Veliki gnosticki ucitelji

Valentin Bazilid iz Aleksandrije

Mani Nestorije

 

Valentin

Valentinova Gnoza

«Sretan je onaj tko se vratio samome sebi i probudio se, i blažen onaj tko je otvorio oCi slijepima.)

Evandelje istine

Pretpostavlja se da je Valentin, najveci gnosticki ucitelj svih vremena, roden oko l00. godine na podrucju Kartage. U mladosti poducavan je od ucenika jednog od izvornih Tsusovih apostola kojemu je ime Theodas. Vec zarana napusta svoj rodni dom: najprije odlazi u Aleksandriju, a potom u Rim gdje je bio izuzetno uvazen i cijenjen, te zamalo postao rimskim biskupom (danas kazemo - papom). Nakon dvadeset godina boravka u Rimu vraca se u Aleksandriju.

Svoj misticki nauk Valentin ima zahvaliti numinoznom iskustvu koje je popraceno ekstazom. U toj viziji, Valentin vidi novorodence koje na njegov upit odgovara da je Logos. Naravno, ovo ce iskustvo uvelike utjecati na formiranje njegove krscanske misli u gnostickom svjetlu. Valentin tvorca vidi kao nevidljivog Oca koji iz sebe emanira u nize oblike. Trideset emanacija cini vrhovne eone Plerome odakle proizlaze sva zemaljska zbivanja. Covjek svoj zivot moze zahvaliti demijurgu bas kao i sve sto ga okruzuje. Stanovnik je nizeg svijeta u kojemu je zarobljen, te stoga zudi za povratkom u prvobitno jedinstvo koje se nalazi van utjecaja demijurga. Razlog sto on toliko cezne jest latentna iskra koju posjeduje u sebi, a dana mu je neposredno od jedinog Boga Oca bez demijurgova znanja. Ovaj ce zametak, ukoliko se pojedinac za zivota «osvijesti», postupno rasti i na taj nacin izvrsiti konacni cilj: vratiti izgubljenu dusu makrokozmosu, jedinstvu s Vjecitim Ocem.

Crkveni otac Tedtulijan zapisao je da se Valentin pridruzio tom «krivovjerju» tek nakon godine l75. No i unatoc tome Valentinov nauk nikada nije bio osporavan jer je zivio u ono vrijeme kada se gnoza jos nije smatrala herezom. Za pretpostaviti je da korijene njegova gnostickog ucenja ipak treba potraziti u Aleksandriji koja je predstavljala pravo vrelo ucenja svih vrsta. Uz Valentina, otprilike u isto vrijeme, djelovale su jos dvije izuzetno vazne velicine. Bio je tu neoplatonicar Plotin te Klement  Aleksanddijski.

Plotin je bio misljenja da zlo nema svoj bitak, vec da ono znaci nedostatak dobra kao sto tvrdi krscanska teologija. Za razliku od sicusnog dijela izvornog Boga, sto ga Valentin u covjecjem tijelu vidi prikrivenim, Plotin smatra da je dusa covjecja uvijek savrsena u nutrini i odana svom bozanskom podrijetlu. Najveca razlika svakako se ocituje u samom poimanju bitka: Plotin ne smatra da je dusa utonula u materiju i tako postala okovanom, vec razlog sto dusa pribiva van Oca vidi u njezinom nepokoravanju.

Klement je rodeni Atenjanin koji u Aleksandriju dolazi tek pred kraj 2. stoljeca. Progonjen je od vrlo okrutnog cara Septimija Severa, te ubrzo bjezi u Malu Aziju. Za razliku od mnogih crkvenih oca, Klement je bio daleko snosljiviji prema poganskim bogovima. Cijenio je Platona. Tpak, smatra da punina spoznaje dolazi tek s otkrivenjem Tsusa Krista. Mada ga Crkva promatra kao borca protiv gnosticizma, Klement svojim djelima dokazuje da je i sam bio gnostik. Tako on krscanskog gnostika vidi kao onoga koji je predvoden Kristom. Tzuzetno je vrijedan slijedeci podatak koji nam sam Klement daje. U svom spisu Stromata VT, 6l-3, zapisao je: «Gnoza je usavrsavanje Covjeka kao Covjeka.prenesena usmeno, nasljedstvom, koja je stigla od apostola do malog broja onih koji je posjeduju). Time Klement ocito daje do znanja da je Tsus osim svog svjetovnog posjedovao i tajni nauk, kao sto je to sam u izrekao u evandeljima (Mt l3,   l0-ll):

J pristupe uCenici pa ga zapitaju: "Zasto im zboris u prispodobama?" On im odgovori: "Zato sto je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano.

No, za razliku od Valentina, Klement Krista vidi kao otkupitelja onako kako ga vidi Crkva, dok Valentin, pozivajuci se na izvorno grcko znacenje te rijeci, smatra Krista skrbnikom naseg zdravlja, dakle onim cija je uloga u tome da bude pomocnik nasem izbavljenju, ucitelj.

Prema Valentinu Krist je dakle arhetip palim dusama, onaj ciji nauk treba slijediti i vlastitim ga iskustvom primijeniti na ovome svijetu. Krscanski kriticari nastojali su ovdje pronaci dokaz vise u prilog Valentinova krivovjerja, ali i unatoc njihovu misljenju, Valentin je izuzetno cijenio Tsusa sto je slikovito opisao u «Evandelju istine». No i unatoc tome Valentin od Krista ne ocekuje spasenje: ono je po njemu izlisno ukoliko covjek ne poradi na sebi i putem duhovne samospoznaje ne dosegne posvemasnju unutarnju transformaciju.

