… Mislim koji put na prošlu godinu, kad sam došao u ovaj grad. Zamišljao sam tada da slikari žive u nekoj vrsti kruga ili udruženja u kojem postoji toplina i srdačnost i neka jednodušnost. To mi se činilo posve prirodnim, a nisam ni slutio da bi uopšte moglo biti drugačije.

Ne bih htio izgubiti iluzije koje sam s tim u vezi imao kad sam dolazio ovamo, nego ću ih radnije izmijeniti i razlikovati ono što jest i ono što bi moglo biti.

Nikada neću moći vjerovati da je to prirodno stanje i da postoji toliko hladnoće i nesloge. Odakle to dolazi?! Ja to ne znam i nisam pozvan istraživati, ali u načelu kažem kako i ja osobno moram paziti da ne radim dvije stvari: prije svega se ne smijem svađati, nego moram nastojati podupirati mir, za druge kao i za sebe. A osim toga, čovjek, po mom mišljenju, ne smije htjeti u društvu biti drugo nego slikar, ako je slikar. Čovjek se kao slikar mora odreći svih društvenih nastojanja i ne smije raditi ono što rade ljudi koji stanuju u Voorhoutu, u Willems-parku, itd… Naime u starim zadimljenim i mračnim ateljeima postojao je duh prijateljstva i istine koji je vrijedio beskrajno više od onoga što prijeti da će ga zamijeniti…

Vincent