Strah od religiozne većine

“Njegovi roditelji su tako odgovorili jer su se BOJALI Židova, budući da su Židovi već bili odlučili da se ima izopćiti iz sinagoge svaki koji bi Isusa priznao Mesijom.”
(Ivan 19:22)

Od kako je ljudski rod pao u grijeh i izgubio Božju slavu, na Zemlji je bivalo sve teže živjeti pravednim i pobožnim životom. Pravednici su postali prezrena, proganjana, ismijavana i neshvaćena manjina, a nepravednici nametljiva većina koja je odbacila Božje duhovne standarde i prepustila se požudi. Život u takvom okruženja donosi pritisak koji za neke ljude može postati neizdrživ. Tada ulaze u kompromis, kako bi izbjegli progon i neslaganje bezbožne većine.

Noa je primjer čovjeka koji je odolijevao pritisku bezbožnosti i izopačenosti vremena u kojem je živio. Biblija kaže “da je Noa bio pravedan i neporočan čovjek u svom vremenu koji je hodao s Bogom”. (Postanak 6:9) Imao je blizak odnos s Bogom i On mu je povjeravao svoje namjere. Kad je izopačenost prešla granicu Božjeg strpljenja, odlučio je uništiti Zemlju potopom. Upozorio je Nou i rekao mu da sagradi korablju u koju će se skloniti zajedno s obitelji. Noa je uistinu morao imati vjeru za ispunjenje takvog naloga. Bog je najavio potop, iako do tada još nikada nije pala kiša. Možemo samo zamisliti kakva je podrugivanja trpio od suvremenika. Za razliku od njih, on je u vrijeme potopa bio spašen zajedno s obitelji i životinjskim vrstama koje je sklonio u korablju.

U Ivanovom evanđelju vidimo slučaj slijepog čovjeka. Isus mu je vratio vid pomalo čudnom, ali izuzetno učinkovitom tehnikom. Pljunuo je na zemlju i pljuvačkom načinio blato. Zatim je tom smjesom slijepcu namazao oči i rekao mu da se otiđe umiti na ribnjak Siloe. Slijepac je vjerom izvršio Isusovu uputu i progledao. Farizeji su kao i obično odmah počeli osporavati Isusovo djelo i spočitavati mu ne svetkovanje subote. Išli su tako daleko da su odbili povjerovati da je čovjek uopće bio slijep od rođenja. Pozvali su čak i njegove roditelje. Tražili su potvrdu da izliječeni čovjek nije njihov sin.

Nevolje su nastale kad su roditelji pred religioznim ljudima trebali dati slavu Gospodinu za čudo ozdravljenja: “A kako sad može vidjeti, to ne znamo. Ne znamo ni tko mu je otvorio oči. Njega pitajte! Odrastao je, on će vam reći o sebi!” (9:21) Dakako, roditelji su jako dobro znali tko im je ozdravio sina. Ovo ih je spriječilo da to priznaju: “Njegovi roditelji su tako odgovorili jer su se BOJALI Židova, budući da su Židovi već bili odlučili da se ima izopćiti iz sinagoge svaki koji bi Isusa priznao Mesijom.” 

Duh straha djelovao je kroz religioznu većinu i roditelji su podlegli utjecaju. Bojali su se što će ljudi reći, umjesto da Bogu daju slavu. Vidimo da im je više bilo stalo do članstva u sinagogi. Gubitak pripadnosti većinskom sustavu bila je previsoka cijena koju u tom trenutku nisu bili spremni platiti.

Kralj Šaul počinio je dvije pogreške koje su ga koštale Božje naklonosti. U oba slučaja popustio je zahtjevima naroda kojem je služio.

Vidjet ćemo da je duh straha odigrao ključnu ulogu u padu izraelskog kralja. Prvi slučaj zbio se u Gilgalu. Jonatan je izazvao Filistejce tako što im je srušio idol koji je stajao u Gibeji. To ih je jako naljutilo i odlučili su se osvetiti. Počeli su skupljati vojsku i pripremati se za rat protiv Izraelaca. Narod se počeo skupljati oko Šaula. Prorok Samuel dao mu je vrlo jasne upute glede predstojeće bitke s Filistejcima. Ništa nije bilo prepušteno slučaju ili nesavršenoj ljudskoj procjeni. Izričito mu je naglasio da mora čekati sedam dana na njegov dolazak i mirovati. Šaul nije htio namjerno odbaciti Božju zapovijed koju mu je dao prorok.

