pomiješati s altruizmom kako bi duša mogla nešto donijeti bićima koja je okružuju. Svijet između smrti i novog rođenja je naprotiv svijet u kome duša mora neprestano jačati samu sebe; ne bi imala nikakvu vrijednost kada bi u taj svijet ušla u stanju slabosti.
Koje su posljedice ove dvije karakteristike ljudske duše?
Čovjek se mora čuvati toga da ono što je poželjno u jednom svijetu – poglavito intenziviranje svojih unutarnjih snaga – primijeni u drugom svijetu u bilo kojem slučaju, osim u slučaju da želi dosegnuti duhovni svijet. Čim čovjek u sve što mora izraziti u fizičkom svijetu pusti da uđe i ono drugo što mu omogućuje da se bolje pripremi za duhovni svijet, to tada postaje štetno i izaziva najgore posljedice. Upravo zato da bismo sebi pripremili egzistenciju koja bi u mislima i djelima fizičkog svijeta bila što manje egoistična, trebamo ojačati i intenzivirati svoje Ja u duhovnom svijetu između smrti i novog rođenja. U duhovnom svijetu, prije nego se iznova rodimo, moramo upotrijebiti sav naš egoizam kako bismo se zanimali za sebe i radili na sebi sa ciljem da budemo što manje zainteresirani za sebe odnosno što moralniji u fizičkom svijetu.

Ovo znanje je najveća dragocjenost za onoga tko hoće prodrijeti u duhovni svijet.
Nije bez razloga to što pri ulasku u duhovno najprije vidimo zla i nesavršenstva koja su u nama i koja nas prate poput sjenke. Taj nam prizor pokazuje na koji način moramo ostati povezani s osjetilnim svijetom i na koji nas način naša karma mora vezivati uza nj sve dok u duhovnom ne uznapredujemo dovoljno da možemo živjeti sa čitavim svijetom a ne samo sa samima sobom.
Vidimo u kojoj mjeri je štetno ono što nam omogućava duhovni napredak i usavršava nas, direktno primjenjivati na vanjski život. Duhovni napredak je cilj od kojeg se ne smijemo dati odvratiti. Ono je naš zadatak. Razvoj je zakon koji važi za sva živa bića. Ali je opasno direktno primjenjivati u vanjskom životu ono što je korisno za duhovni razvoj. Vanjski fizički život se sa svojom moralnošću mora poput drugog svijeta smjestiti uz bok onome čemu duša iznutra teži kada se hoće približiti duhovnom svijetu.
Činjenica je da u duhovnom svijetu nemamo nijednu priliku koja nam može omogućiti da postanemo ne-egoistični jer tu se upravo radi o tome da ojačamo svoj unutrašnji život. Treba dakle težiti da se postane ne-egoističan uz pomoć sredstava vanjskog svijeta. Ovo je samo naizgled kontradiktorno. U duhovnom svijetu – što je također slučaj i kada uđemo u taj svijet nakon smrti – moramo živjeti sa snagama koje sačinjavaju našu vlastitu unutrašnjost. To nikad ne bismo uspjeli kada ne bismo vodili život altruiste; altruizam koji se živi u fizičkom svijetu odražava se u zasluženom egoizmu koji povećava našu vrijednost u duhovnome.
Vidimo da što se više približavamo duhovnome, to naši koncepti postaju zamršeniji. Istovremeno vidimo i sve ono što karakterizira ljudski život.
Uzmimo na primjer čovjeka koji se rađa u fizički svijet. Kada on fizičkim tijelom odijeva svoje biće kojim je živio u duhovnom svijetu između prethodne smrti i sadašnjeg rođenja, njemu je moguće da u to fizičko tijelo neopravdano unese ono što bi trebala biti isključivo snaga duhovnog života; uvijek je moguće da duhovno biće uđe u tijelo unoseći sa sobom u fizički svijet ono što mu je najviše vrijedilo u duhovnome. To je zato što dobro u duhovnom svijetu, postaje zlo u fizičkom!
Ovdje se susrećemo s jednom od najdubljih misterija postojanja: čovjek može u fizički svijet sa sobom donijeti ono što je najuzvišenije u njegovom duhovnom biću, ono što mu je neophodno da bi uopće mogao biti duhovno biće, i to što donese može za sobom povući najgora zastranjenja u osjetilnom fizičkom svijetu.
Što je uzrok zla u životu? Odakle dolazi ono što zovemo zločinom?
Zlo dolazi odatle što čovjek u svoju fizičku konstituciju – koja sama po sebi ne može biti zla – unosi ne ono što je najgore nego naprotiv ono što je najbolje u njemu. On tada razvija kvalitete koje ne pripadaju fizičkom nego duhovnom svijetu.
Zbog čega mi ljudi možemo biti loši? Zato što nam je dano da budemo duhovna bića! Čim prodremo u duhovni svijet moramo biti u stanju razviti vrline koje se onog trenutka kad ih primijenimo na fizički svijet pretvaraju u mane. Izdvojite iz osjetilnog svijeta karakteristike koje se izražavaju u okrutnosti, ili čak u perfidnosti, pustite dušu da ih upije i razvije u duhovnom a ne u fizičkom svijetu i vidjet ćete: one će tamo postati kvalitete koje nas usavršavaju i omogućuju nam da napredujemo.
Čovjek je gonjen da čini zlo samo zato što pogrešno primjenjuje duhovno u osjetilnom svijetu. On ne bi bio duhovno biće kada ne bi mogao postati loš. On u sebi mora imati ono što bi ga moglo učiniti zlim, inače se nikad ne bi mogao uzdići do duhovnog svijeta.
Ljudsko biće koje se želi usavršiti mora uvijek iznova sebe podsjećati: U fizičkom svijetu nemaš pravo upotrebljavati atribute koji u tom svijetu od tebe čine lošeg čovjeka; što više to radiš, više se lišavaš onoga što jača tvoju dušu u duhovnome i postaješ slabiji za duhovni svijet. Ti atributi su na mjestu samo u onom drugom svijetu!

