VIDOVDAN

Iz časopisa za antropozofiju i umjetnost UPOZNAJ SEBE oktobar 1933, Broj 10, strana150.

DODATO....UPOZNAJ SEBE, NOVEMBAR 1933, Broj 11, strana 169-172.

O Vidovdanu kao tajni

 

(Predavanja držana u Beogradu, uoči Vidovdana 1933.)

ALEKSANDAR RAČETA

 

Prvo predavanje

(Prošireno)

Poštovana gospodo, stvari koje budem saopštio, saopštiću sa gledišta imaginacije. Nama, koji smo već ovde sakupljeni, poznato je da ima tri stepena vidovitog gledanja, upravo tri oblasti na koje nailazi logička svijest kad u razvoju ima dalje da krene, da olista tako reći i da se oplodi saznanjem iz viših svjetova. Učili smo da je uvid u te oblasti danas u klici ljudskih duša i da one zrače na nas kao što prvi zraci zore utiču na čovjeka koji spava. Prva, najbloža današnjoj svijesti i najrazvijenija od tih oblastije oblast slikovitog gledanja, oblast imaginacije. tu onda dolazi oblast inspiracije kao viša oblast i tek onda najviša oblast – koja je danas najvećma u klici – oblast intuicije.Znamo onda, da ono što se dosad u naučnom ili literalnom svijetu misli kad se pominju ta imena, da je to samo blijeda slika onoga što su one u stvari; mutan osjećaj o nečem zaita djelotvornom, zagraničnom, što se u punoći svojoj oči u oči otkriva tek vidovitome, i to kao viša tri svijeta, kao tri oblasti iznad naše  same logičke svijesti.  Sve se one tri međusobno proniču, pa u klici tek, još neopažene zru one, naravno, i u samoj našoj logičkoj svijesti, ali otkrivaju se u pravilnom razvoju postepeno, tako da neko može već da bude vidovit na stepenu imaginacije, a da mu se inspiracija koja u tome deluje i koja imaginaciju navodi, još sama sobom nije otkrila. Intuicija, u tome slučaju, može da bude još dalja, ukritija pogledu. Ali zato, dok sve tri oblasti zajedno nisu otkrivene, čovjek nije potpuno vidovit i sa položaja jedne od njih može lakše da pogriješi nego kad su sve tri pred njim budno otkrivene.To biva baš tako kao što današnji učenjak sa samom logičkom sviješću mnogo krivih zaključaka o životu stvara, jer sa vidovite tačke gledanja još nije u stanju život da provjeri.

Učenik duhovne nauke ne treba da pada u zabludu današnjeg učenjaka, i zato velim: saopštiću stvari sa gledišta imaginacije. Iako ona nije bez svojstva vidovite inspiracije, prinuđen sam da govorim o takvim visinama, da moram naglasiti da stvari u pojedinostima možda i nisu definitivne, jer drukče ne mogu da ih saopštim nego kao učenik duhovne nauke, a moram ih kazati radi zahtjeva i važnosti same stvari. U koliko one u osnovi budu istinito  viđđene, u toliko će ih buduća vidovitost dopuniti, imati mogućnost da s istog izvora djeluje i objavi s njega šire i moćnije činjenice.

Meni je vrlo prijatno što se je slučilo da naš početni razgovor o  Vidovdanu kao tajni padne baš uoči Ivanjdana, odnosno Vidovdana koji za Ivanjdanom, po današnjem stanju kalendara, nailazi četiri dana docnije. Jer, gospodo i braćo, govorilo se je o Kosovu mnogo, pa ćemo i mi govoriti o Vidovdanu kao tajni, ali niko u pravom smislu duhovne nauke neće nikad prodrijeti u dubine Vidovdana, ni u Kosovo, a ni u vječno zagonetno biće našeg naroda i žrtvu Lazarevu za „nebesko carstvo“,  ako te čudne činjenice naših imaginacija ne dovede u vezu sa dubinama onih tajna iz kojih je građeno Jovanovo evanđelje.

Prva stvar, prvi uslov  koji čovjek treba da ima ako hoće zreo da govori o Kosovu, ako hoće bez iluzija da o njemu išta kaže, to je moć: biti Hrišćanin u pravom smislu one riječi : „ ko ne može da se odvoji od oca i majke, brata i sestre, žene i djece, ne može biti moj učenik“. To je učinio Lazar na Kosovu, a to isto treba da može svaki onaj ko hoće bez iluzija o Lazaru da govori. To znači, dakle, biti objektivan u osjećaju kao što je matematičar objektivan u mislima. A put, kojim se do toga dolazi, to je : svoje žrtvovati da bi iz  svoga progovorio. Sve ono divno, zanosno što nas po samoj prirodi krvi, po samom majčinoj utobi veže i uzdiže k visinama da do Hrista uopšte možemo doći, sve to u ljubavi s tih visina može žrtvovati,da bi te visine uopšte mogle doći do riječi, do ljubavi šire i besmrtne, to je biti Hristov učenik; to je tek prvi uslov za sposobnost govora o misteriju Vidovdana. Otkinuti se, dakle, od naroda da bi iz naroda djelovao. Ne odreći se ; nikako odreći, već baš tu na osjećaju tanak, pun ljubavi raspeti se, osloboditi svih spona, svakog zanosa koji budi osjećaj za ljepotu, veličinu, snagu, pa čak i žrtvu svog roda kao svog roda, da bi čovjek iz čiste visine svoga Ja, tuđ sebi u zahvatu krvi, dao za rod ljudski ono nebesko što je čovječanstvu baš njegova krv i njegov narod pripremio. To spada u činjenicu razvoja.

