Vrhovna Istina o Smislu Života

 

Dokle god postoji iluzija – dokle god našim življenjem upravljaju mehanizmi racionalnog uma – najviša istina koja za nas važi jest ta da je smisao života (življenja): realizacija Smisla. To, doslovce, znači da će – „Smisao života biti realiziran onoga trenutka kada bude realiziran Smisao“ (!?!)  – Saznanje je zaista revolucionarno, nema što…  Iluzija je jako, jako moćna!

 

     I tako, mi provodimo cjelokupne svoje živote nastojeći realizirati smisao, a on, naravno, nikada ne biva realiziran jer se ti napori i nastojanja protežu doslovce u beskonačnost.

     Međutim; kada, jednom, ova racionalistička logika dođe do vrhunca svojih kapaciteta, ona tada konačno uviđa da nas sve što činimo ne upućuje na to da je potrebno činiti „još ispravnije, i još ispravnije“, već nas upućuje upravo na spoznaju da nije potrebno činiti – NIŠTA. …A ta spoznaja, konačno, rastapa iluziju i otkriva nam krajnju istinu: Smisao ne postoji; život je – bez-smislen!

     To je spoznaja od koje svaki EGO bježi kao od samog „Đavola“ (ali bukvalno je tako!). Svaki um (ličnost, osoba) suočen sa tom činjenicom zapada u totalno beznađe (a to je ono čega se on najviše užasava) i očajno postavlja sljedeće, čak više zaključak nego pitanje: „Zbog čega onda, uopće, živjeti!?“ – To je pitanje koje se svakome od nas, dokle god se čvrsto držimo EGA, stalno nanovo vraća – i to najžešće, i najčešće, upravo onda kada nam prirodni zakon postojanja rasprši iluzije za koje smo uporno i čvrsto prianjali. No, taj neumitni zakonjest, ne da bi nas, s vremena na vrijeme, kažnjavao beznađem, već upravo zato da bi nas upornim i strpljivim lekcijama, jednom konačno, doveo do svjesnosti da je upravo BEZ-NAĐE – Prirodno Stanje Uma!

     Um koji je obuzet „nadanjem“ je napet um. On još uvijek prianja svojim iluzornim ciljevima i rastrzan je željama i strahovima. Svaki smisao kojeg sebi postavi je njegova vlastita, relativistička, kreacija i, kao takav, ipak samo zabluda. – On uvijek vidi kako ima još „toliko toga“ što bi, još, trebalo postići, i životu nastoji dati neku određenu „kvalitetu“ (kvalitetu „podnošljivosti“ datog nam postojanja); umjesto da spozna onu kvalitetu – apsolutnu kvalitetu – koja život sam po sebi jeste. Za njega su, stoga, Mir i Tišina uvijek, i samo, apstraktni pojmovi. …Takvom umu je istina apsolutno daleko, jer je ona upravo tamo odakle polazi svako njegovo traganje; a istina glasi:

      NE POSTOJI NIŠTA ŠTO BI, JOŠ, TREBALO POSTIĆI – SAVRŠENSTVO JE OVDJE I SADA!

     Zaista je besmisleno živjeti… – ali to uopće nije razlog da poželimo suprotno, jer jednako besmisleno je i umrijeti (ne-živjeti). Besmisleno je radovati se, ali je besmisleno i tugovati. Besmisleno je biti „dolje“, ali je besmisleno i biti „gore“. Besmisleno je napredovati, ali je besmisleno i nazadovati. Besmislena je ambicioznost, ali je besmislena i učmalost. Besmisleno je boriti se, ali je besmisleno i bježati. Besmisleno je ostati, ali je besmisleno i otići. Besmisleno je prihvatiti, ali je besmisleno i odbiti. Besmisleno je biti budan, ali je besmisleno i spavati. Besmislen je optimizam, ali je besmislen i pesimizam. Besmislena je svaka želja, svaki strah, svaka nada, svako vjerovanje i svaka sumnja… Besmislen je bilo koji čin (kao i ne-čin), jer je sve samo „crtanje i pisanje po pijesku“; sve je „samo“ jedna velika kozmička Igra: LILA (sansk.)