Za nastavak priče važno je vidjeti duhovno stanje naroda koji ga je okruživao: “... sav je narod oko njega DRHTAO OD STRAHA.” (1. Samuelova 13:7) Ovo je važno uočiti kako bi razumjeli okolnosti koje su pridonijele Šaulovoj pogrešci. Do sedmog dana on je još kako - tako uspijevao umirivati narod. Približavanjem isteka vremenskog roka i Šaul je postajao sve napetiji. Presudni trenutak nastupio je “kad se narod počeo razilaziti od Šaula”. (8) To ga nije smjelo pokolebati. Trebao je reći: “Neka svi otiđu, ali ja ću čekati na Boga. On nas neće ostaviti na cjedilu.” Vjernost Bogu trebala mu je biti važnija od trenutne podrške naroda.

Nažalost, popustio je pritisku duha straha koji je djelovao kroz narod. Počeo je prinašati žrtvu paljenicu u strahu od napada filistejske vojske. Smatrao je da će tako ublažiti Božji gnjev i pridobiti Njegovu naklonost. Neposredno nakon prinašanja žrtve došao je Samuel, upravo kako mu je obećao i ukazao mu na ozbiljnost duhovnog prijestupa koji je počinio.

Drugi slučaj zbio se poslije bitke s Amalečanima. I ovaj put Šaul je primio jasnu uputu od Samuela. Bog je zatražio da Izraelci izvrše herem (kleto uništenje) nad svim živim ljudima i životinjama koje zateknu poslije bitke. Nažalost, narod je zajedno s kraljem Šaulom pao u religiju žrtvovanja, iako su bili pozvani na poslušnost u vjeri. Umjesto da pogube amalečkog kralja Agaga i najbolju stoku, odlučili su se na žrtvovanje najboljeg plijena. Samuel je Šaulu objasnio “da Bogu nisu mile paljenice i klanice, nego poslušnost njegovom glasu”. (1. Samuelova 15:22) U Šaulovim riječima uočavamo pravi motiv koji ga je potaknuo na žrtvovanje: “BOJAO SAM SE naroda i popustio njegovom zahtjevu.” (24) Takvo što nije se smjelo dogoditi! Narod je negativno utjecao na Šaula, umjesto da je on u autoritetu pomazanja koje je primio vodio narod u pobožnost obilježenu poslušnošću Božjoj riječi. Zašto se Šaul bojao naroda? Nije toliko bila riječ o fizičkoj ugroženosti, koliko o traženju potpore pod svaku cijenu.

Pouka koju moramo izvući je ova: moramo se više bojati Boga nego ljudi i prije svega tražiti Njegovu naklonost.

Strah od gubitka položaja u religioznom sustavu

“Ipak su mnogi i od članova Velikog vijeća vjerovali u njega. Ali zbog farizeja nisu to javno priznavali, da ne budu izopćeni iz sinagoge.”
(Ivan 12:42)

Nikodem je bio farizej, član židovskog Velikog vijeća. Simpatizirao je Isusovo učenje i djelovanje. U trećem poglavlju Ivanovog evanđelja vidimo “da je po noći došao k Isusu i rekao mu: 'Rabbi, znamo da si došao od Boga kao učitelj, jer nitko ne može činiti djela koja ti činiš ako Bog nije s njim'“. (3:2) Farizejska sljedba kojoj je pripadao žestoko se protivila Isusovom učenju i djelovanju. Nikodem je Isusu priznao: “... znamo da si došao od Boga ...” Međutim, pogledajmo što su mislili članovi njegove sljedbe i onaj dio židovskog naroda koji nije prihvaćao Isusa: “Stoga su Židovi još više nastojali da ga ubiju, jer nije samo kršio subotu, nego je i Boga nazivao svojim Ocem, izjednačavajući sebe s Bogom.” (5:18) U Nikodemu je sigurno bjesnio unutarnji sukob. U srcu je bio naklonjen Isusu. Vidio je neoboriva čudesa i znakove koje je činio u sili Svetog Duha. Primijetio je božansko otkrivenje i mudrost u Njegovom tumačenju Pisma. Unatoč svemu viđenom on je “Isusu došao po noći”, a ne po danu. S druge strane, nije smogao hrabrost za potpunu predanost Kristu. Ustima je priznao svoje čvrsto uvjerenje da dolazi od Boga, ali ipak je ostao samo “Isusov noćni posjetitelj”.