Pođimo zato kratkim pregledom u one daljine vremena, kad se je s patrijarha Abrahama počeo da priprema jevrejski narod izabrani. Da se rodi tijelo Isusa iz Nazareta, tijelo čisto kao nebo i kao Sunce izdignuto nad krvnim vezama, spremano kao pehar u kome će čovečanstvu da se preda krv spasa i slobodnog gledanja u drugi svijet. – da se rodi to tijelo potrebno je bilo da se jiš od početka naroda jevrejskog odigraju izvjesna odvajanja i komešanja s onim što je tu već postojalo kao sveto čuvanje krvnih veza. Tako mi to vidimo odmah, u prvoj slici istorije jevrejskog naroda, u zavjetu između Gospoda i Abrahama. Abraham se otkida od svoje zemlje, svoga roda i ssvoga oca i ide u zemlju daleku, da bi kroz njega bila posvećena sva plemena na Zemlji. Dakle, da bi bilo posvećeno ono što krv kao krv ima da da rodu ljudskom, potrebno je bilo da se Abraham odvoji od otačastva. To je sa jedne strane izraženo kod žrtve Abrahamove. S druge, on je u stanju i da se, Bogu na službi, odrekne svoga potomstva i da žrtvuje sina Isaka. Tako vidimo početak, kako se kod Jevreja učlanjuje Ja čovjekovo, samoća i sloboda pojedinca na baš održavanim krvnim vezama. U daljim slikama nalazimo to opet u divnom susretu Rebeke i Rahele na kladencima, za dalje potomstvo Abrahamovo. Sve slike staroga Jevrejstva u glavnom i nisu drugo do izraz razvijanja krvi u postavljanju čovjekova Ja. Tako da na kraju, pred samu objavu Hristovu, imamo na jednoj strani pročišćeno tijelo i krv Isusa iz nazareta, a na drugoj žrtveno i uzvišeno Ja čovjekovo izraženo u ličnosti Ivana Krstitelja. To su vrhunci pojava.

Ovo pustinjsko, uzvišeno Ja čovjekovo, koje je u Ivanu Krstitelju izašlo do zrelosti da dočeka Spasitelja i da u izvjesnom smislu starih misterija deluje s njime do krštenja na Jordanu, to Ja trebalo je  iza krštenja na Jordanu, da za kratko vrijeme nestane sa razine ljudske, da bi se docnije javilo iz duhovnog svijeta kao sila u posvećenom Lazaru iz Betanije, u onome koji se od polovice evanđelja spominje kao „ onaj koga Isus ljubljaše „ , koji je u stvari vidovito lice, ono isto lice što i Jovan mladi – dakle pisac Jovanovog evanđelja.

Iz ciklusa Štajnerovih predavanja poznato nam je dalje kako su Ivan Krstitelj, Lazar i Jovan evangelist misterijski trolik ljudske individualnosti, duboki misterij ličnosti koja dočekuje Hrista i objavljuje njegov istorijsko-božanski pojav u Palestini; kako je uprav na rasksnici te objava, na sredini Jovanova dokumenta, unešeno čudo o Lazaru, u kome je govor o poslednjem posvećenju po načinu starih misterija i o pripremi učenika koji ima da bude uveden u tajne Golgotskog događanja. U stvari : pored istorijsko-božanske objave Hristove, govor je u tom dokumentu i o božanskom razvoju čovjeka, koga do plovice  dokumenta predstavlja lik Ivana Krstitelja, a od polovice lik Jovana apostola. Na sredini, između ta dva lika, nalazi se misterij Lazarev, misterij stvarno čovjekove smrti i probuđenja, izveden samom rukom Hristovom. Tako je Lazar riječ Božja i Božji pomoćnik, jer Lazarus – jevrejski Eleazar – znači „ Božija pomoć“ , ali u isto doba je to ime i Božija riječ, jer od početka do kraja sadržinom i ključem otvara tajne najdubljih zakona Riječi. ulazeći – u koliko je moguće – u sam spis ne čitanjem nego životom, čovjek ulazi u saznanje da jovanovo evanđelje nije običan spis, ni opis događaja, niti da je ono neka „pjesma“ događaju, nego da je ono Riječ na svome izvoru, onakva kakvu je mogao napisati učenik tajne iz najdubljih izvora posvećenja. Tako mi – ulazeći u život – iz tročjanstva građe samog spisa možemo da razumijemo ko je „onaj koga Isus ljubljaše“ ; da je to Lazar – sam pisac dokumenta ; da „ on za stvari svjedoči „ i najzad, da „ mi znamo da je svjedočanstvo njegovo istinito „.