Irenej nas u svom djelu «Protiv hereze» poblize upoznaje s Valentinovim gnostickim stajalistima. Tako on iznosi Valentinov stav da probudeni «unutarnji covjek» ne oslobada sebe u dusi, koja je posljedica nedostatka, vec u duhu, odnosno onom njegovom latentnom dijelu: taj proces jest izbavljenje i njega je nemoguce izvrsiti bez gnoze. Time on Logos promatra kao pomocnika u procesu koji covjek sam ima izvrsiti. Ne postoji otkupiteljska pomoc izvana osim kao smjerokaz. Covjek je sam taj koji sebe oslobada i cini to sveukupnom transformacijom vlastitog dusevno- tjelesnog bica u Svjetlost. Sam Tsus, reci ce Valentin, roden je pod stanovitom sjenom koju kasnije «odvaja od sebe» (Adversus Haereses, J 11,1): Carl Gustav Jung, analizirajuci njegov nauk, smatra da ta «sjena» znaci zidovski zakon pod kojim je Tsus roden. Covjek se dakle oslobada od svega sto pripada grubotvarnom svijetu, i sve dok se ne odrece i posljednje svoje vezanosti, nece postici izbavljenje.

Zanimljiva je Valentinova podjela ljudi na tri kategorije: on vidi hylice, tvarne ljude, psihike, ljude koji rukovode vlastitim umom i pneumatike, koji vec rodenjem zadobivaju tu sposobnost da budu otvoreni djelovanju Logosa. S obzirom na kasniju podjelu krscana na klerike i pneumatike, ocito je da je sam Valentin vec zarana uocio nejednakost medu ljudima u pogledu pristupa bozanskom otajstvu. Zato su psihici nizi krscani kojima su potrebni vodici od krvi i mesa, dok pneumatika vodi sama Bozja Rijec koja mu pomaze da izvrsi sjedinjenje s Pleromom. Psihika uvjeravaju da je roden s grijehom, i da je nas zivotni sustav siromasan zato sto smo ga sami stvorili takvim; no pneumatik zna da je ovaj svijet sustinski manjkav, te da njegova nesavrsenost nije posljedica nasih grijeha vec same njegove prirode koja samo oponasa beskrajnu ljepotu Vjecitog Jednoga.

Krscanska teologija ovakvom ce uvjerenju stosta zamjeriti. Augustin ce u prilog dokaza vlastitom uvjerenju da je covjek sam kriv sto njime vladaju tirani, navesti Vergilijev stih:

«On Cini da licemjer vlada zbog izopaCenosti puka).

Stoga je u Valentinovu nauku ocita teznja da skine s covjeka uteg grijeha i odgovornosti za ovaj svijet, pa svu pozornost usmjerava na izbavljujuci potencijal koji nosimo u sebi. Svijet u kojemu zivimo tek je iluzija kojom se zavaravamo, i koliko za nj prianjamo, utoliko teze dolazimo do izbavljenja. Valentin prihvaca heraklitovski nebitak ovoga svijeta i upravo to snazi njegovo uvjerenje da ovaj svijet nije konacan plod Vjecitog Oca. Naravno, covjek koji zivi u strahu pred Bogom je onaj koji vjeruje u demijurga: nas pravi istinski Bog je van ovoga svijeta i ne poznaje metode zastrasivanja kojima uza se nastoji vezati one koji ga ljube.

Put povratka u jedinstvo s Bogom nemoguc je dakle bez mentalne alkemije. Covjek koji zeli k Bogu mora svoje dusevno-tjelesno jedinstvo podrediti unutarnjoj snazi Duha. Cin koji se od covjeka ocekuje jest alkemijsko vjenCanje cime dusa stupa u zagrljaj svog Oca i s njime postaje JEDNO. To je nemoguce izvrsiti ako covjek sasvim ne izmijeni svoj zivot. Zakone treba primjenjivati ljubavlju prema bliznjem i prastanjem te zeljom za uzasascem k Bogu, koji je u nas usadio neunistivu iskru cijim plamenom mozemo ogrijati sve svoje bice. Taj proces pojedinac vrsi individualno cime samospoznaja postaje osnovni princip i ne prianja uz kolektivni obrazac koji nudi Crkva, jer on nije zadovoljavajuc. Sakramenti vjencanja i izbavljenja, spomenuti u Filipovom evandelju, nedvojbeno nam daju na znanje o kakvom je «vjencanju» rijec. Unutarnje elemente covjecje psihe treba natrag sjediniti i time nadmasiti ne samo vlastitu dvostruku cud, vec ujedno i sav ovaj svijet koji je sustinski dualan.

Spas je dakle u JEDNOM.  Tko sebe ucini JEDNTM, sve je postigao.

«Zato me poslusaj, o Svjetlosti nad svjetlima, jer sada pjevam Tvoju pjesmu hvale u trinaestom eonu, podruCju iz kojeg sam otisla.

Spasi me, o Svjetlosti, u Tvomu velikomu misteriju i oprosti moj grijeh prema Tvojoj velikoj trpeljivosti. Krsti me, oprosti mi grijehe i oCisti me od mojih prijestupa.

Moj  je  prijestup  snaga  s  lavljom  glavom,  koja  pred  Tobom  nikad  nece  ostati skrivenom; jer zbog nje sam sisla.