     Uopće uzevši, nema smisla prianjati za bilo koju pojedinačnu suprotnost, jer smisla ima jedino, i upravo, tamo gdje se suprotnosti objedinjuju: Smisao je taj koji ih, u Sebi i Sobom, Objedinjuje! To znači da jedna suprotnost ima smisla tek kada je, unutar zajedničke Cjeline, objedinjena sa drugom (svojom!) suprotnošću; no pošto one tada (u Cjelini) ne postoje (zasebno i razdvojeno), jasno je da je i samo njihovo, relativističko, postojanje iluzorno i zaista bez-smisleno.

     Čitav ovaj Univerzum – ovaj svijet relativnosti – je BESMISLEN. Čitava Egzistencija je besmislena. Besmislen je i sam Smisao… – ali je, zato, besmislenost apsolutno smislena! …Sve je besmisleno samo iz jednog jedinog razloga: zato što je u suštini svega SMISAO. No; ako samo malo izmijenimo postavku u prezentaciji ove činjenice, dobivamo sljedeće:

-    SMISAO SVEGA JE U BESMISLENOSTI !!!

     Svaki određeni (iz-mišljeni, iskreirani, „nadjenuti“) smisao je relativan (relativna tvorevina relativnog uma) i, samim tim, lažan. Jedini istinski smisao jeste apsolutni smisao, i on jedini je istinski, apsolutno smislen. A, pošto apsolutna smislenost istovremeno jest apsolutna besmislenost („Sve je u Cjelini – JEDNO“), sasvim je jasno da je za istinsku, apsolutnu smislenost svoje egzistencije neophodno realizirati BESMISLENOST! – Tek time, tek tom, i takvom, realizacijom besmislenosti, sve što činimo ima istinskog smisla i činimo to sa istinskim, apsolutnim smislom.

     Realizirati besmislenost znači osloboditi svoju egzistenciju od bilo kog relativnog, umišljenog, smisla i potpuno se prepustiti unutarnjem vodstvu Smisla (Boga Samog). To ne znači da trebamo prestati sa djelovanjem – ne, nipošto! – već to znači da trebamo djelovati ne iz (zbog) nekog posebnog i određenog razloga već, jednostavno, zbog samog djelovanja: ČIN RADI ČINA („Umjetnost radi Umjetnosti“)!

     Cijela „Bhagavad-gita“, koja je čista esencija uzvišenog učenja Joge, odnosno koja je sama sublimirana suština cjelokupnog Vedskog učenja, bavi se upravo autentičnim objašnjenjem (i to iz „prve ruke“!) izvornog položaja i odnosa čovjeka i Boga, kao što se i bavi upravo(!) objašnjenjem, i poučavanjem, te vrhovne mudrosti:„Djelovanja bez djelovanja“ – bez vezanosti za posljedice tih dijela; odnosno – djelovanja u svjesnosti Istine, Boga.

     U njoj (Bhagavad-giti“), između ostalog, stoji:

-    „Samospoznata osoba ne vrši svoje dužnosti da bi ostvarila neku svrhu, niti ima ikakvog razloga da ih ne vrši. Nema potrebu da ovisi od bilo kojeg drugog živog bića. Stoga trebaš djelovati iz dužnosti, bez vezanosti za plodove aktivnosti, jer se djelovanjem bez vezanosti dostiže Svevišnji.“ (3/18,19); Kao i:

-    „U svim aktivnostima samo ovisi od Mene i uvijek djeluj pod Mojom zaštitom. Tako predano služeći budi potpuno svjestan Mene. Ako postaneš svjestan Mene, Mojom milošću ćeš nadići sve prepreke uvjetovanog života. Međutim, ako ne djeluješ u takvoj svjesnosti, već pod utjecajem lažnog ja, ne slušajući Me, bit ćeš izgubljen.“ (18/57,58)

     Što više reći?!  …Služba, i Predanost, i – KRAJ!