U Ivanu Krstitelju, dakle, oličava se Ja izgrađeno na krvnim vezama, a u Jovanu mladom, dakle u Lazaru, to Ja oslobođeno od krvnih veza.

Pođimo sad na drugu stranu. Sjetimo se na davne svetkovine Suncu, na porijeklo onih vatara koje se danas još pale u početku ljeta. O Ivanjdanu. Onda, u doba najdužeg dana, kad je noć najkraća i kad Sunce dolazi do najveće tačke obratnika rakova, staro čovječanstvo izlazilo je na vrhove gora i pripremalo svetkovine u susret silasku čovjekova Ja. Staro, pagansko čovječanstvo, koje je imalo mogućnosti da osjeti stvari kako mi već danas ne možemo, to staro čovječanstvo osjećalo je da se u početku ljeta, na sredini dana godišnjeg, u doba kad se najviše vidi, uzdiže ka božansvtu Sunca, jer da upravo u to doba iz svjetlosti zrači na njega nebesko Ja čovjekovo i hvata toplinom u njegovu bit. Dolazila je zatim jesen, kada su se sa nestankom topline i jare dobri bogovi dizali sa Zemlje, a s njima i svjetlo Ja čovjekovo, ostavljajući plodove i napuštajući tijelo Zemljino zlom moćima, tako da je zimi čovjek bio izvrgnut samoći, napadanju zlih bogova i da se u tome budio njegov zemaljski razum. Primajući i tkajući svoju bit, čovjek je, dakle, disao zajedno sa ritmom Zemlje. Današnji čovjek ima izvesna saznanja o mrtvoj prirodi, ali čovjek starog doba imao je osjećanje za živu prirodu, mnogo dublje i utančanije no što mi danas možemo i da zamislimo. Nije ono Sunce, koje je osjećao stari čovjek, baš tako vatreno mrtvo kako ga to osjeća čovjek današnjeg vremena. Ali što je ovdje glavno, to je, da u imenima bogova, koje nalazimo kod starog paganstva, kao što je kod Slavena Perun bog groma a kod Germana Donar, i tome slično, da u tim imenima ne nalazimo ni kod jednog naroda ono ime koje je baš tako vezano uz smisao ljetnih svetkovina Suncu, kao što se to nalazi izraženo u starini Slavena. Slavenski bog bogova zvao se upravo Vid,  Suvid, Svatovid ili Svantevid  (i boginja Vida) a to najviše božanstvo je baš ono božanstvo u kome je staro Slavenstvo gledalo silazak  čovjekova Ja, u danima najveće svjetlosti; kad je dakle vidik najširi i Sunce na najvećoj tačci zenita. Kada se dakle pominje Votan, Perun, Donar, Jupiter itd. osjeća se da nedostaje jedan bog, jedno ime, koje tako označava svetkovinu čiji se tragovi danas održavaju još uoči Ivanjdana, kao što je to Vid, bog svjetlosti i dana, vrhovni bog Slovenstva. To, da toj svetkovini Slavenstvo staro dade ime boga i da je to ime baš vrhovni bog toga naroda činjenica je od značajne okolnosti da se u duhovnoj nauci sa naše strane zapazi.

U smislu toga značajno je pogledati kako stari Slaveni do najispoljenije tačke u plastici prirode, do najosvetljenijeg primanja spoljašnjeg vida, osjećaju unutarnje djelovanje  bogova. Uporedimo li jezike i mite i slijedimo li tok stvari dalje, moćićemo slobodno reći: u slavenskim su jezicima kao nigde rastočena i u spoljašnji izraz tarijana imena bogova. Vid, Jarilo, Kres, Radogost, Stojan, Lada, Zora i druga, sva ta imena danas mi, bez i da znamo, upotrebljavamo u svagdašnji razgovor i njima obilježavamo činjenice spoljašnjeg svijeta.

Sada o Krsnom imenu: o Slavi. O njemu ćemo docnije šire, no za sad je glavno da se podsjetimo, da je to spomen koji bilježi čin prelaza srba iz paganstva u hrišćanstvo. Svaka porodica, svako pleme slavensko, slavilo je još u svome paganstvu po jednog boga kao pokrovitelja doma i plemena. Primajući hrišćanstvo odricajući se teško starine, stari su se srbi odrekli ipak svega drugog lakše, ali toga nikako. Tako se slučio čin – dublji od onog što su misionari i željeli,- da su srbi, primajući hrišćanstvo, primili Hrista s tim, da se u stvari tu, na dan krštenja, promijeni ime iz paganskog u hrišćanskog sveca, i da se za dotadanje božanstvo plemena uzme onaj svetac koji je po hrišćanskom kalendaru vladao toga dana.

