kugla je prošla                 

kroz ravninu                    

i nesta točke –                

ostaju osamljeni              

stanovnici plohe              

 

 

 

"Predoci sebi neku ravninu u kojoj zive dvodimenzionalna bica - poput kakvih "idealnih stjenica".

Njima je preko njihovih osjetila pristupacno samo ono sto se zbiva u toj ravnini; ona je njihov svijet, njihov univerzum. Sve ostalo iz trodimenzionalnog prostora izvan te ravnine za njih jednostavno

ne postoji; oni  time ne mogu komunicirati - osim mozda na ekstrasenzorni nacin.

Predoci sada sebi kuglu izvan te ravnine koja joj se priblizava, prodje kroz nju i dodje na suprotnu stranu prostora, sa suprotne strane ravnine od one iz koje je posla. Kako ce dvodimenzionalci iz ravnine

dozivjeti taj dogadjaj? U trenutku kad je kugla takla ravninu, u svijetu dvodimenzionalaca se "stvorila" tocka, naime to diraliste. Kako se srediste kugle dalje priblizavalo ravnini, u njoj je rastao krug kao presjecni lik kugle i ravnine, dok nije narastao na krug kojem je polumjer jednak polumjeru kugle. Dvodimenzionalci su to dozivljavali tako kao da se u njihovu svijetu ono prvotno diraliste nadimlje, buja do velicine toga kruga. Kako je kugla dalje prolazila kroz ravninu, presjecni je krug opet "mrsavio", stezao se na početno diraliste i -- nestao. Tako to dozivljavaju dvodimenzionalci. Oni dakle prolaz kugle kroz njigov svijet vide kao radjanje tocke, njezin rast do nekog maksimalnog kruga, pa onda njegovo smanjivanje i, konacno, nestajanje -- smrt. Ali za nas trodimenzionalce, nista se nije rodilo niti umro, nista nije raslo niti se smanjivalo, nego je samo kugla - nepromjenjivog oblika  - prosla kroz ravninu. Sve nam to nije tesko zamisliti - ili nam se bar tako cini.

 

 -- A sada poslusaj pa pokusaj po anologiji slijediti ovaj tok misli. Dopusti da je nas trodimenzionalni prostor i svijet, nas univerzum, neka "hiperravnina" u cetverodimenzionalnom prostoru. Nama trodimenzionalcima pristupacno je samo ono sto se dogadja u nasem prostoru - s preostalim dijelom cetverodimenzionalnog prostora ne mozemo komunicirati - osim mozda na ekstrasenzorni nacin. Dopusti onda da cetverodimenzionalna "hiperkugla" izvan naseg trodimenzionalnog prostora prodje na suprotnu stranu cetverodimenzionalnog. Mi bismo to dozivjeli kao radjanje tocke, diralista, u nasem prostoru, njezin rast, nadimanje do trodimenzionalne kugle polumjera jednakog polumjera hiperkugle, pa zatim stezanje na tocku i nestajanje -- smrt. Ali za cetverodimenzionalnca nista nije nastalo  niti je ista nestalo, vec je jedino nepromjenjiva cetverodimenzionalna kugla prosla kroz nas prostor.

 

 -- Ako sada ovaj slucaj razmotris opcenitije, kao prolaz kroz nas prostor neke cetverodimenzionalne tvorevine kojoj je trenutan presjek s nasim prostorom nase trenutno tijelo, onda se mi, ovako interpretirani kroz citav nas zivot, sastojimo u tome da neka cetverodimenzionalna tvorevina nepromijenjenog oblika prolazi nasim trodimenzionalnim prostorom... Kad ga prvi put takne, rodili smo se; kad je prosla kroza nj, mrtvi smo. Proslost, sadasnjost i buducnost razliciti su presjeci te uvijek iste cetverodimenzionalne tvorevine s nasim trodimenzionalnim svijetom. Ekstrasenzorna percepcija onda znaci samo uocavanje nekog presjeka koji ne odgovara sadasnjosti. Naravno, to ne znaci da ovo zaista jest tumacenje vidovitosti; iako se analogije mogu prosirivati i znatno dalje.

 Ali cinjenica da uopce postoji neka makar metaforicka interpretacija upucuje bar na zakljucak da na telepatiju i prekogniciju ne treba gledati kao na nesto sto je  a priori apsurdno.

--------------------

 

Ovo je Devide napisao u vezi nekih svojih prekognicijksih iskustava. Kao sto vidis, vrlo obazrivo i nenametljivo, ali ipak -- jasno. Zanimljivo kako matematicar tumaci intuiciju i prekogniciju na geometrijski nacin. Otud ona gore moja tanka. Osjecam se sada kao plosna stjenica dok je "Devide - kugla" otisao daleko u prostor, otkuda se nece vratiti, prema novim iskustvima Svemira.

 

Oprosti na gnjavazi! No vjerujem da ce te mozda zanimati!

Tom