     Ovaj biser svjetske baštine – naučavanje samog Krišne, Svevišnjeg – na istoj je razini vrhovne istine kao što je to i sam „Novi Zavjet“, odnosno naučavanje Kristovo; s tim što je, ako možemo tako reći, „Bhagavad-gita“ put ka apsolutnoj ljubavi kroz Znanje, dok je Kristovo učenje – put ka apsolutnom znanju kroz Ljubav. I „jedno“ i „drugo“ rezultiraju jednim i istim: apsolutnom SPOZNAJOM.

     Kada jest čin radi čina, onda svakoj stvari prilazimo kao da je u tome jedini, apsolutni smisao. Tada smo ovdje i sada – nema želja, strahova, nadanja i lutajućih misli… – a to jest egzistencija bez EGA. To je ono čemu je Osho učio govoreći: „Postanite nesvrhoviti poput bijelog oblaka. Postanite bijeli oblak.“  Naime, bijeli oblak plovi bez ikakvog otpora kuda god ga vjetar nosi, apsolutno uživajući u vječitoj promjenljivosti formi svoga postojanja i bez tendencije da išta zadržava ili mijenja uplivom svoje osobne volje. Bijeli oblak je nesvrhovit (bez-smislen) jer postoji isključivo radi postojanja! I mi trebamo postati identični njemu: bez otpora, blaženo, spontano „surađivati“ sa vjetrovima karme i prihvatiti Njegovu volju kao svoju vlastitu (prepoznati je kao istinski takvu!). I, tada biva realiziran Smisao, jer postajemo Prolaznost – koja jest vječna, neprolazna i nepromjenjiva (apsolutno promjenjiva)!

     Međutim, ovo svakako ne znači da sada postizanje Besmislenosti trebamo „zacrtati“ kao smisao življenja – jer ako dozvolimo sebi da upadnemo i u tu klopku (tu posljednju, i maestralnu, đavolju „slamku spasa“), EGO bi nas tako, opet, po tko zna koji put izmanipulirao i, time, „đavolski perfidno“ zadržao konce naše sudbine u svojim rukama. …Iluzija je jako, jako moćna, a nit životnog djelovanja apsolutno klizava i tanka.

     Smisao ne postoji; Smisao jest Postojanje (Življenje) – postojanje radi postojanja, odnosno življenje radi življenja.

     Mi nikada ne možemo postati bijeli oblak – nikada ne možemo postati besmisleni – samo zato što mi VEĆ, I ODUVEK, TO JESMO: mi jesmo bijeli oblak! – Mi nikada ne možemo postati ono što (već) nismo, kao što nikada ne možemo prestati biti ono što (oduvijek) jesmo. Naša egzistencija nikada ne može dobiti istinski smisao, onajest besmislena (njena istina je besmislenost!) – a kada to zaista osvijestimo, tada (trenutno – u ziromu!) biva realiziran Smisao, koji jest! …Jednostavno, jasan uvid (Pro-buđenost) je taj koji otkriva Tajnu.

     SMISAO JEST U SVJESNOSTI (O) BESMISLENOSTI; SMISAO JEST: SVJESNOST!

     Kada jest svjesnost, tada jeste Bog. Kada jeste besmislenost, tada jeste Bog. A bez-smislenost je svugdje i uvijek!!!

     Čim djelujemo van te svjesnosti, uplićemo se u iluziju. Svaki naš čin koji vršimo radi nekog „posebnog“ razloga jeste razoritelj ljubavi, jer sve što činimo iz nekog posebnog razloga, mi to činimo isključivo „za“ svoj EGO, „zbog“ svog EGA i svom EGU. Tu nema ljubavi, jer, djelujući na taj način, mi čak i kada djelamo zbog svojih najvoljenijih, odnosno „za“ njih, istinski ne djelamo zbog („za“) njih, i ne pružamo ništa njima, već djelamosamo zbog svog EGA (svog sebičnog interesa) i sve pružamo isključivo njemu.