I gledajmo sad činjenice. Vid, vrhovni bog slavenskog paganstva, biva vremenom doveden i učlanjen na dan Krsnog imena jednog slavenskog kneza. Na dan proroka Amosa. Sve do tada, s jedne strane, Nemanjići slavili su Mihajla, jesenju slavu, a s druge Mrnjavčevići Đurđevdan, slavu proljetnu. U sredini godine nastupa onda Lazar s Krsnim imenom Amosa proroka; sa slavom najdužeg dana. Obilić, po karmi svojoj, po sudbini svoga lika, objavljuje ime vida uoči samog dana, a na dan sam, na Krsno ima Lazarevo, cio jedan narod na čelu s knezom povija se po Kosovu i zaliva krvlju starog slavenskog boga u slavu božije riječi. Vidimo li kako se ogleda misterij Jovana-Lazara, promjena imena i pokrštenja? I ako gledamo sa plana imaginativnog, - jer drukčije nije moguće – ovo su, molim da se pripazi, činjenice sve do fizičkoga. Od intuitivnog sve do fizičkoga. Da stvari nađemo potrebna je imaginacija, pa i inspiracija, ali da stvari primimo nije potrebna vidovitost. I to baš, da za primanje ove tajne nije potrebno naročito razvijeno oko, to je ono što služi razvoju vremena i spada takođe u sunčane dubine Vidovdana. S jedne strane u vezi je to s čudom u Betaniji, s druge je u vezi sa razvojem slavenske kulture. Pleme srba u našem narodu, to je kao pleme preteče slavenske riječi. I preteča i objavitelj, u smislu dubina iz Jovanovog misterija. Vid – Vidovdan – Vidovitost, to je opet misterijski tročlan na daljem talasu vremena, samo ne na talasu pojedinca nego na talasu naroda. S visina slavenskog paganstva sišao je Vid na ravnicu Kosova. Tu je Lazar podigao zadužbinu i otud će granuti vidovitost.

Imaginacije su već tu. Ne samo u narodnoj poeziji, već one su uslovljene misterijskim činom krvi i životom cijelog naroda. Proučimo li ne samo Srbe, nego iz kruga njihova oka krug naroda Južnih Slavena, naićemo uglavnom na tri tipa koji ga oličavaju. Jedno su ljudi koji se lako mire s materijom, s kamenjem života, s filistarstvom i kulturom u kojoj se nađoše, tu se uspinju jedan preko drugoga i kolju; to su ahrimanizirani. Ovome tipu, doduše, danas je vrijeme, ali on nije tako snažan ni bitan u ulozi budućnosti Južnih Slavena. To je tip Brankovićev. Drugi tip: tip je junaštva i žrtve, krasan i širok u raznim objavama, on djeluje na osjećaj snažno, diže u visinu i zanosi, spreman na podvig i žrtvu, ali njegova žrtva takva je da uvijek sa zemaljske, sa krvne strane naglasi svoje Ja. Spoljašnje, sa strane naroda on visoko ističe sebe duhovnoga i osvaja ljepotom, visinom, junaštvom. To je bitan tip našeg naroda, tip Obilićev. On je danas, doduše, zasjenjen i opčinjen vukom, ali to je lik velike uloge u budućoj objavi Vidovdana. Lik, dakle, nosioca svjetla, Luciferski izgrađen lik. Lazarev tip danas je redak. On se javljao u početku kad su nicale prve narodne pjesme kosovske – i to ne baš sasvim u početku – onda je, otprilike tri i po vijeka iza kosovskog događaja, zatreperio na strunama gusala i nestao. On će se javiti u punoći svojoj tek u budućnosti.

Naš narod dobro je shvatio Vuka. Za to je on već sazrio i možemo reći: njega je on u svojoj dubini već i prešao. Obilića, međutim, osjetio je u cjelini, a shvatio samo upola. Takva je karma naroda. Lazara samog, ne samo što nije shvatio, nego ga je jedva u svetoj tišini svoje duše primio; spremio ga u klici dubina i – nazvao „ čestitim knezom“.

Tako se desilo da su nam centralne pjesme, koje baš neposredno o Kosovu govore, u cjelini izgubljene. Sam Vuk Karadžić zatekao je još „komade“ tih pjesama, i samo neke u cjelini. No to baš nije mnogo važno. Njih, koje bi izravno govorile o Kosovu, nije mnogo ni bilo, a ni moglo biti. Kosovo je kao imaginacija puku dano; ono je premetnito u slike ženidaba, građenja manastira, megdana; u slike Miloša, Marka i drugih; to djeluje već sve i djelovalo je kao hljeb u narodu; ali ono će se – iznad toga – u svojoj suštini, u svome neposrednom gledanju, objavljivati u budućnosti tek kroz pojav Lazarevog tipa, kroz pojedinca vidovitog sve do intuicije. Saopštenja takova pojedinca ogledaće se onda u djelu i slikama naroda za to već izabranog; u narodu posvećenom činom kosovskoga mučeništva.