Od svih nevidljivih, u Cijem podruCju sam se nalazila, samo sam ja zgrijesila i sama sam sisla u kaos. Pred Tobom sam zgrijesila, kako bi Tvoj zakon bio ispunjen."

Pistis Sophia J, 57

Bazilid iz Aleksanddije

Bazilid je Sirijac koji je djelovao u Aleksandriji otprilike u Valentinovo vrijeme. KritiCari gnoze smatraju da je Bazilid upravo zahvaljujuci svom podrijetlu bio sklon dualizmu, no ovaj se veliki uCitelj poziva na tajni Jsusov nauk sto ga je on osobno dao apostolu Mateju, a dospio je putem tajnih spisa u njegove ruke.

Bio je izuzetno plodan pisac; mnogi su ga smatrali filozofom uslijed njegova oslanjanja na Adistotela, no Bazilid je bio i ostao jednim od najvecih gnostickih ucitelja svih vremena.

Bazilidovim naukom osobito je nadahnut Cadl Gustav Jung koji je pomno proucio njegov nauk, a jednom prilikom imao trodnevni hipnoticki trans, primivsi tada poruke od svog ucitelja. Sazdao ih je u svom djelu "Sedam propovijedi mrtvima" koje je potpisao Bazilidovim imenom. Tko sumnja u istinoljubivost Jungova misticnog iskustva, zacijelo ce i sam zapaziti neospornu slicnost izmedu onoga sto iznosi Jung i Bazilidova nauka.

Bazilidov najzesci kriticar bio je Hipolit koji je nastojao osporiti njegov gnosticki nauk i ukazati krscanima na opasnosti koje stoje u takvim vizijama. No Hipolit je u svojim kritikama iskazao nedostatak maste i sklonost doslovnom shvacanju, pa je preuvelicavanjem dosao do zakljucka da Bazilid negira odnosno relativizira Boga. Razlog sto ga Hipolit pogresno tumaci jest u tome sto ne shvaca osnovnu poruku Bazilidove tvrdnje da je "Bog onaj koji nije". Tumaceci to prema vlastitim uvjerenjima, Hipolit zakljucuje da je takva postavka neodrziva jer Bog nesumnjivo jest. No, Bazilid zaista ne misli da "Bog nije". Kao prvo, on time zeli reci da je Bog onaj koji nije dostupan nasim osjetilima, pa se stoga nalazi s onu stranu naseg razumijevanja; nase misljenje suvise je ograniceno da bi ga moglo pojmiti te stoga Bog izmice nasim shvacanjima. On dakle jest, ali istodobno i nije.

Kao sam pocetak svega Bazilid navodi vrijeme kada nicega nije bilo. U doba kada ce se pokrenuti stvaranje postojalo je samo NTSTA iz cega dakle "Bog koji nije" stvara kreacije od onoga sto "nije". Rijec je o beskonacnom Nista koje je Sve. Taj prostor naziva se Pleroma i on je istodobno punina i praznina. Apsolutna praznina je mjesto koje se ispunjava samo posvemasnjom puninom i utoliko su Sve i Nista jedno te isto. Pleroma nema kvalitete jer ona je kvaliteta sama po sebi: ona je Sve u najsveobuhvatnijem smislu i zato je ne mozemo obuhvatiti razumom. Onaj kojemu bi to poslo za rukom ne bi vise bio od ovoga svijeta.

Takav Bog naziva se Abraksas, i on je iznad svih bogova i demona nizih svjetova. On se razvija kao djelotvornost nasuprot nedjelovanju te stoga nije uzrok nego posljedica nedjelotvornosti. Abraksas dakle posljedicno nastaje kao nedjelotvornost sebi suprotstavljenog mehanizma koji je Nista. Bazilid ga promatra kao Bice jer ono nasuprot sebe ima nesto od cega se razlikuje, a osnovni princip Bica jest razlicitost kao kategorija koja je odredena osobitoscu koju Jung naziva PRTNCTPOM TNDTVTDUALNOSTT. Bog Abraksas je dakle onaj prvoga reda, od kojega sve potjece. Tznad svih je zamislivih kategorija i ne podlijeze dvojstvu kakvo mi poznajemo, a pod

kojim utjecajem su nizi bogovi dobra i zla. Tvorac je "trostrukog" sinstva: prvi Sin je uz Oca, drugi dobiva krila, a treci pada najdublje u bezoblicnost; to su Duh, dusa i tijelo. Tsus je uzor trecem sinstvu, covjecanstvu, kao unutarnji duhovni arhetip od kolektivnog, ali jos bitnije - individualnog znacaja.

Pleroma je dakle sva osobitost i neosobitost, i ona ono osobito (Bice) magnetski privlaci i navodi da postane JEDNO sa svime, sto je neosobitost. Smisao zivljenja jest pretakanje iz stanja individualnosti u stanje neindividualnosti koje je bozanska punina. Otuda i svi otpori pred kojima se bica nalaze u teznji da ispune svoj cilj. Priroda njihove individualnosti, razlikovanja, nagoni ih da samoodrze svoju zasebnost prema svemu sto ih okruzuje. To je zemaljski ego u bicu: on vuce k nizem svijetu i ne dopusta to konacno sjedinjenje u neosobitost koja je SVE kao nas osnovni cilj. Bica nasuprot sebe imaju sile koje na njih djeluju, i pod cijim utjecajem postaju medij njihova djelovanja, subjekti ocitovanja nematerijalnih sila.

