Nije Vladimir Bebić »Rico« bio neki političar, odnosno najmanje je za svog života bio političar.
    U politici je uspio samo zato što je neke istine govorio onda kada ih većina nije htjela niti čuti, a kamo li izgovoriti. Nikada nije bio nikakav Churchill, Roosevelt, Tito, o Tuđmanu da i ne govorimo. Možda je, nepokolebljiv, antifašist i hrvatski branitelj, duhovit i vickav, najprije bio Mesić prije Mesića. No, prvi pijevac završava u loncu dok drugome pripadne slava. Je li njegov politički angažman bila hrabrost ili ludost? Tko će to znati i razumjeti, kao i svojedobnu mladenačku avanturu kada je s društvom punim adrenalina oteglio na Bulevard masivni top s Trsatske gradine. A sutradan ga moraše vratiti!
    Nikada se Vladimir Bebić nije laćao lakih stvari, besprizornih poslova i blijedih nastupa, bio je sportaš kojega su na koljena mogle oboriti samo žene, a na izborima lošiji od njega. Niti u jednom činu, kao niti u jednoj riječi koliko god odzvanjale žestoko, uvredljivo, činile se i bile psovkama, nije nikada bilo zločestoće. Njegova ištipana hartija života, sada kada o njemu govorimo u perfektu glagola biti, ne sliči na biografiju već na nestvarni i nemogući Tarantinov scenarij. Od tolike hvale i slave, »bio je ovo, bio je ono«, pozlilo bi mu, da uskrsne, gore od svih nevolja, tuga i bolesti koje je pregrmio dok je bio među nama.
    Danas, kada se oni koji su se s njim sprdali kao s ridikulom, nadmeću epitetima, hiperbolama i ostalim bombama njegovog nadimka, koji je, marketinški lukavo, prisvojio od jednog također neobičnog riječkog nemirnog duha, nogometaša Mladena Mladenovića, Vladimir Bebić bi, vodeći se svojim posljednjim danima, postao isposnikom. Nakon uvjerenog i bučnog revolucionara odmetnuo bi se u tihog i smjernog remetu.
    Nije spektakl bio cilj već sredstvo kojim je Vladimir Bebić gurao svoju demokratsku glavu spuštenog garda na sve direkte, aperkate i krošee kojima su ga svih ovih godina tukli, slijeva i desna, oni koji nikada nisu bili vični tom demokratskom stilu borbe. Ručnik u ring nije bacio niti onda kada je znao da ga je bolest zauvijek udaljila od ovozemaljskih snova, molio je svog Boga da mu podari snage i zdravlja da dočeka prve neposredne lokalne izbore i smjenu vlasti. No, istina i pravda nisu od ovoga svijeta, kako na Nebu, tako i na Zemlji.
    Stoga se ne treba nadmetati lijepim riječima sada kada Vladimir Bebić više nije među nama, pogotovo to ne bi trebali činiti oni koji mu nikada na njegovu vječno bačenu verbalnu rukavicu izazova nisu znali, umjeli ili htjeli odgovoriti. Ne, nije bio ni Chuchill, ni Roosevelt, ni Tito, o Tuđmanu da i ne govorimo. »Rico« je naprosto bio dobar čovjek. A to se u Rijeci uvijek više cijenilo od politike i političara.
    Slava mu! Ili, kako bi on volio, umjesto posljednjeg pozdrava: Smrt fašizmu – sloboda narodu!          

Oba gornja teksta preuzeta su iz Novog Lista     http://www.novilist.hr/

     ------