Ivan ovako opisuje stanje nekih ljudi koji su zauzimali položaje u vjerskom vremena: “Ipak su mnogi i od članova Velikog vijeća vjerovali u njega. Ali zbog farizeja nisu to javno priznavali, da ne budu izopćeni iz sinagoge.” (12:42) U sljedećem stihu vidimo ključni razlog: “Jer više im je na srcu bila ljudska nego Božja slava.” Ljudska naklonost i povlašteni položaj u religioznom sustavu jesu ona dva utega na vagi koji obično prevagnu u konačnoj odluci. Iako su mnogi članovi Velikog vijeća potajno vjerovali u Isusa, pogledajmo kako su postupili na Njegovom saslušanju: “Svećenički glavari i cijelo Veliko vijeće tražili su svjedočanstvo protiv Isusa da ga ubiju.” (Marko 14:55)

Nitko ne može istovremeno zauzimati položaj u religioznom sustavu i biti Isusov sljedbenik.
Pavao je do obraćenja bio žestoki progonitelj Crkve. Pripadao je farizejskoj sljedbi isto kao i Nikodem. Ovo je njegova izjava pred kraljom Agripom: “Ja sam nekoć stvarno mislio da sam dužan žestoko se suprotstaviti imenu Isusa Nazarećanina. To sam i činio u Jeruzalemu. Kao što sam osobno mnoge svete zatvarao u tamnice, pošto sam na to bio ovlašten od velikih svećenika, tako sam, kad su bili osuđivani na smrt, to odobravao.” (Djela 26:9,10) Nekad revni farizej doživio je duhovnu preobrazbu, predao život Isusu Kristu i odbacio položaj u religioznom sustavu. To ga je koštalo povlastica koje je uživao i naklonosti dojučerašnjih istomišljenika, ali izabrao je najbolje - uskrslog Krista.

Strah od duhovne promjene

“Tada je sav narod geraskog kraja zamolio Isusa
da se udalji od njih, jer ih je OBUZEO VELIKI STRAH.”
(Luka 8:37)

Jedna od najupečatljivijih demonstracija sile Svetog Duha u Isusovoj zemaljskoj službi opisana je u osmom poglavlju Lukinog evanđelja. Isus je s učenicima doplovio u okolicu grada Gerase. Tek što je izašao na obalu jezera “u susret mu je iz grada došao čovjek kojeg su opsjeli zli duhovi”. Stanje ovog čovjeka bilo je tako loše “da dulje vremena nije nosio odijelo niti boravio u kući, već u grobovima”. (27) Ljudska pomoć koju je primio od svojih sugrađana nije mogla otići dalje od “vezanja u lance i držanja u okovima”. Do današnjih dana tehnika smirivanja nije se puno promijenila. Koliko su zle duhovne sile nadmoćnije u odnosu na tjelesne pokušaje njihovog nadvladavanja svjedoči činjenica, “da je on istrgao okove i zli duh tjerao ga je u pustinju”. (29) Koliko psihijatara bi potpisalo i najmanju mogućnost poboljšanja stanja ovog čovjeka, a kamoli njegovo potpuno oslobođenje i ozdravljenje uma? Vjerojatno niti jedan, a u najboljem slučaju vrlo rijetki. Čovjek koji okolo hoda gol, kida lance kojima ga ljudi vežu i živi u grobovima nema skoro nikakvih izgleda, gledano iz medicinskog kuta.

Božje kraljevstvo dolazi sa silom (Marko 9:1) i to se pokazalo u slučaju ovog čovjeka. Isus nije gubio vrijeme na beskonačne rasprave s demonima. Imao je autoritet položaja (Božji Sin), silu (pomazanje Svetog Duha) i poslanje za propovijedanje Evanđelja. Zato je odlučno “zapovjedio nečistom duhu da izađe iz čovjeka”. (29) Zapovjednik demona Legija zamolio je da im dopusti odlazak u tijela svinja koje su pasle u blizini. Primivši dopuštenje “zli duhovi ušli su u svinje i strmoglavili krdo niz obronak u jezeru i utopili ih”. (33) Cijeli prizor promatrali su pastiri. Vidjevši što se dogodilo pobjegli su u grad i svima to razglasili. Ubrzo je cijeli grad zbunjen stajao pred Isusom. Imali su što vidjeti. Čovjek koji je bio otpisani slučaj “sjedio je do Isusovih nogu, obučen i pri zdravoj pameti”. (35) U sljedećem stihu vidimo “da su im očevici tada ispričali kako je opsjednuti spašen”.