T kod Bazilida se, bas kao kod svih gnostika, zamjecuje nedvojbena sklonost skidanju odgovornosti grijeha s covjeka na sile koje na nj djeluju. Po njegovim rijecima iz Jungova iskustva nasuprot bicima su demoni seksualnosti i demoni duhovnosti. Prvi su simbolizirani Zmijom koja se u nama ocituje kao zelja-misao; zenske je prirode i zavodljive cudi. Drugi su Bijela Ptica koja povremeno silazi covjeku kao djelotvorna misao; ona je ocitovanje Duhovne Majke, nosioc svjetlosti bozanskoga sunca. Covjek je dakle usred dodira tih dviju sila i one bitno oblikuju njegovo ponasanje. One su nosioc njegova dobra i zla; njegov mracni i svijetli demon koji mu kadsto govori da bude dobar, a ponekad ga puti na zle radnje. Upravo zato covjek je dvostruke cudi i stoga sam po sebi nije kategoricno odredljiv, uostalom kao i svijet u kojemu zivi.

U Bazilidovom ucenju zamjetna je slicnost s budizmom; stovise zamjetnija no u drugih gnostickih ucitelja. Budisticka nirvanapodsjeca na Bazilidovu neosobitost, jer i u jednom i u drugom slucaju bice vise ne postoji buduci da nema nicega od cega se razlikuje, poistovjeceno sa svime. Ovaj ce argument, kao i ostale kojima ga optuzuju za sinkretizam, bitno utjecati na oblikovanje slike o buducim gnosticima kao sinkretistickoj herezi u ocima toboze pravovjernih krscana.

Od Bazilida proizlazi nauk o "prividnosti" Kristova tijela. Krist ulazi u tijelo Tsusa po krstenju na rijeci Jordan, a napusta ga prije raspecal. Ova metafora aludira na uskrsnuce u tijelu koje je u odnosu na snagu Duha vazno kao omotac unutar kojega ce se izvrsiti znacajan proces. Crkvi, koja je Tsusov lik promatrala sasvim u bozanskom svjetlu i liseno svih zemaljskih strasti, ovakvo je stanoviste apsolutno neprihvatljivo. Materijalno tijelo u Bazilida tako posjeduje izniman znacaj jer krije u sebi trecinu bozanstva. Za razliku od takvog naucavanja, Crkva ga promatra kao izvor sveg grijeha, uzrok, a ne kao posljedicu po nastanku iz materijalne prirode cija se nesavrsenost ogleda u njezinu dualizmu.

Tpak, Bazilid je u sustini pesimist. Osuduje radanje, ali kao protivnik askeze, koju poput Nietzschea smatra licemjernom, dopusta seksualnu slobodu, misleci kako je ona

l pojedini izvori navode kako Bazilid uopce negira da je na krizu bio raspet Isus, nego, kao sto to stoji u jednoj kur'anskoj suri, navodi da je na krizu zavrsio neki drugi covjek, imenom Simun.

korisnija od usiljene cistoce koja je izvor licemjerja. Ovakav njegov stav prema seksualnosti duboko je osuden od Epifanija i drugih krscanskih kriticara: stovise, Epifanije navodi nastrane orgije kojima su navodno pristupali bazilidijanci. No s obzirom na cinjenicu da njegovi rukopisi nastaju iz vremena kada je gnoza bila stalna meta napada crkvenih oca, a da nas drugi izvori o tome ne obavjestavaju, ne mozemo biti sigurni u objektivnost njegovih zapisa. Krscanska je revnost cesto odlazila u krajnje pretjerivanje prema onim naucima ciju sustinu nisu shvacali, pa su je zbog neznanja toliko i napadali.

Mani

«Poslusan ucenik ja sam, iz zemlje Babela proizisao.

Proizisao sam iz zemlje Babela T vrata Babela se drzim.  Ucenik  propovijedajuci  ja  sam, Tz zemlje Babela dosao.   Dosao sam iz zemlje Babela Uputiti  poziv  svoj  zemlji»

Mani je rođen 216. godine u gornjem Babilonu. Njegov otac pripadao je vjerskoj zajednici judeokrscana, tzv. Elkasitima (mandejima), koja je bila odana asketskom naCinu iivota i imala stroga pravila reda. Manija je otac uveo u zajednicu jos kao dijete, pa ondje provodi Citavo svoje djetinjstvo i mladenastvo, sve do 25. godine iivota. Sasvim je izvjesno da je tijekom boravka prolazio kroz rituale Ciscenja kakva su poznavali sami eseni.

U meauvremenu Mani je nekoliko puta imao mistiCka iskustva. Ona su poCela jos u djeCaCko doba, no najvainije je bilo ono iz vremena prije no sto ce napustiti zajednicu i otisnuti se u svijet da zagovara novu vjeru. To iskustvo Mani je opisao slijedecim rijeCima: « Kada sam imao 24 godina, u godini kad je Ardasir, kralj Perzije, pokrio grad Atru, i u godini kada je njegov sin Sopor okrunjen velikim kraljevskim draguljem, u mjesecu farmotija, osmog dana u mjesecu, Gospodin mi posla mog pratitelja, moga dvojnika.Kada je on dosao, oslobodio me okova, odvojio me i udaljio od Zakona pod kojim sam rastao. Tako me je pozvao i odvojio od tih ljudi». Anaeo je Manija odredio za misionara nove univerzalne religije koja ce nastupiti na mjesto starih, iskrivljenih i zaboravljenih. Mani je uvjerenja da su religije Buddhe, Zaratustre i Jsusa izvrnute upravo zato sto oni za sobom nisu ostavili pisanu rijeC, pa su ljudi pribjegli vlastitim interpretacijama sto je ugrozilo njihov izvorni smisao.