Morao sam sve ovo izložiti u detalje samo kako bih prikazao zablude svih onih koji impuls zla pripisuju čovjekovoj zapletenosti u materiju. Zlo se naprotiv javlja upravo zbog čovjekovih duhovnih sposobnosti, zbog činjenice da je čovjek također sudionik duhovnog a ne samo fizičkog života. Što bi ostalo od jedne univerzalne mudrosti koja bi čovjeka pokušala ograničiti na to da u osjetilnom svijetu radi isključivo dobro, ako bi ga to lišilo snage da napreduje u duhovnome? Naše biće pripada jednako fizičkom kao i duhovnom svijetu, ali naš duhovni zakon je savršenstvo a ne nesavršenstvo. Mi se prema tome nalazimo u položaju kazaljke koja može oscilirati u jednom ali također i u drugom pravcu, jer podrazumijeva se da smo duhovna bića i da to duhovno možemo prenijeti u fizički svijet kako bismo s njime činili zlo; jednako kao što su druga bića, možda razvijenija od čovjeka, mogla činiti zlo puštajući da u osjetilni svijet uđe ono što je svakako trebalo ostaviti u duhovnome.

Jasno mi je da ću, predstavljajući porijeklo zla na ovakav način, vjerojatno biti shvaćen tek od strane nekolicine svojih suvremenika. No ljudska će se duša sve više i više privikavati da stvari vidi na ovaj način. Naposljetku će shvatiti da je probleme koje postavlja svijet nemoguće riješiti bez spoznaje da taj svijet izvire iz duhovnoga. Čovjek još uvijek može razumjeti savršenstvo osjetilnog svijeta – premda je i ono tek iluzija - no nikada neće riješiti zagonetku zla i onoga što je u svijetu nesavršeno ukoliko ne shvati da je prisutnost zla u svijetu neophodna. Tu neophodnost prihvaćamo samo ako spoznamo da je zlo u svijetu nešto što se nalazi na pogrešnom mjestu. Čovjek će napredovati u duhovnom svijetu ukoliko upotrijebi one kvalitete što ih pogrešno upotrebljava u fizičkom svijetu.
Svakako, bilo bi apsurdno iz ovoga zaključiti da u duhovnome mogu napredovati samo najgori gadovi! To bi značilo prevariti se glede svega što je rečeno. To je kao da kažemo: „Odlično je što taj-i-taj čovjek ima moć da nam razbije sat!“ Odlično je što on ima u sebi tu snagu - ali ne da je upotrijebi za razbijanje sata! Kad bi se njome poslužio na dobrobit cijelog čovječanstva to bi bila sasvim drugačije iskorištena snaga.
Naše sposobnosti postaju mračne samo ako ih upotrebljavamo u fizičkom svijetu. Čim ih primijenimo na duhovni svijet, one se metamorfoziraju. Što se toga tiče, možemo reći da su snage što ih čovjek posvećuje zlu naopake samo na tom području, no čim ih se preusmjeri na njihovo pravo mjesto to postaju snage dobra!
Čovjek postaje loš kada na pogrešnom mjestu koristi snage koje su mu dane da se uz njihovu pomoć usavrši. Zlo u svijetu nastaje kada čovjek te snage ne koristi na onom mjestu na kojem bi trebao. Da bi se došlo o ovog zaključka potrebno je prodrijeti duboko do samog temelja misterije ljudskog života"

_________________
"Ukoliko covjek u svemu ovome izgubi smisao za humor ili pocne patiti od paranoje, onda je to siguran znak da nije na pravom putu"

http://galaksija.info/forum/viewtopic.php?f=9&t=2886&sid=1d150dcad25f330266c444b329fea749&start=40

lp, boro

http://budan.blog.hr/