Ali da se razumijemo.Djelo je već tu, pa i imaginacije su tu, i učinimo li mi što treba, javićemo vaskrs Lazarev. Takva je situacija pripremljena s jedne strane nebom, s druge ljudskom slobodom, ali baš zato niko ne treba da misli da će u samu tajnu kosova ući neoslobođen od krvi, da će postati pravilno vidovit  bez upoznanja onih dubina iz kojih je građeno Jovanovo evanđelje. Ovo naglasiti nikad nije dovoljno. Jer, šta se misli s ovim? Ne da je dovoljno poznavati evanđelje kao spis, kao sliku, ili dokaz događaja s Jovanom. Niti je dovoljno poznavati istoriju, a ni narodnu poeziju samo. Sve je to već djelovalo i djelovaće, ali za današnji razvoj, za samoću stanja svijesti koja u čovječanstvu sad vlada, treba upoznati smrt. Smrt i probuđenje još za ovog života. To je omogućio Spasitelj. Ali kao što je danas uzalud dokazivanje božanstva Hristova samim evanđeljima, tako je uzalud isticati i Lazarevo „nebesko carstvo“ samom poezijom naroda. Lazarevo „nebesko carstvo“ – a tako i Hristovo – bilo bi u stvari nestvarno, bilo bi i jedno i suviše malo carstvo, kad bi se samo putem poezije moglo objaviti. Dakle ne putem poezije i evanđelja, nego kroz sam doživljaj smrti prije odlaska s ovog svijeta, kroz doživljaj smrti i probuđenja, naći se tu mlad i krepak; tu među ljudima postati vidovit i djelotvoran; ući u građu svijeta i riječi s one strane, i snijeti ih među ljude  tako, da se otvori dokaz svih stvari na sve strane, to je put koga je događaj u Palestini omogućio. to je smisao spašenja. A Lazarev čin na Kosovu, čin je prvi na talasu toga ključa, u kome se ne pojedinac nego cio jedan narod žrtvuje, u kome narod jedan svoju krv uliva u temelje Zemlje,da bi sobom kao plemenom poslužio Hristu u razvoju vidovitosti; dakle u razvoju otkidanja od milog i dragog pred objavom Hrista u eterskome. To je smisao „carstva nebeskoga“ koje u narodu živi i klija, o kome nam, pored borbe za slobodu, svjedoči tajanstveno cio kosovski ciklus poezije naroda.

Prije nego je sam sobom odvio tajnu slobode spoznanja, hristos, sam, polaže jednog čovjeka u grob da bi ga posvetio. To je misterij s trolokom ličnosti Jovan – Lazar – Jovan. I tu je s ličnošću svršeno. Za ličnost je uslovljen spas. Ovamo, na Kosovu, put je Lazaru prokrčen. Ali tu onda Lazar polaže u grob cio jedan narod da bi ga posvetio; da bi ga u tajne za svoje svjedočanstvo uveo. I kao što su ovdje četiri vijeka groba – od Ivanjdana do dana Lazareva četiri su dana.

Na Golgoti je odvijen do danas još nepojmljiv, centralni i jedini čin u razvoju zemlje. Tu se, oko jedinoga isusa, objavila Riječ u pojedincima sve do fizičkoga. Na kosovu je događaj nesravnjivo manji. tu je udaren temelj Riječi koja će se objaviti u širem krugu, ali zato ne do fizičkoga već do eterskog plana, do vidika imaginacije.

Možemo dakle reći: događaj na Kosovu nailazi kao jedan od znakova novoga vremena, jedno od prvih čuda na polju razvoja logičke svijesti, koje će se u nedalekoj budućnosti objaviti od izravnih dubina intuicije do vida na polju imaginativnog saznanja. To je od posvećenog do naroda.

U smislu toga prećemo na osvjetljenje činjenica s ogledalom slika koje u narodu žive kao događaj na Kosovu.

                                         - NASTAVAK-

Časopis Upoznaj sebe god. III  Broj 11  strana 169  Predavanja održana u Beogradu, uoči Vidivdana 1933

 

Počnimo slikom centralne pjesme o propasti carstva srpskog i slikama “Kneževe večere” koja u narodu, pod raznim vidovima, živi kao legenda.

Polje, kako se je sve tu zbilo do fizičkog, ostavimo docnijem ispitivanju, pogledu koji će posvećen izaći iz pune inspiracije, ući u intuiciju i povezati stvari s imaginativnim planom. Mi ćemo stati na činjenicama koje su već tu, koje se kao imaginativna svijest realno nude iz duha naroda i ledbe nad događajima kao pojam o božurima, kao živ pečat nečeg što se unutra zbiva, a koje su u isto doba početak knjige o istoriji Južnih Slavena, onoj istoriji – opštoj i njihovoj – koju će tek čitati vidovita gledanja.

Ključ stvari, naravno, živi u nama iz onoga što znamo iz duhovne nauke, a ogled stvari u onome što Južni Slaven živo nosi kao legendu o Kosovu.