Zato je opus Manijevih djelo bio priliCan, no uslijed progona kako na zapadu tako i na istoku, mnostvo je njegovih spisa unisteno. No 1900. godine pronaaeni su u jednoj kineskoj provinciji brojni tekstovi; meau njima su liturgijski fragmenti, katekizam, razni dogmatski tekstovi i ispovijedi. Tridesetak godina kasnije u Egiptu su pronaaeni manihejski psalmi, pisma i dijelovi knjige opceg manihejskog uCenja na koptskom jeziku.

Mandeji su nauCavali da je Jahve (Yan Shamaya - Jah Nebesa) sekundarna emanacija vrhovne trijade, i da je Adam njegova emanacija. Ovdje su udareni temelji kabalistiCke gnoze. Mandejski nauk uvelike je utjecao na Manija, ali on se oslanjao i na druge religije, nastojeci u svakoj od njih otkriti njihov izvorni, netaknuti smisao. UnatoC teinji da sintetizira razna religijska uCenja, Mani se  smatrao Jsusovim apostolom. U manihejskom psalmu 247 pise:

«Dodi k meni, o zivi Kriste! Dodi k meni, o svjetlo dana!

O milostivi, o tjesitelju, zazivam te da mi se obratis u sat tjeskobe. Tvoj sam slatki jaram uzeo na cistoci.

Cast i pobjeda neka je nasem Gospodinu, tjesitelju i njegovim svetim izabranima

I  dusi  blagoslovljene  Marije».

Jsusa je opjevao u jednoj himni:

Uputili su se da ga ubiju   i proglase svojim kraljem.

Stavili su mu krunu na glavu Da bi ponizio njihove kraljeve. Obukli su mu haljinu

Da bi ih lisio njihove snage. Ogrnuli su ga grimiznim plastem Da razori njihovu zudnju.   Stavili su trstiku u ruku

Da bi pisao o njihovim grijesima. Dali su mu ocat i mirtu da pije, Jer su zalovali.

Proboli su ga kopljem,

Jer je razorio njihovu predodzbu.

Mani se smatra dostojnim Parakleta, najavljenog u Jvanovim Otkrivenjima. Jsus ga salje s namjerom da oCuva izvornost svog uCenja. Poput Mandejaca i Mani smatra da starozavjetni Jahve nije Bog svjetla, vec samo jedna njegova emanacija. Svoje uCenje prikazuje u obliku legendi u knjizi «Prikaz dvaju velikih nacela) gdje slikovito opisuje povijest CovjeCanstva. Poput svih gnostika i Mani tvrdi da je svijet proizisao iz pada, te da nije savrseno Boije djelo kako to smatra krscanska teologija. Raj svjetla proteie se, nasuprot kraljevstvu mraka, na sjeveru, izmeau istoka i zapada, i njime upravlja Otac preko dvanaest svjetlosnih bica. Nasuprot kritikama Crkve, Mani svejedno ne drii da je rijeC o savrseno ekvivalentnim snagama. Poredak mraka samo je deformacija svoje suprotnosti i u nj svjetlost uspijeva prodrijeti, no zato tama nikada ne prodire u podruCje Ciste svjetlosti.

Materijalni svijet nalazi se u sredini između utjecaja svjetla i tame. Upravo iz tog razloga nasa je sfera toliko podvojena. Ona je popriste ratnih zbivanja izmeau sinova svjetla i sinova tame. Covjek s «pet snaga) (razum, duh, inteligencija, misao i razumijevanje) je zamisljen kao bojovnik kojega svjetlost stvara protiv sila tame, no on okrece leaa svome tvorcu i tako pada u zarobljenistvo. Bog svjetla stoga iz sebe stvara Duh kojim namjerava osloboditi Covjeka iz svijeta materije. No on se ne moie spasiti ukoliko samospoznajom ne otkrije prave razloge podvojenosti svoje naravi i odmah ne pribjegne spasavanju svoje duse.

Za razliku od mnogih drugih gnostika, Mani ne zagovara raaanje Novoga Covjeka niti transformaciju, vec povratak prvobitnoj Cistoci koja blista nasuprot tame: Manijev idealni «novi Covjek) je onaj prastari, iz vremena prije pada, kojega Jvan Krstitelj naziva onim koji ce doci, ali je vec bio prije njega. U dualnom svijetu, okovanom suprotnostima, Covjek se mora opredijeliti za svjetlost da bi izvrsio svoju misiju. Vaino je da svaki pojedinac u sebi objavi otkrivenje koje posjeduje snagu unutarnje vizije koje ne pripadaju razumu niti nama poznatoj logici. RijeC je o unutarnjem prosvjetljenju koje je oCitovanje Kristova silaska. Njime uCenik postaje voljan izvrsiti sedmerostruki proces buaenja duse Cemu nuino prethodi oslobaaanje od iluzija ovog varljivog svijeta. Da bi Covjek uspio, mora se okrenuti prema nutrini vlastita bica, pronaci elemental kojim su povezani mikrokozmos i makrokozmos, te dopustiti da se izvrsi sjedinjenje suprotnih elemenata. Mani to opisuje slijedecim rijeCima: «Prepoznajem i pouzdajem se u kriz svjetla koji nam pruza univerzalni zivot, jer je moja dusa njegov odraz». Hermes bi rekao: «Struktura mikrokozmosa u skladu je sa strukturom makrokozmosa), a Novi zavjet govori: «Ja sam u Ocu, a Otac je u meni».