     Zbog toga, kada ne činimo ni zbog čega posebno, mi istinski činimo „za“ sve, „zbog“ svega i „svemu“. I tek to jest Ljubav – istinska ljubav prema svekolikom Postojanju pa i prema svakom „zasebnom“ djeliću Manifestacije. To je ljubav koja je Zahvalnost zbog samog postojanja: LJUBAV ZBOG LJUBAVI!

     Svaki određeni (po-sebni) razlog ima u svojoj pozadini EGO-interes. Naša egzistencija u tom mentalitetu – „mentalitetu nužne svrhovitosti“ – jest toliko neizrecivo niska, bezumna i EGO-centrična, da to nema zaista nikakve dodirne tačke sa egzistencijom istinskog ljudskog bića i istinske ljudske civilizacije. To je, zaista i upravo, egzistencija najnižih životinjskih poriva – ma koliko ih mi (ne-uspješno) maskirali – i u potpunosti odražava bit one, više nego iskrene i činjenične, konstatacije Tomasa Hobbesa: „Čovjek je čovjeku vuk“ („Homo homini lupus est“; lat.).

     Civilizacija diktature EGA je autentična „Vučja civilizacija“; uz iskrenu ispriku, zbog ove usporedbe, onom pravom (a, koje li je „pravo“?!) vučjem društvu.

     Jedino Čovjeku (istinskom ljudskom biću, sa velikim „Č“!) je svojstvena istinska ljubav – sposobnost istinskog, bez uzročnog voljenja – a toga nema tamo gdje je EGO-interes. Sve ostalo je isključivo Trgovina! Čak, i same životinje često znaju izraziti toliko tih istinskih ljudskih osobina, da bi se mnogi, mnogi od nas momentalno trebali duboko zamisliti, i zastidjeti…

     Zašto uvijek mora postojati „razlog“?! Zašto uvijek ljubav moramo gaziti svojim blatnjavim cipelama koristoljublja?!… – Pa zato što smo sami, robujući EGU, tako mali, zaprljani i slabi. Da nismo slabi, mogli bismo bezuzročno voljeti, jer je to istinska ljudska osobina i jer je istinska ljubav suština istinske snage – i obratno. Ta, i takva, snaga duboko je skrivena u istinskoj svjesnosti o našoj osobnoj, individualnoj slabosti i ništavnosti; našoj realnoj ništavnosti dokle god smo u stanju razdvojenosti.

     Zato, prestanimo se zanositi suludim uvjerenjima osobne veličine i superiornosti, i shvatimo da je istinski razlog bilo kojeg čina van dosega našeg osobnog uma. Istinski razlog svekolikog djelovanja zna jedino On, jer je On: i Razlog, i Djelovanje, i Znanje. …A, i pored svega toga On je ipak Besmislen – i baš zato Apsolutno Smislen: SAVRŠEN! Pa, hoćemo li se mi i dalje držati nekakvih svojih, umišljenih, „razloga“ i, time, nesavršenstva, ili ćemo se svjesno predati Njemu i, time, realizirati Besmislenost i Savršenstvo? – Molimo se Njemu da naš izbor bude ovo drugo!…

     Kada činimo, neka bude svjesnost da to zaista činimo bez svrhe: neka bude čin radi čina. – To ne znači da ćemo izgubiti svoj životni smisao (mada se i tako može reći), već znači da ćemo mi sami „postati“ (realizirati) Smisao! …Mi ćemo i dalje živjeti, kao i do sad: i zbog porodice, i zbog društva, i zbog prirode, svijeta, postojanja i samoga sebe… – ali sada, najzad, na jedan istinski, iskren, nevin, voleći, i savršeno cjelovit način. Živjet ćemo zbog ljubavi: živjet ćemo  zbog življenja i postojat ćemo zbog postojanja! – Točnije, mi oduvijek i živimo upravo zbog ljubavi, odnosno zbog življenja i postojanja, samo što tu istinu vječito previđamo jer nam je istinska svjesnost tako, tako daleka…

     Živjeti ljubav znači biti ovdje i sada. To je življenje istinske svjesnosti – življenje Realnosti – a to jest umjetnost življenja.