 Otvorimo za čas knjigu i pročitajmo osnovne stihove u kosovskoj legendi:

Poletio soko tica siva

Od svetinje od Jerusalima,

I on nosi ticu lastavicu,

To ne bio soko tica siva,

Veće bio svetitelj Ilija;

On ne nosi tice lastavice,

Veće knjigu od Bogorodice,

Odnese je caru na Kosovo,

Spušta knjigu caru na koleno,

Sama knjiga caru besedila:

„Care Lazo, čestito koleno !

„Kome ćeš se privoleti carstvu?

„Ili voliš carstvu nebeskome,

   „Ili voliš carstvu zemaljskome?

„Ako voliš carstvu zemaljskome,

„Sedlaj konje, priteži kolane,

„Vitezovi sablje pripasujte,

„Pa u Turke juriš učinite,

„Sva će Turska izginuti vojska;

„Ako l voliš carstvu nebeskome,

„A ti sakroj na Kosovu crkvu,

„Ne vodi joj temelj od mermera,

„Već od čiste svile i skerleta,

„Pa pričesti i naredi vojsku;

„Sva će tvoja izginuti vojska,

„Ti ćeš, kneže, šnjome poginuti“.

A kad care saslušao reči,

Misli care misli svakojake:

„Mili Bože što ću i kako ću?

„“Kome ću se privoleti carstvu?

“Da ili ću carstvu nebeskome?

„Da ili ću carstvu zemaljskome?

„Ako ću se privoleti carstvu,

„Privoleti carstvu zemaljskome,

„Zemaljsko je za maleno carstvo,

„A nebesko uvek i do veka“.

Car volede carstvu nebeskome,

A nego li carstvu zemaljskome,

Pa skroji na Kosovu crkvu,

Ne vodi joj temelj od mermera,

Već od čiste svile i skerleta,

Pa doziva Srpskog patriara

I dvanaest velikih vladika,

Te pričesti i naredi vojsku.

Istom kneže naredio vojsku,

Na Kosovo udariše Turci.

Gospodo i braćo. Istom danas, u današnjem vijeku, kad se je izgubio pojam o suštini poezije, kad se je sašlo na suvu logičku okosnicu svijesti, istom danas došlo se je do zaključka – koji istoričarima izgleda jedina mogućnost – da je narod iz utjehe ispjevao ovakvu pjesmu, da je dakle iz jedina mogućnosti, koja mu je preostala, opjevao svoju propast na Kosovu i pripisao je „nečemu višem“, nečemu što će mu dati „snage“ da se održi u svome mučeništvu. To je, doduše, logično, prema onome što istoričari o poeziji znaju, ali za čovjeka koji je dublje ušao u poeziju, u njen izvor, njeno biće i njeno delovanje, time je baš tako mnogo otkrito kao da se ništa nije ni kazalo.

Naš put vodi nas na mnogo realnije gledanje svih okolnosti oko nastajanja i djelovanja ovakove poezije, pa ćemo mi, s ključem onoga što znamo iz duhovne nauke, prići k ovim stihovima sa većom svetosti i njihovu dramsku sadržinu pokušati da na logičku misao prevedemo sa jednim obzirnijim i vjerodostojnijim pregledom.

Lazaru dolazi knjiga božanstva. Od Bogorodice, iz Jerusalima dolazi ta knjiga. Nju nosi gromovnik Ilija, duh staroga zavjeta. Od bolom pročišćene duše, od Bogorodice, koja se u hrišćanskoj ezoterici zna kao pročišćena ljudska duša, budi se u Lazarevoj svijesti pitanje o izboru carstava. A ko to pitanje donosi? Svijest samotnika, svijest onoga koji u pustinji, ispočetka hranjen gavranom i potočićem, dolazi do posvećenja u ognjenome Ja, do posvećenja u ognjenome duhu starog vremena. To je Ilija, predstavnik svijesti koja docnije kroz pustinjaka Ivana ima da dočeka Hrista, koja ima da opusti u visini svoga Ja, da se odsiječe i primanjem Hrista posveti u gledanje drugog svijeta. Ali ovdje je već Lazar. Na zahvatu novog vremena, na zahvatu otkidanja od krvi, pročišćena ljudska duša ima da prođe kroz sve faze duha Ilijina, da ih u svome Ja ritmički ponovi i izbori, kako će na kraju da uđe u carstvo misterija koji nam daje Kosovo.

Jer eto: tu nije samo ni Lazar. Pored imena Lazar tu je još i car. I ovo što je baš car tu, Lazar koji je u isto vrijeme car, sveštenik i kruna jednog naroda, to je ono što kosovskom događaju daje naročit značaj, naročitu ulogu koju ima da osvijetli duhovna nauka; korak koji je potpuno nov u toku vremena i na talasu razvoja od Golgote ka budućnosti.