Dualnost svijeta moguce je izbjeci tek suoCenjem sa stvarnom slikom o vlastitim osjetilima. Bez tog suCeljavanja nema napustanja svijeta osjetila, nema sklonosti za vjeCnim iivotom, niti ielje za nadmasivanjem smrtne dualnosti; takvo bice vezuje se uz vanjske predmete Cijim postaje robom, sto njegova iskustva konaCi u patnju koja ga Cini sve vecim zarobljenikom. Mani razlikuje dvije vrste ljudi: jedni su oni koji izbjegavaju svjetlo, i oni Cine vecinu, a drugi su simbolizirani bijelim golubom, i oni se nastoje osloboditi vezanosti za ovaj svijet. Mani upucuje poziv ovim rijeCima:

Uzmite svoj kriz,  odbacite svijet.  Oslobodite se krvnih veza.

Nadvladajte staru osobnost. Uspravite novoga covjeka. Tzvrsite svetu zapovijed. Oslobodite prostor za goluba bijelih krila,

i ne dopustite da u nj ude nijedna zmija.

Manihejci su bili strogi asketi koji iivljahu s nastojanjem da se oslobode svake ielje (ovdje je vrlo zamjetna sliCnost s budistiCkim konceptom). Bili su okupljeni u manihejskim crkvama koje su nicale od zapadne Afrike pa sve do Kine. Glavarom te crkve smatrao se Mani (odakle su autoritet namicali vrhovni hijerofanti crkava), a za podloinike ima 12 apostola, 72 biskupa i 360 svecenika. Pravila reda bila su stroga sto se tiCe svih oblika tjelesnih uiivanja. Manihejci su bili protivnici braka i seksualne slobode te zagovarali spolnu suzdriljivost. Zbog nemogucnosti da svatko slijedi tako rigorozne propise, manihejci se dijele na electe (izabrane) i audientese (slusaoce). Oni koji samo slusaju imaju sluiiti izabranicima te brinuti o njihovim iivotnim potrebama.

Mani je, zbog svoje jasne vizije uokvirene u Cvrsti koncept, s lakocom razotkrivao sva prokletstva ovoga svijeta, i na taj se naCin zamjerio tadasnjim vladajucim elitama. Jako je u poCetku uiivao sklonost perzijskog cara Sopora, nakon dolaska na vlast kralja Bahrama izmijenio se stav povlastenih prema Manijevu uCenju, a kako su ga vec od ranije perzijski svecenici smatrali heretikom, tako su zapoCeli progoni. Na zapadu situacija nije bila nista bolja. 297. g. car Dioklecijan odreauje spaljivanje voaa manihejske vjere u Africi, a osam desetljeca kasnije car Valentinijan nalaie im zapljenu imovine. Neshvacen od voaa, omrznut od svecenika, izdemoniziran od praznovjernih krscana, Mani je konaCno uhicen te muCeniCkom smrcu okonCao svoj iivot u jednom od babilonskih kazamata.

Krscanski kritiCari nisu stedjeli Manijevu vjeru. Meau njima najgorljiviji bio je Aurelije Augustin, i sam manihejac gotovo puno desetljece. Jz kritika sto ih je uputio na raCun manihejske vjere bjelodano je jasno da Augustin nije shvatio manihejsko uCenje, iako se hvastao da ga dobro poznaje, te da zato smije reci kako je rijeC o zloCinaCkom nauku. Augustin se oCito nije mogao rijesiti svoje zemaljske koie. U Tspovijestima 3,6 to i sam potvrauje: «Ondje mi se nalagalo da vjerujem, ali to vjerovanje nije se slagalo s onim obrazlozenjima koja sam utvrdio racunom i svojim ocima, nego je bilo potpuno suprotno». On naime traga za razumskim dokazima (7,12) Cime dokazuje da Augustin nikada nije shvatio bit manihejstva, te je stoga i pripadao samo krugu audientesa, bez neke osobite perspektive da pristupi onom krugu uCenika koji ce se odvaiiti na inicijaciju. Augustin je bio sasvim od ovoga svijeta, te je stoga i zavrsio u onoj Crkvi, koja ovaj iluzorni svijet stiti kao navodno dobar, a krivnju pronalazi u Covjeku i njegovu zlu.

U skladu s dogmatskim shvacanjem jednoga Boga u svjetlu Apsolutnog dobra, Augustin prigovara manihejcima da «.Tstinu, koja je stvorila stvorenja, ne traze s poboznim osjecajima i zato je ne nalaze; ili ako je i nadu, premda upoznaju Boga, ne caste Boga kao Boga, niti mu daju hvalu.» (Tspovijesti 3, 5). Augustin je oCito bio irtva idolopokloniCke vjere u Boga, vjerujuci da je sama poboinost dostatna da Covjek bude Cist. On Oca promatra kao Summum Bonum kojemu se treba klanjati i obracati molitvom, no Mani (kao i gnostici opcenito) takav pristup Bogu smatraju nedostatnim, smijesnim i licemjernim. Augustin nadalje smatra da zlo nema svoj bitak, nego da je samo odraz nedostatnog dobra. Tako on, obrativsi se Bogu, kaie: «Za tebe uopce ne postoji zlo. Ne samo za tebe nego ni za sva tvoja stvorenja, jer izvan njih ne postoji nista sto bi moglo provaliti unutra i pokvariti red koji si im ti postavio» (Tspovijesti, l3,l9). Jz ovoga je vidljiva sustinska razlika izmeau Augustinova prianjanja uz teolosku konstrukciju dobra i zla nasuprot gnostiCkom uvjerenju da je zlo postavilo svoj bitak nasuprot dobru. «Tzopacena volja» (Tsp. l6,22) je temeljni krivac sveg zla na svijetu, i zato Augustin zastupa ideju vjere u Krista otkupitelja.