     Jednog učitelja Zen-a su upitali:

-     „Pokušavaš li ikad da disciplinom dođeš do istine?“

-     „Pokušavam.“

-     „Što činiš?“

-     „Kad sam gladan – jedem, kad se umorim – spavam.“

-     „To svi rade; može li se kazati da čine isto što i ti?“

-     „Ne može.“

-     „A zašto?“

-     „Zato što dok jedu, ne jedu već razmišljaju o raznim drugim stvarima, te tako dozvoljavaju da budu uznemireni; kad spavaju, ne spavaju već sanjaju o hiljadu i jednoj stvari. Eto, zato mi nisu slični!“

     …To je apsolutna umjetnost; sve je isto – a sve je različito! To je apsolutna jednostavnost postojanja: postojanje radi postojanja. To je kozmičko blaženstvo bivanja.

     Kada činimo, i postojimo, bez ikakvog posebnog razloga – tada smo u Bogu, jer On ništa ne čini iz nekog posebnog razloga već, jednostavno, radi samog ČINA… radi – IGRE!!!

     Bez razloga (bez želje za interesom) djeluje samo onaj kome ništa ne treba (ne nedostaje). Onaj kome ništa ne nedostaje je apsolutno Bogat (bogat u svakom pogledu), a apsolutno izobilje pruža apsolutno uživanje i blaženstvo. …Nikada, ali zaista nikada, ne može se dovoljno naglasiti istina da je Božja suština: UŽIVANJE! – Razum to ne može primiti jer on, obuzet preživljavanjem, sve svodi na kontekst „problema“. On se grčevito drži života (odnosno svoje iluzije života) jer ne shvaća da samo iluzije mogu da se rađaju i umiru, a da je Stvarnost izvan svega toga. Zato on ne razumije istinu iz „Bhagavad-gite“:

-    „Tko misli da netko može ubiti ili da je netko ubijen, taj ne zna istinu: nitko ne može da ubije, niti je itko ubijen!

       Ništa se ne rađa i ništa ne umire, ništa u vremenu nije postalo niti će u budućnosti nestati! To nerođeno, vječito, stalno, prastaro, ne umire kad se tijelo ubije.“  (2/19,20)

     Razum ne razumije Realnost – ne razumije istinu da je sve samo blagoslovljena igra Božje Energije Kreativnosti. Ne razumije istinu da su „problemi“ („patnja“ općenito) simptom EGA a ne svojstvo Božje Egzistencije – egzistencije istinskog ljudskog bića – i ne razumije sveca Kabirdasa kada kaže: „Čudno mi je, i smiješno, kad vidim da je riba žedna u vodi!“

     Razum ne razumije Suštinu …i zato ne razumije NIŠTA.

     Uživanje je Suština Univerzuma. Univerzum se eksponira i ekspandira isključivo zbog Uživanja. On Uživa zbog Uživanja… ON APSOLUTNO UŽIVA ZBOG APSOLUTNOG UŽIVANJA! …On je NIRVANA:  Bezglasni Uzdah Vječnosti!

     Nirvana je naša Suština. Uživanje je prirodno stanje našeg bića – našeg istinskog sebstva. Naše sebstvo je SAT-ĆIT-ANANDA; ono je Apsolutna Ekstaza …ono je Ocean Vječnog Blaženstva. Naše sebstvo je Nešto nezamislivo i neponovljivo… Ono je Sebstvo Univerzuma:  APSOLUTNA ISTINA! 

 

     Realizirajmo Ga, jer – To je Smisao!!!