Dakle od prosvjietljene, bolom pročišćene ljudske duše, od čestitog ljudskog kolena, budi se u Lazarevom srcu pitanje o izboru carstva. To pitanje izdiže se iz duše u svijest za oganj spremnu, ali za sad u tajnu još, samotnu Lazarevu svijest i ostavlja cara da u slobodi bira za narod: posvetu, ili obično živovanje u smislu dotadanjih navika. Zadaća je ogromna. Izbor slobodan. Tragičan neminovno. Za posvetu traži se smrt, žrtva ne njega samog, nego i žrtva odluke njegove da, osim sebe, uzme na dušu pogibiju cijelog naroda. I Lazar bira. Samotnik se krši. U slobodi, ostavljen sam visinama svojim, talasa se na čestitoj duši kao orahova ljudska na okeanu. Da izabere život običan, zemaljski, nama svima znan i tužan, bez horizonta šireg od smrti, smrt je već tu. To Lazar zna. I on bi za sebe riješio.  Ali iz duše izviru pitanja koja su u vezi sa narodom, u vezi sa mogućnostima ljudskim i kosmičkim i tu je car doveden u pitanje uobrazilje ili gledanja, u pitanje smrti ili života ne njegova, nego danoga mu naroda.

Zaista, onome ko ne zna ništa više  o duhovnim činjenicama u razvoju Zemlje, tome je prirodno da u logičkoj svijesti zaključi da je narod iz utjehe zakitio žrtvu Kosova. Ali isto tako, onome, ko se učen danas u duhovnoj nauci postavi punim srcem i očima u dramsku sadržinu ove pjesme, tome se iz najdubljih dubina duše očituje šta je sve guslar kazao u onom kratkom stihu: „Misli care misli svakojake“.

Tako je uvjek u pjesmi. U pravoj pjesmi. Ona je građena kao što se gradi bilje, snagama života, naročito kad nije ometana mišlju kao što je to slučaj kod guslara. Tu je ona građena organski, snagama Sunca i tla na kome izbija. Zato se u jednoj slici, u jednom stihu ili ma kojem članu njenom do u cjelinu nalaze živi odrazi za razlog misli iz najviših oblasti duhovnog gledanja. Zato je pjesma dublja strana istorije, ogledalo unutarnjeg zbivanja, onog zbivanja u koje se tek ulazi našim posmatranjem.

Svijest Lazareva i položaj njegov zapisani su nam u tim stihovima na malo mjesta. Slijepi guslar nije ni mogao šire. Ali tu je sve u slici.  U početku vidimo pred Lazarem široki objav duše, ali duša je slika, čuvstvo, ona je san, nesigurnost; onda vidimo samotnika u kršenju, u golim mislima, u težem boju od onoga što će doći; tu dramatizacija odslikava „misli svakojake“, tu u času protiču vjekovi i oblasti, svijest se Lazareva oštri i uzdiže u gledanjima iznad nas, stiče sigurnost i daje zaključak.

Izabrano je „nebesko carstvo“. Izabrao ga je Lazar. Ali ako hoćemo mi pravilno da  uđemo u to stanje, u ono što guslareva slijepa duša iznosi u tome položaju slika, što iz položaja Lazarevog dolazi do nas samo u osjećanju; što nas diže, a i muči dok izbija samo na čas tu i tamo u svjetlucanju misli naše, to je – ako hoćemo pravilno da razmišljamo – zahtjev višega vida. I zahtev i jemstvo. Što nas diže to je jemstvo, što nas muči to je zahtjev. Potrebno je da puknu obruči našega znanja ako hoćemo da se u takvom pitanju nađemo savjesni pred odgovorom, potrebno je da se nađemo na vidiku koji je sigurniji, rječitiji, a i pravedniji nebom za naše stanje. I eto, baš ovdje – ako hoćemo da budemo očiti – u tome zahtjevu mi imamo već u klici ono što se je u Lazaru razbuktalo do ognja pri zaključku o prihvatu carstva. To je vidovitost. Ona je kod nas u klici. Lazar je počeo s pročišćene duše, no s mišlju on je počeo od nas i uzašao iznad nas. On je pri zaključku vidovit. Pri takvom zaključku zakonitost svijeta zahtijeva da on bude vidovit. U tome i jest smisao njegovog carstva. Sve do Kosova on je knez, od Kosova car. Njegova svijest, ona koju on proživljava od početka do kraja, to je svijest o kojoj se ja jedva usuđujem i govoriti, no koja je, prema imaginaciji koju čitam, svijest ognjevita u više faza. Na pročišćenoj duši novog zavjeta, ona se užiže od starozavjetne Ilijine i samotničke svijesti pa do Lazareve carske i sunčane. To nam govori pravilno čitanje pjesme. Pravilan prevod slika na budnu logičku svijest. A ta je svijest: svijest imaginacije.