Crkva ce Augustinove argumente koristiti kao dokaz par exellance ne samo protiv manihejaca, vec ujedno protiv svih gnostiCkih uCenja, zanemarujuci ono bitno: da Augustin, oCito, nije bio dovoljno pripremljen da shvati istinu o ovome svijetu koji se sustinski sastoji i od zla, koliko od dobra. KritiCari su otisli toliko daleko da su Manija nazvali Parsifalom, sto u prijevodu znaCi «ludi Perzijanac), a iz korijena njegova imena porijeklo vuCe i rijeC «manijak). Mrinja teologa bila je tolika da nisu prezali ni od ovakvih kvalifikacija Covjeka s Cijim se naukom nisu slagali.

UnatoC tome manihejski je nauk nadahnuo sve buduce gnostiCke skole, sve do Jacoba Boehmea, Cije je nauCavanje bilo vrlo blisko Manijevom.  Mani  je  ostavio dubok trag u ovome svijetu, a njegova irtva nije ostala bez posljedica.

Duso, o duso, imaj na umu Eon svjetla.

O duso, odakle dolazis? Dosla si iz visina.

Strankinja si na svijetu. Prolaznica si na zemlji.

Ti imas svoju kucu u visini, svoj sator radosti.

Ti imas svoga pravog oca, svoju pravu majku,

ti imas svoga pravog brata.

 

Nestodije

Povijest Crkve obiljeiena je brojnim raskolima i sukobima koji su sastavni dio njezine povijesti. Prve svaae rasplamsale su se usvajanjem dogmatskog principa teoloskog umovanja gdje se s jedne strane nastojala oCuvati jedinstvenost Boga, dok je s druge strane trebalo Krista protumaCiti kao Boga. Time su nastala brojna tumaCenja iza kojih su, jasno, stajali «zemaljski) interesi. Crkva se, koja je sebe smatrala neposrednom nasljednicom apostola Petra i Duha Svetoga koji je sisao na apostole a zatim nastavio proiimati i crkvene oce, osobito trudila da narav Jsusa Krista bude sasvim izjednaCena s Bogom. Time bi njezin ugled u oCima vjernika bio veci sto bi joj jamCilo apsolutni autoritet u tumaCenju krscanstva i utjecalo na njegovo sirenje diljem svijeta.

Pored aleksandrijske teoloske skole od 260. g. djeluje na podrucju Sirije antiohijska skola koju je osnovao mucenik Lucijan. Ucenja dviju skola u pogledu Svetog Trojstva bila su razlicita jer su ucenici iz Antiohije u Logosu vidjeli drugotnog Boga (u Kristu se dijeli bozansko od ljudskoga: Krist je theos teleios kai anthropos teleios), dok su aleksandrijski ucenici naucavali istovjetnost Sina i Oca (u Kristu bozanska i covjecja narav je objedinjena). Otprilike u to vrijeme pojavio se i Adije koji je naucavao da je Logos sasvim odvojen od Boga i da je u Kristu trpio, a ono sto je Bog ne moze zbog svoje savrsenosti trpjeti. Logos je stvoren voljom Ocevom a ne iz Njegove biti, sto ukljucuje njegovu promjenjivost, pa se za Tsusa Krista, smatraju arijevci, ne moze tvrditi da je Bog, nego samo u prenesenom smislu. Arije je izopcen na Nicejskom saboru 325. g, a njegov je nauk proglasen herezom.

Nestodije je roden u Siriji kao prilicno nadareno dijete. Najprije je bio svecenik u Antiohiji, a zatim je, na poziv cara Teodozija TT, 428. g. prihvatio carigradsku biskupsku stolicu. Nestorije se protivio ideji koja je prije njega bila uvrijezena u Carigradu da je Marija bogorodica (Theotokos), sto je izazvalo javnu sablazan koja je daleko odjeknula. Umjesto takva uvjerenja Nestorije je vjerovao da se Marija mora zvati «Kristorodicom» sto mu cinilo daleko prikladnijim nego da joj se nadjene dogmatska formula da je majka Bogu. Tz njegova ucenja izvucen je zakljucak kako je rijec o promatranju dvije naravi Krista sto je izazvalo pobune monaha i klerikalaca u tadasnjem Carigradu.

U ono vrijeme djelovao je u Aleksandriji Cidil koji je zestoko zastupao ideju jedne naravi (mone fysis), odnosno «jednu utjelovljenu narav Boga Logosa». Snazno se oslanja na definiciju Marije kao Theotokos i nacuvsi da u Carigradu djeluje biskup koji to porice, od njega zahtijeva da pojasni svoj nauk. Nestorije je uputio prilicno suzdrzan odgovor, kojim je medutim otpoceo tezak sukob dvojice otaca obiljezivsi time vrhunac nesuglasica izmedu dviju teoloskih skola.