Ovo je za građane Gerase bila prijelomna točka. Mogli su učiniti samo jednu od ove dvije stvari. Početi vikati: “Slava ti Gospodine Isuse! Dođi u naš grad i ostani što duže možeš! Imamo puno bolesnih, zarobljenih i nesretnih ljudi! Smiluj nam se!”, ili učiniti ono što i jesu: “Tada je sav narod geraskog kraja zamolio Isusa da se udalji od njih, jer ih je OBUZEO VELIKI STRAH.” (37) Bio je to strah od duhovne promjene. On potiče ljude da Isusa “ljubazno zamole” da se udalji od njihovih života. Iako duboko u srcu znaju da bi ga trebali zadržati u svojoj blizini, cijena im se ipak čini previsokom. Očitovanje Božje sile stavlja ih pred izbor; zadržati bezvrijednu religiju kojoj služe ili ju odbaciti i krenuti vjerom za Gospodinom.

Strah od tjelesne smrti

“Srce mi je ustreptalo i spopao me SMRTNI STRAH.”
(Psalam 55:5)

Nakon što su prvi ljudi počinili grijeh, u svijetu su počele djelovati dvije vrste smrti: tjelesna i duhovna. Duhovno mrtvi ljudi žive u vlasti tame ovog svijeta. Tjelesna dimenzija im je puno razumljivija od duhovne. Iako imaju duhovne potrebe uglavnom ih nisu svjesni, ili ih pokušavaju zadovoljiti tjelesnim ispunjenjima. Sotona uvijek pokušava ljude usmjeriti na vidljivo i prolazno. Uzmimo za primjer ljudsku osobnost. Čovjek je duhovno biće koje ima dušu i živi u tijelu. Nagon za samoodržanjem usađen je u svakog čovjeka, iako ga sotona može do te mjere raspršiti da čovjek dođe do točke kad sam sebi oduzima život.

Duhovno mrtav čovjek najviše strahuje od tjelesne smrti zato što je njene stvarnosti ponajviše svjestan. Prijeti li čovjeku smrtna opasnost, on tada instinktivno djeluje u smjeru njezinog izbjegavanja. Međutim, duhovno mrtav čovjek uglavnom sa čuđenjem i nevjericom dočekuje poziv na nužnost novog duhovnog rođenja u Kristovo tijelo. Duhovno mrtvi ljudi ulažu velika novčana sredstva u izgradnju velebnih grobnica gdje će im poslije tjelesne smrti biti položena tijela, ali ne brinu ni približno toliko o mjestu (raj ili pakao) gdje će provesti vječnost s Kristom ili bez Njega.
Sotona koristi strah od tjelesne smrti. U Poslanici Hebrejima piše “da je Isus oslobodio sve koji su cijeli život bili podvrgnuti ropstvu STRAHOM OD SMRTI”. (2:15)

Brine li čovjek više za svoj tjelesni nego duhovni život, onda pada u ropstvo i biva ucijenjen s tjelesnom smrću. Popusti li pritisku, počinje robovati zlu. U tom slučaju njegove odluke idu u prilog tjelesnim, a ne duhovnim vrijednostima. Isus naglašava “da se NE TREBAMO BOJATI onih koji ubijaju tijelo, a dušu ne mogu ubiti”. (Matej 10:28) Duhovno oživljeni ljudi, za razliku od mrtvih, ne stavljaju važnost tjelesnog života ispred duhovnog. U Knjizi Otkrivenja čitamo o vjernicima “koji su pobijedili đavola Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti”. (12:11) Isus Krist je predvodnik navedene skupine. Spasenje čovječanstva zahtijevalo je između ostalog i nužnost Njegove tjelesne smrti. Gospodin je bio iskušan strahom od smrti u getsemanskom vrtu, ali nije popustio njegovom utjecaju. Odbio je i naoko velikodušnu ponudu “da siđe s križa i spasi sam sebe, ako je Božji Sin”. (Matej 27:40) Danijelovi prijatelji Šadrak, Mešak i Abed Nego bili su suočeni sa stravičnom prijetnjom spaljivanja od strane babilonskog kralja Nabukodonozora. Pred njih je stavljen izbor; pokloniti se zlatnom kipu ili umrijeti. Oni nisu htjeli ostati na životu pod bilo koju cijenu. Štovanje Boga u Duhu i istini vrijedilo im je više od kompromisnog života i vjerom su ušli u užarenu peć.

Kralj im je samouvjereno naglasio “da nema tog boga koji ih može izbaviti iz njegove ruke”. (Daniel 3:15) Zato je nemalo bio iznenađen kad je usred peći ugledao četvrtu osobu. Na opće čuđenje prisutnih, mladićima se pridružio i Božji Sin. Gospodin nikada ne ostavlja one koji su ga spremni voljeti i po cijenu smrti. Svi su neozlijeđeni izašli iz peći, nemajući čak niti miris dima na sebi. To čudo je do te mjere osvjedočilo kralja da je pod prijetnjom smrti zabranio bilo kome pogrđivanje izraelskog Boga.