Sad pređimo na drugu sliku. Na „Kneževu večeru“. Ponovo napominjem – jer to je kao što ćemo vidjeti važno – da „Kneževa večera“ živi u narodu pod više vidova, uglavnom pod dva vida prema raspoređju sjedalaca, a ističe se u raznim prilikama i postoji kao „varijanta“ u nekoliko pjesama. To je svojstvo preliva slike iz značenja u značenje, prema ključu unutarnjeg duhovnog zbivanja i prema potrebi stanovitog izraza. „Kneževa večera“ je nekad na kuli, nekad u Kruševcu, nekad pod čadorom. Tako je i sa raspoređajem vojvoda. Zato je ona u narodu živa. Življa nego u pojedinim stihovima. Mi ćemo zato sad, prema znanju iz duhovne nauke, objaviti „Kneževu večeru“ iz naroda sa onim licem koje je najizrazitije za slijed ovog predavanja. Tako se ona ovde javlja.

Postavljena je crkva od svile i skerleta. Ne crkva od kamena nego šator bojni na Kosovu polju. Spolja je u svili, u zraci tkiva od sunčanih snaga, iznutra u boji krvi žrtvene. Crkva i šator. Za čovjeka koji uči duhovnu nauku tú je prava Lazareva crkva, misterijski hram novoga zavjeta, simbol nad kamenom, objava slobode Vidovdana. Tu knez obavlja čin uoči Slave. Tu narod gleda “Kneževu večeru”.

Miloš Obilić, vojvoda i “zet” Lazarev, mlađi Lazarev zet, naučio se da caru sjedi uz koljeno s lijeve strane. Ovdje, uoči Vidovdana, vidimo drugi raspoređaj. Vuk Branković, stariji Lazarev zet, koji je ranije sjedao caru s desne, prelazi i sjeda na lijevu stranu. S desne strane sjeda Jug Bogdan sa Jugovićima. U zastavu, gdje su ranije sjedili Jugovići, tu , u zastavu, ovo veče sjeda Miloš sa dva pobratima.

Dakle u začelju Lazar; s desne strane Jug Bogdan i devet Jugovića; s lijeve Vuk i ostala gospoda; u zastavu Obilić sa dva pobratima.

Ničega nema  što bi ko iz okoline mogao objaviti caru. Nikoga kome bi on otkrio svoju tajnu. Ali sve je na svome mjestu. Večera protiče i čovjek je postavljen na vazi između udesa i svoga djela. Prvosveštenik Lazar je tu. Tu su i vojvode sveštenici. Svileni hram ispunjen je tajnom koja je znana samo caru – svešteniku.

Veliki vojvoda Obilić, zatočnik sjaja krvi rođene i časti junačke, mrk je. On predosjeća zamah, ali ga ne dokočuje s mišlju. U njegovoj duši sija beskrajno i mrači. Sine pa opet mrkne. Horizont je tu velik. Tu su vidici sjajni, ali ipak još vidici ovoga svijeta. Vuk gladi bradu što vidi raspoređaj na večeri, što mu je tobož uspjelo da obmane kneza o Miloševoj izdaji. I ako mu time nije uspjelo da spriječi bitku, da spasi glavu i zadobije zemaljske sitničavosti, ko zna, glava će se možda ipak iznijeti, ali suparnik je njegov tu već odbijen od kneza, i tuse, s njegovih spletaka, već osjeća bura koja će sjutra s mnoge strane da zamuti položaj carstva.

Lazar, međutim, svoju tajnu nikome ne može da povjeri. Ugovor je sklopljen s nebesima. U njemu je sve sitno skršeno, okršeno i prozračeno. Ono veliko, što se u njegovoj duši zna, ne može ni njegov najdraži sluga, njegov veliki vojvoda da primi. Ni on još nije zreo za široku unutarnju svjetlost, za svjetlost mira i uznošenja prije groba u drugi svijet, u oblasti duha koji je iznad granica naroda i iznad horizonta vezanog za krv.

Ali je Miloš zato taj kroz koga se dolazi k Lazaru. bez njega takvog, kakav je, bez karaktera njegovog u nama, ne može se ući u Lazareve oblasti. On je  taj, do Lazara najviši, stožernik u našoj duši kroz koga se tek dolazi na Lazarev vrhunac.

I Lazar ustaje. Sve što može da objavi, sve što treba da objavi vezano je na pokret i čin. Na prostor dakle, na obred, na konstelaciju slike u prostoru i vremenu riječi. Ustaje Lazar. Ustaje sveštenička riječ. Podiže čašu. On ne ukazuje odmetnika na način kako to misli Vuk, na način dosledan Vukovim spletkama, nego on napija zdravicu. Čašu slavskog sveštenog vina, najsvetiji čin Slave, čašu od zlata podiže on u zdravlje nikome drugo do junaku svom najvišem, objavljuje ga kao takvog, i izgovara:

„Zdrav, Miloše, vjero i nevjero,

„Prva vjero, potonja nevjero !

„Sutra ćeš me izdat na Kosovu

„I odbjeći turskom car-Muratu“.

I poklanja mu pehar.

          Gospodo, stanimo na ovom mjestu.

-NASTAVIĆE SE-

ALEKSANDAR RAČETA