Nestorije je prvi obavijestio papu Celestina u Rimu o sukobu, ali posiljke stizu i iz Aleksandrije. Na temelju njih Ivan Kasijan napisat ce svoje djelo u kojem osuduje Nestorijev nauk.

Prepiska izmedu Cirila i Nestorija time nije minula. Ciril upozorava carigradskog biskupa da uskladi svoj nauk s interesima vjere i ucenjem otaca koji su Mariju promatrali kao bogorodicu iz koje je rodeno tijelo s kojim se Logos sjedinio. Ali Nestorije nikako nije zelio prihvatiti da je sama bozanska narav rodena i umrla i optuzuje Cirila da u potaji siri arijansku herezu. Ovo je Cirila razjarilo te on stade pripremati obiman materijal protiv Nestorija, koristeci se pritom brojnim povlasticama i manipulacijama, sto ce se potvrditi godinu kasnije na koncilu u Efezu. U Rimu je 430.

g. odrzana sinoda gdje se trebao donijeti sud o Nestorijevu nauku, i gdje su koristeni kako Cirilovi materijali tako i Kasijanovo djelo «De incarnatione Domini». S obzirom na okolnost da Nestorije na toj sinodi nije imao nikoga da brani njegov nauk, on je osuden zato sto u Kristu vidi samo covjeka te time propitkuje njegovo djevicansko rodenje i njegovu otkupiteljsku moc. Potvrda rimske sinode je bila uglavnom formalne

naravi: papa je zatrazio od Nestorija javni opoziv, a Cirilu je povjereno da se pobrine za provedbu te odluke.

Ciril je nekoliko mjeseci kasnije sazvao sinodu u Aleksandriji gdje je Nestorije osuden kao krivovjerac, te salje Nestoriju pismo s l2 iskaza koje ovaj ima opovrgnuti. Antiohijska je skola odbila pokoriti se tim zahtjevima i tada sazvan je 3. ekumenski koncil u Efezu 43l. g. Ovdje je Ciril uvelike prekoracio svoje ovlasti u zastupanju rimskog pape tako da o nekoj objektivnosti nije moglo biti ni govora. Nestorijev odgovor na Cirilovo pismo, koje je glasanjem biskupa podrzano kao uskladeno s nicejskim odlukama, proglasen je blasfemijom, a on dobiva nadimak «novi Juda».

Ubrzo je izglasana osuda koja izopcuje Nestorija sto je izazvalo nesuglasice u njegovih sljedbenika, tako da je carev predstavnik proglasio odluke sabora nezakonitima. Ali nekoliko dana kasnije sazvan je novi sastanak i s papinskim je

legatima iz Rima stigla osuda Nestorija cime su zapoceli neredi, pa cak i fizicki obracuni. Protiv ove odluke nista se nije moglo uciniti iako je Ivan iz Antiohije sazvao protukoncil. Nestorije je prognan najprije u Arabiju a potom u Egipatsku pustinju, a Ciril je, da bi se dodvorio onima koji su ga podrzali, njima uputio bogate poklone sto je Nestorije nazvao mitom.

Nakon toga pocelo je spaljivanje Nestorijevih spisa, tako da su uglavnom sacuvana djela koja je zapisao nakon progonstva. Ali niti njegov progon nije sasvim smirio uzavrele strasti izmedu dviju skola. Antiohijski oci i teolozi odupirali su se prihvatiti osudu Nestorija, dok s druge strane Ciril nije htio ukinuti l2 anatemizama koje su Nestorijeve pristalice trebale poreci. Tek dvije godine kasnije zahvaljujuci Teododetu iz Kida Ciril ce prihvatiti kristolosku formulaciju antiohijskih biskupa, kada mu je Teodoret objasnio da se u njegovih l2 iskaza krije opasnost «mijesanja dviju naravi».

Time je postignut kakav-takav mir izmedu zapadne i istocne teologije u koju svrhu je definirana i zajednicka dogma na 4. opcem saboru u Kalcedonu 45l. g. (da su u Kristu dvije medusobno neodijeljene naravi koje su povezane uz jednoj osobi). Tpak, sukobi izmedu tih dviju skola bili su samo uvod u veliku shizmu koja se odigrala sest stoljeca kasnije.

Uz Nestorija ostala je jedna mala skupina od petnaestak biskupa koji nisu zeljeli prihvatiti ujedinjenje s Cirilom, sto ih je skupo kostalo jer ih je car Teodozije TT izopcio i protjerao. Unatoc tome nestorijanstvo nastavlja svoje djelovanje u sjeni te postoji i do dana danasnjeg, a njihov je nauk po svojoj vokaciji najblizi gnosticizmu. Nestorijanci vjeruju da je Isus covjek koji je uspio nadmasiti sve slabosti s kojima je na svom putu do Boga suocen ljudski rod.

Upravo zahvaljujuci nestorijanskim svecenicima i propovjednicima sacuvano je jedno od najzanimljivijih gnostickih evandelja: Evanaelje mira Jsusa Krista. S obzirom na sve prepreke koje su imali u cuvanju ne samo svoje imovine vec i svojih zivota, jer su neprestano progonjeni s raznih strana, zaista se moze smatrati cudom da je ovo evandelje sacuvano na izvornom aramejskom jeziku. Ono se i danas nalazi u vatikanskoj biblioteci.

Skinuto sa: http://www.geocities.com/morenius93/
veliki_gnosticki_ucitelji.html