Kada se roditelji raspituju o nekoj školi, vrlo često brinu o tome da im djeca nauče činjenice i brojke. Često im je važan element da djeca "napreduju"; unutarnji život njihove djece je pritom na drugom mjestu. Na drugom je mjestu, nažalost, vrlo često i zdravlje djeteta. Promislimo samo koliko smo puta u školu poslali prehlađeno dijete, ili čak dijete s temperaturom. Jer, ako ne ide, kako će nadoknaditi propušteno? U roditelje se uvlači strah, strah od neuspjeha, od toga da se dijete neće "uklopiti" u društvo, snaći u životu, ukratko, znati živjeti. Da dijete neće znati dovoljno činjenica, da neće dobiti dobru ocjenu, upisati "dobru"  školu, fakultet, dobiti dobar posao… Pitanje o unutarnjoj sreći, a često i zdravlju, posebno psihičkoj stabilnosti djeteta odlazi u drugi plan. Kako je moguće da se to dogodi?

Djeca se rađaju sposobna za čuđenje, zahvalnost i odgovornost, sposobna za učenje. Dijete je više od puke interakcije gena i okoliša; ono ima duhovnu srž. Taj jedinstveni vid djeteta treba kultivirati i njegovati, a obrazovanje je proces u sklopu kojeg se upravo taj vid nastoji izvući na površinu. To je značenje riječi educare: "izvesti van". Riječ ne znači "staviti u". Vratimo se na one tri riječi – čuđenje, zahvalnost i odgovornost. Razmislimo o njima na tren. Mogli bismo reći: "U idealnim uvjetima to želim svome djetetu. Želim da moje dijete bude sposobno čuditi se ljepoti stvari oko sebe. Nadam se da će moje dijete imati osjećaj zahvalnosti. I nadam se da će moje dijete tijekom svog školovanja razviti odgovornost." Presudno je da se te osobine njeguju u djetetovoj ranoj dobi. Upravo o tome u svojoj knjizi "Kreativnost u obrazovanju – waldorfski pristup" govori René M. Querido.

Kao učitelji i roditelji mi možemo izvesti dijete iz njegovih ranih egocentričnih potreba ka univerzalnijem cilju. Tako dijete uči da umjesto pitanja "Kako da se poslužim?" postavi sebi pitanje "Kako da služim?". Štogod činili u životu, važno je da se osjećamo ispunjenima u svom radu, a ispunjenje dolazi kada služimo drugima, umjesto da samo zadovoljavamo vlastite potrebe. U waldorfskim se školama npr. uči iz biografija važnih ljudi kao što su Martin Luther King i Albert Schweitzer – živopisni primjeri ljudi koji su žrtvovali dio sebe kako bi služili, kako bi svijetu donijeli nešto što je za dobrobit čitavog čovječanstva. Iz biografija velikih ljudi, djeca spoznaju promjenu koju veliki ljudi donose svijetu. Zahvaljujući tim primjerima, mladi počinju odgovarati na potrebe svijeta i širiti svoje perspektive izvan svojih osobnih i rudimentarnih potreba.

Osjećaj odgovornosti vodi služenju, baš kao što osjećaj zahvalnosti vodi osjećaju ljubavi i sudjelovanja, a osjećaj čuđenja vodi učenju i znanju. No da bismo zaista razumjeli čuđenje, zahvalnost i odgovornost, moramo razmotriti njihove suprotnosti. Što se događa djeci koja ne razviju te kvalitete? Ako dijete ne razvije čuđenje, teži cinizmu. Cinici kažu: "Kakvog smisla ima znanje? U svijetu nema dobra, postoji samo zlo." Cinizam je jedna od najnesretnijih osobina ljudi današnjice jer proizvodi mentalne invalide i negira čitavo carstvo znanja. Bez osjećaja zahvalnosti, mladi ljudi postaju egoisti. Odgajanje djece tako da vjeruju da zahvalnost nije važna te da je jedino važno zadovoljavanje vlastitih želja, čežnji i osjećaja, nosi sa sobom brojne posljedice. Ako mladi nemaju osjećaj odgovornosti, žele razarati. Neodgovornost se izražava na mnogo načina: vandalizmom i agresijom, samoranjavanjem ili samoponižavanjem, pasivnošću i besciljnošću. Nedostatak odgovornosti može dovesti do toga da ljudi izgube dodir s realnošću. Također može dovesti do ciničnog i nepromišljenog stava prema drugim ljudskim bićima. Upravo stoga roditelji moraju sami sebi dati konkretan odgovor na pitanje – kakvo obrazovanje želim za svoje dijete i koje osobine želim kod njega razviti. Nakon postavljenog cilja put se pronalazi te se i naši zahtjevi u odnosu na dijete mijenjaju i usklađuju.
                                                                                   
Dr.sc. Vladimira Velički
www.INoptimum.com